Upravo na dan kad je 105 sljedbenika demokracije kakvu poznaje Plenković, Kuščević i ekipa, diglo svoju ruku za izvješće Vlade o krađi potpisa za referendum, u poštanski sandučić stiglo mi je pamfletsko rješenje Ustavnog suda kojim se odbacuje moja ustavna tužba koja je proizašla iz nakaznog poslovanja tijela javne vlasti u kojem radim. Slučajevi su povezani jer je cilj referenduma za pravedniji izborni sustav bio da se društvo uredi – da se iz Sabora pokrene iskorjenjivanje javnog „uredovanja“ koje proizvodi ustavne tužbe poput moje koja je inspirirala ovu kolumnu.
Odnosno, kad se nekome u javnoj upravi poremeti moralni kompas, da u društvu postoji korektiv (neovisni i stručni sudovi) koji će društveno štetna postupanja u razumnom roku osuditi te ih time učiniti ne samo formalno nego i stvarno neprihvatljivim. Kao što na žalost znamo, od toga smo daleko, jer iako nam vladajući pričaju o trodiobi vlasti, ona ne postoji ni u namjeri, a kamoli u praksi.
Čak i srastanje dijelova vlasti samo po sebi ne mora biti tragično, kad bi svim dijelovima vlasti dominirala zdrava društvena volja. Naš problem je u tome što hrvatske vlasti već tri desetljeća nastavljaju nasljeđenu bolesnu društvenu volju – vladavinu lošijih nad boljima koju su u svojem tragičnom društvenom eksperimentu usavršili komunisti.
U Hrvatskoj se i danas u pravilu uspješno povezuje sve što je loše i društveno štetno, a nikako ono što bi se povezati trebalo, kako bi došlo do zdrave kritične mase koja bi Hrvatsku napokon izvukla iz dugotrajnog procesa moralnog raspadanja.
Sigurnosna provjera kandidata za suca Ustavnog suda
Kad smo kod vladavine lošijih, ovdje se želim osvrnuti na jedan dio vrijednosno-sigurnosnog aspekta izbora sudaca Ustavnog suda. Vjerujem da će se svi složiti da svaki detalj iz životopisa ljudi koji obnašaju najviše državne funkcije mora biti besprijekoran. U Ustavnom sudu, kao i na svim visokim dužnostima moraju biti pozicionirani najbolji; oni koji ni u jednom dijelu svojeg životopisa ne ostavljaju trag sumnje u vlastite moralne ili profesionalne kvalitete.
Kad proučite službeni i neslužbeni životopis bilo kojeg ustavnog suca, kao i sve priče koje o njemu kruže u medijima i općenito u društvu, želite biti uvjereni da se radi o osobi koja utjelovljuje najviši stupanj znanja, profesionalizma i morala. Poželjno je i da ima uzoran obiteljski život, jer tko nema uredan obiteljski život nije u stanju urediti ni društveni. Građani kojima je stalo do svoje zajednice žele da društvo svojim odlukama usmjeravaju najbolji; oni čiji ukupan život i karijera do najvišeg stupnja odražavaju vrijednosti koje su zapisane u našem Ustavu.
Međutim, kao što je za društvo poželjno i dobro da javnost nema sumnji u integritet pojedinaca koji obnašaju važne državne dužnosti, tako je za društvo vrlo loše kad se npr. u javnosti suce Ustavnog suda spominje kao suradnike stranih tajnih službi, loše studente, a njihovu djecu kako pijana uriniraju po automobilima i tuku policajce.
Na primjer, mnogi portali i tiskovine pisali su o jednom od sudaca Ustavnog suda kao o agentu UDBE i KOS-a, čak su na to aludirali i njegovi drugovi iz SDP-a. On kaže da sve ružno što o njemu mediji pišu nije istina: da su to sve klevete i laži. Klevetnike nije tužio jer je demokrat i ima pametnijeg posla; osim toga pribavio je i potvrdu SIS-a da nije bio agent KOS-a.
E sad, je li nezgodno i optužujuće u neovisnoj Hrvatskoj imati iza sebe udbaške i slične tragove? Nekako se čovjeku čini da bi trebalo biti, ali znamo da nije. Sjetimo se Perkovića i Mustača – država samo što nije zaratila s Europom kako bi ih zaštitila od progona, a bili su optuženi za ubojstvo. Da nije bilo Njemačke i danas bi ponosno i slobodno šetali Hrvatskom.
Meni se nekako čini da je u neovisnoj Hrvatskoj (koja je, uz put budi rečeno, ratovala protiv Jugoslavije) skroz cool imati jugo-udbaški background. Barem među vladajućima. Stječe se dojam da se to jako cijeni te da u sigurnosnoj provjeri kandidata za važne državne dužnosti čak nosi i pozitivne bodove (naravno – sve je to neformalno – ne zapisuje se – prijenos informacije je samo od uha do uha).
Drugo je pitanje intelektualno-moralnog habitusa kandidata za suca Ustavnog suda koji je zanat ispekao u Savezu komunista i pridruženim institucijama; koliko je uopće takva osoba sposobna prepoznati i oživotvoriti ustavne vrednote neovisne Hrvatske?
