Dr. sc. Hrvoje Pende: Pijetet u Vukovaru – što je to i tko ga kome odaje?

Foto: narod.hr

Svi važni društveni prostori u razvijenim zemljama obilježeni su spomenicima. Bez spomeničke kulture ljudi bi povijest doživljavali kao puku apstrakciju. U označavanju onog što je bilo, a što nam je važno, tražimo i potvrđujemo vlastiti identitet – svoju različitost od drugih.

Najvažniji spomenik samostalnosti hrvatske države nije predmet ili građevina nego Kolona sjećanja. Taj događaj kojim se obilježava sjećanje na žrtve Vukovara trebao bi biti živi spomenik velike važnosti u stvaranju smisla i značenja u našem društvu. Osim sjećanja na žrtvu, osnovna svrha Kolone je ojačati kolektivnu memoriju na krvavo plaćenu samostalnost hrvatske države; stvoriti i održavati osjećaj vlastite vrijednosti i žrtve za slobodu – osjećaj koji treba biti zajednički svim građanima koji Hrvatsku doživljavaju kao svoju domovinu.  

Za razliku od neslaganja u društvu oko uloge i značenja hrvatskih povijesnih ličnosti i događaja (uključujući i Franju Tuđmana), Kolona sjećanja pod zajednički značenjski nazivnik okuplja najveći broj građana Hrvatske. Ili se tako čini? Ili su ipak sjećanja još uvijek dominantno podijeljena po etničkoj liniji pa se u bitnome razlikuju i ne asociraju iste osjećaje?  

Naime, sa svakim novim mjesecom studenim u društvu bi se trebalo osjećati sve manje etničkih podjela oko uzroka i posljedica vukovarskih žrtava. Uzroci i posljedice razaranja, kao i podsjetnici na to trebali bi biti sve jasniji. Tome međutim nije tako. A jedan od indikatora da stanje ne ide nabolje je i dolazak Milorada Pupovca u Vukovar dan prije svih ostalih (političara i ostalog naroda). Jer on u Vukovar nije došao privatno, nego službeno kao predstavnik srpskog naroda, što je sam potvrdio.

Politika sjećanja ili zaborava?

Slušajući s jedne strane govor gradonačelnika Vukovara, Ivana Penave (HDZ) i s druge strane govor Pupovca (SDSS), neupućeni bi promatrač zaključio da su oboje bili u istom gradu, ali na različitim događajima. Dok Penava jasno spominje srpsku agresiju kao krivca za stradanje Vukovara, Pupovac standardno izbjegava jasno označiti krivca. A nije da mu u tome nisu pomogli drugovi iz vrha HDZSDP-a koji u svojim razgovorima s novinarima također nijednom riječju nisu spomenuli srpsku agresiju ni JNA. Izgleda kao da su svi iz državnog vodstva dobili upute o tonu govora – dopuštenim i nedopuštenim riječima. Penava je valjda propustio taj sastanak ili nije prihvatio zadatak.     

Znači, nitko iz Vlade i vrha Sabora nije spominjao protiv koga su se vukovarski branitelji borili, tko je rušio grad, pod kojim simbolima. Ništa od toga – samo puna usta branitelja, njihovih obitelji, žrtava, Domovinskog rata, ali ništa o napadačima. Neupućeni promatrač dobio bi dojam da je Vukovar porušila neka neprepoznatljiva horda ili da su možda Vukovarci sami sebe napali.   

Pupovac kao da je znao da će dan kasnije njegovi partneri biti neodređeni pa je bez pardona ostao vjeran srpskoj/svojoj politici izjednačavanja i relativizacije krivnje te pri tom naglasio da je „s najdubljim suosjećanjem položio vijenac, kako za stradale građane Vukovara hrvatske nacionalnosti, tako za stradale građane Vukovara srpske nacionalnosti“. Je li pri tome mislio samo na Srbe koji su zajedno s Hrvatima bili žrtve jugo-srpske agresije ili i na one koji su s petokrakom i kokardom na glavi razarali Vukovar, ostaje nejasno.  

Spominjao je Pupovac duboke moralne osjećaje, podjele u gradu i zemlji, kao i potrebu da „počnemo stvarati politike sjećanja koje neće biti izvor strahova, optužbi, nastavka mržnje, nego koje će biti povod za zbližavanje, izražavanje poštovanja, pijeteta i osjećaja solidarnosti“.

Nastavno na neodređenost HDZSDP-ovih „visokih“ predstavnika u Vukovaru, ni u njegovom govoru nigdje nema potrebne podjele (koja je stvarna) na dobro i zlo, na žrtvu i agresora, na JNA, četnike i Hrvatsku vojsku, na jugo-srpsku agresiju i hrvatsku obranu, na JNA petokraku protiv šahovnice, nema nikakvog razgraničenja. Sve je jedno; sve je isto – jednako dobro i loše.

Za Pupovca, „svi mrtvi su naši“ (jesu li i za HDZSDP?) iako znamo da svi mrtvi nisu naši, jer kao što ljudi nisu jednaki u životu, tako nisu ni u smrti. Onaj tko je branio svoj grad nije jednak onome tko ga je napadao. Oni koji su silovali žene nisu jednaki onima koji to nisu činili. Agresori i zločinci (živi ili mrtvi) nisu jednaki nevinim stradalnicima. Zločinci nisu moji, a ne pripadaju ni u kategoriju koja zaslužuje pijetet hrvatske države. Jer znamo i to da sama smrt nije dovoljna za ostvarivanje prava na pijetet, nego je to isključivo čista nevinost i plemenitost žrtve. Znači, pijetet hrvatske države, osim zločinaca, ne zaslužuje nitko tko se s puškom u ruci borio protiv nje.   