Klonirani komunisti o slobodi, pravičnosti i demokraciji
Bez obzira što se slikaju pred svečano ukoričenim Ustavom RH te javno proklamiraju njegove vrednote, vjerujem da većina članova Ustavnog suda ne razumije bit slobode pojedinca, demokracije, pravičnosti i svega na čemu počiva uspješno i zdravo demokratsko društvo. Takvo nerazumijevanje je očekivano kod onih koji su duhovno i intelektualno formirani u hodnicima SKH i pridruženih institucija.
Njihov način razmišljanja jednak je kao i u junaka moje ustavne tužbe koji svoju nesposobnost i opću društvenu nekorisnost može trenirati samo u tijelima javne vlasti koje djeluju po običajima balkanske administracije, sve pod zaštitom raznih moralnih karikatura, počevši od sudaca sluganskog Službeničkog suda, preko jednako poslušnog Upravnog suda pa sve do pojedinih sudaca Ustavnog suda.
Za ozdravljenje bolesnog postkomunističkog društva, kao i općenito za funkcioniranje pravne države, presudno je da na važnim mjestima u pravosudnom sustavu sjede neovisni, moralni intelektualci i humanisti kojima ne treba blagoslov Centrale za prepoznavanje nepravičnosti, nezakonitosti, nesavjesnosti, kršenja ustavnih vrednota. Svaki put kad to prepoznaju, da bi opravdali svoju poziciju moraju učiniti sve što im zakoni dopuštaju kako bi donijeli odluku koja će poništiti/kazniti štetan i pridonijeti uspostavi poštenog i korisnog rada.
Alat za to imaju, ali se aktualne garniture njime ne znaju i ne žele služiti. Stoga je pred nama (nakon tri desetljeća od neovisnosti Hrvatske) još uvijek dug put do stvaranja kritične mase ljudi na važnim pozicijama koji će svojim znanjem, integritetom, neovisnošću, oživotvoriti ustavne vrednote. U stvari, kao da smo na početku jer mi danas na većini važnih pozicija imamo tek klonirane komuniste koji svoj smisao i samoostvarenje traže i nalaze u izvršenju naloga odozgo, a ne u činjenju društvene koristi.
Korumpirane profesionalne zajednice
Koliko god godinama slušamo kako je u sustavu većina vrijedna, nekorumpirana, profesionalna – tome naravno nije tako. Jer kad bi tome bilo tako, onda bi se korumpirana manjina vrlo lako udaljila iz sustava. Naime, po definiciji dominantna većina vrlo lako uklanja iz sustava sve ono što ugrožava njezine vrijednosti – pogotovo kad za to ima i alate prisile. Ali u Hrvatskoj danas, svaku profesionalnu zajednicu čini većina koja nije profesionalna, vrijedna i nekorumpirana i to je žalosna činjenica.
Jer korumpiranost ne znači samo nezakonito uzimanje novca za javnu uslugu, nemoral nije samo krađa, nego i svako okretanje glave od lošeg i nezakonitog rada, svaka šutnja tamo gdje je potrebno čuti glas, svako etiketiranje i okretanje leđa onima koji se bore protiv društvenih devijacija. Sve je to korumpiranost.
Pogledajmo samo jedan od novijih i najindikativnijih primjera – slučaj prof.dr.sc. Dinka Štimca, vrhunskog, u svijetu priznatog neurokirurga koji je u riječkom KBC-u nedavno smijenjen s rukovodećeg mjesta, a potom i šikaniran jer je svojim visokim standardima rada i brigom za pacijente nastojao prekinuti nepotrebno preusmjeravanje pacijenata iz javne u privatne klinike.
Pokušao je prekinuti nezakonit tijek novca i pomoći zdravstvenom sustavu, kao i samim pacijentima. Razlozi smjene su naravno lažirani jer se stvarni razlozi ne mogu formalizirati. Klasičan je to primjer ponašanja u društvu koje umjesto da se prilagodi najboljima, da ih doživi kao inspiraciju, ono ih uklanja kao iritantnu prijetnju vlastitoj prosječnosti i ustanovljenoj korupciji.
Poruka sucu koji je u Ustavni sud ušao kao SDP-ov, a iz njega će izaći kao HDZ-ov kadar
Od najnižeg do najvišeg stupnja onemoćalog hrvatskog pravosuđa, cijeli sudski postupak proizašao iz mojeg suprotstavljanja nakaznom načinu rada u javnoj upravi bio je farsa poput mnogih do sada koji su zemlju doveli u stanje u kojem se nalazi. Od pravičnog suđenja nije bilo ni traga. Cijela pravosudna predstava, poput provjere broja potpisa za referendum, bila je tek dio stalne društvene vrtnje u začaranom krugu korupcije i moralnog propadanja.
Zbog pravosuđa koje svojim brojnim odlukama dugi niz godina legalizira i legitimira jasno prepoznatljivu bolesnu društvenu volju, naša je država na samom dnu EU-a i iz nje masovno bježe mlade obitelji. Ovo posve sigurno nije Hrvatska za koju su ljudi ginuli, a zasluge za takvo stanje u društvu su i vaše. No bez obzira na sve, ako narod uskoro ne promijeni HDZSDP-ovu vlast, ne sumnjam da ćete pored Reda hrvatskog trolista i jugoslavenskog Ordena rada sa srebrnim vijencem, u mirovinu otići i s Veleredom kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom. Zasluženo, naravno.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