Zanimljivo je i Pupovčevo zazivanje „politike sjećanja koja neće biti izvor optužbi“? I tu je teško uhvatiti pravo značenje, ali neodoljivo podsjeća na poziv za nastavak politike zaborava ratnih zločina koju tako uslužno provodi DORH već 20 godina?

Na kraju te vukovarske epizode SDSS-ovog predsjednika, mi u stvari ne znamo kome je on odao pijetet. A trebali bi znati.

SDSS-ove magle

Za razliku od službenih zamagljivanja hrvatskih identitetskih događaja/priča, na spomeničkom mjestu poput Vukovara ne smije biti političkog govora bez jasnoće, bez jasnog kontrasta pomoću kojeg se ističu razlike između žrtve i agresora – između onog što su htjeli oni i onog što smo htjeli mi, a nismo htjeli isto. Pomirbene floskule ne služe ničemu nego daljnjem perpetuiranju postojećeg stanja i izbjegavanju onog što je prijeko potrebno.

Mislim da većina građana Hrvatske (a posebice žrtve Vukovara) nije za nove epizode nakaznih pomirbi pod zajedničkim nazivnikom „neoptužujućih sjećanja“, nego želi politiku poštivanja zakona, politiku rada nadležnih tijela koja će biti izvor optužbi (optužnica) za one koje treba optužiti. Jer milost prema zločincu uvijek je okrutnost prema žrtvi. Nema stvarnog i zdravog zbližavanja Hrvata i Srba u Vukovaru bez ratnih zločinaca u zatvoru.

Hrvatski narod ne smije si u svojoj državi dopustiti nastavak zbližavanja s onima koji su nad njime činili zločine. Na takva smo zbližavanja nasjeli više puta u povijesti, a zadnji put, na žalost za vrijeme Domovinskog rata.    

Pijetet?   

Općenito je pomalo neumjesna uporaba riječi pijetet u slučaju HDZSDP-ovog sjećanja na žrtve Vukovara. Zašto? Zato jer pijeteta od svih dosadašnjih vlada RH (uključujući i aktualnu) prema žrtvama Vukovara nema. Značenje te riječi ni blizu ne odražava ono što vladajući rade u vezi s ostvarivanjem prava i pravde prema žrtvama zločina na području grada Vukovara.    

Već 20 godina sve hrvatske vlade ne rade svoj posao, ali su zato pune lažnog poštovanja prema stradalnicima. Nemaju vladini dužnosnici samo puno lijepih riječi, odnedavno imaju i Povjerenstvo koje će  istraživati znano i neznano u svrhu izrade Nacrta prijedloga Zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog pijeteta. Jer Vlada je odavno najavila da će Vukovar proglasiti mjestom posebnog pijeteta.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

A kad su već umnici iz Vlade izbacili tako dirljivu riječ iz svoje radionice, svatko tko imalo drži do sebe, a posebice do svoje političke budućnosti, mora istu, uz riječ Vukovar, upotrijebiti barem 100 puta tijekom svakog mjeseca studenog.

Osnivanje Povjerenstva i iščekivanje pijeteta posve će sigurno umiriti bol Vukovarki koje do danas ne znaju gdje im leže sinovi i muževi, ali zato gledaju svoje silovatelje kako slobodni šeću Vukovarom.

Je li nekome u Vladi palo na pamet da tu energiju i novac koji će potrošiti navedeno Povjerenstvo usmjere u pojačano istraživanje ratnih zločina, lokacije stradalih? Ne misli li barem jedan mozak u Vladi da bi na taj način bolje odali pijetet prema vukovarskim žrtvama? Ili za njih svako istraživanje ratnih zločina znači ujedno i “prekomjerno istraživanje“ zbog kojeg su iz službe udaljili Nikolu Kajkića.   

Politički kič

Ako ste moralna osoba na poziciji moći i u rukama vam je cijeli represivni aparat, onda nećete žrtvama zločina doći i lažno plakati na ramenu, s njima tobože suosjećati, nego ćete raditi svoj posao i pohvatati ratne zločince te na taj način pokazati poštovanje prema žrtvama. Bez toga, sve ostalo, svi scenski nastupi i počasti nisu ništa više od političkog kiča i obmane javnosti. Stoga, umjesto drame, državi bi bilo bolje da se više bavi svojim poslom – tako će najbolje pokazati poštovanje prema žrtvama Vukovara.           

I za kraj, jako me zanima gdje su za vrijeme Kolone sjećanja bili oni koji su svoje sugrađanke silovali, maltretirali i ubijali susjede, a sada, uz silno poštovanje naše Vlade prema žrtvama Vukovara slobodno žive u Vukovaru. Možda su neki od njih zauzeli svoje mjesto u Koloni kako bi javno (i cinično) pokazali svoj osjećaj za „zbližavanje i solidarnost“. Uostalom, već su se jednom zbližili sa svojim žrtvama – protiv njihove volje. Zašto ne bi i opet.

Kao što je i tada „zbližavanje“ bila službena politika, tako je to i danas. Razlika je samo u tome što je žrtva tada patila i duševno i tjelesno. Sada je žrtvina bol samo duševna. Ali još malo. Ubrzo će Vukovar i službeno postati mjesto pijeteta, i to ne bilo kakvog, nego posebnog pijeteta. Na svečanom proglašenju vlastima će pljeskati žrtve i zločinci. I tako će se začarani krug ispunjen gorčinom, frustracijom, nepravdom i pretvaranjem i dalje kotrljati ulicama Vukovara dok jednom ne udari u zid boli i razbije se.  

* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).

U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.

Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr