Dr. sc. Hrvoje Pende: Portret političara u starosti – o prijevari hrvatske emigracije, neizbježnom, očekivanom i ostalom

Foto: Narod.hr

U blagdanskom izdanju riječkog Novog lista građani su imali priliku pročitati veliki intervju s bivšim predsjednikom RH, Stjepanom Mesićem. Od novinara predstavljen kao „jedan od najvažnijih hrvatskih političara s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, zainteresiran, duhovit, angažiran i vitalan“, bivši predsjednik države na 18 kartica teksta popraćenog s 9 portretnih fotografija, još jednom dobio je priliku javnost upoznati sa svojom političkom filozofijom.

Bez obzira na slabašnu društvenu važnost intervjua, ipak se radi o bivšem predsjedniku države pa se vrijedi osvrnuti barem na jedan dio iznijetih misli – onaj na koji se poziva naslov članka – što vitalan Mesić misli o antifašizmu i ustaštvu. Kad smo već kod vitalnosti, nju Mesić posljednjih godina vjerojatno održava i ispijanjem bosanskohercegovačke prirodne „viagre“ koju je uredno do jučer reklamirao na Facebook stranici tvrtke Muška voda d.o.o. iz Kladnja. Ta je voda navodno već stoljećima poznata po svojim učincima na „mušku vitalnost i žensku radost“. Usprkos tome, izgleda da sinergija poznatog lica i navedenog slogana nije bila posebno uspješna jer je tvrtka u međuvremenu otišla u stečaj.

Ostavimo po strani vitalnost u osamdesetim godinama života i prijeđimo na glavnu temu intervjua. Nakon što je Mesić iskazao svoje sentimente za Tita, partizane i ostale „pozitivne stvari“ u Jugoslaviji (poput „razvojne politike, proizvodnje i izvoza“), upitan što danas misli o svojim proustaškim govorima u Australiji 1990-ih, bivši predsjednik se opet posuo pepelom i priznao da je svoje poznate australske misli izgovorio samo da bi hrvatskoj emigraciji govorio ono što ona želi čuti, jer on to u stvari nije mislio.

Kaže da je to tada govorio samo da na „našu stranu pridobije i ekstreme u inozemstvu“: čitaj – da se hrvatska emigracija zavara i da im se uzme novac (koji se navodno negdje kasnije zagubio, u većem dijelu). Je li se s takvim načinom rada slagao i predsjednik Tuđman (zavaravanje emigracije), ostaje nepoznato.

Međutim, nije Mesić 1990-ih hrvatsku povijest „revidirao“ samo u Australiji. Stavovi da je Jasenovac dominantno bio radni logor i da su ljudi „praktično spašeni dolaskom u Jasenovac jer su od tog trenutka bili tretirani kao radnici“ izgovoreni su u Hrvatskoj pred ljudima u uniformama hrvatske vojske. Tko zna, možda je i u Hrvatskoj trebalo takvih govora (prijevara) da se angažira narod i obrana. Pozivanje na ZAVNOH, Tita, partizane i slično vjerojatno ne bi puno pomoglo u jačanju morala hrvatske vojske 1990-ih. Na to (i još ponešto) su se pozivali srpski pobunjenici.

No dobro, cilj blagdanskog uratka iz Novog lista sigurno nije bio pojasniti stranputice uvjerenog antifašista. Cilj je skriven negdje između redaka i možda ga saznamo sljedeće godine. Možda cilja ni nema; možda je Novi list u nedostatku novinarskih priča pribjegao još jednom ponavljanju gradiva o antifašizmu u Hrvata i „neprijateljskoj ustaškoj emigraciji“.

Mesić o neizbježnom i mračnom

Nakon kraja Domovinskog rata i uspostave neovisne Hrvatske, oni koji su o svojim vrijednostima lagali hrvatsku emigraciju kako bi ih „pridobili na svoju stranu“, mogu se napokon s udobnih pozicija vratiti svojoj istini pa tako u opravdavanju partizanskih zločina nakon II. svjetskog rata, Stjepan Mesić kaže:

ne podržavam izvansudske likvidacije, ali poslijeratna osveta bila je, nakon terora u vrijeme okupacije, ne samo moguća, nego i neizbježna. I događala se u svim europskim zemljama koje su iskusile strahote okupacije i kolaboracije.“

Naravno da su Mesić i njegovi istomišljenici u krivu jer osim u SSSR-u i na pojedinim područjima pod kontrolom Crvene armije, u nijednoj europskoj zemlji nije zabilježena takva osveta, odnosno nisu počinjene masovne likvidacije zarobljenih vojnika poražene vojske i civila (žena, djece i staraca) te nije izvršen pogrom autohtonih nacionalnih manjina. Ali naš bivši predsjednik kaže da je to bilo za očekivati, odnosno bilo je neizbježno – nešto poput sunca poslije kiše – ništa se tu nije moglo učiniti!

Pored bivšeg predsjednika, istom „antifašističkom“ pričom javni prostor godinama pune i režimski povjesničari, novinari, političari, predavači. Svi zajedno jedinstveni su u ocjeni kako Hrvatska još uvijek nije raščistila sa svojom „mračnom prošlošću“ i osuđuju preispitivanje povijesti. Jer sve je istraženo, sve je zapisano, sve se zna. Točka.

Kao suprotnost hrvatskom „neuspjehu“ i mračnom revizionizmu, spomenuti pripadnici domaće polit-znanstvene scene često spominju Njemačku koja je navodno uspješno regulirala odnos društva prema nacizmu te brzo i učinkovito kažnjava sve koji zalutaju u zabranjenu zonu razmišljanja i djelovanja. Stoga, iako naši povjesničari bježe od takvih tema, idemo malo vidjeti tek nekoliko od mnogih bitnih razlika između poslijeratne Njemačke i Hrvatske – kratko, ali indikativno – za daljnju raspravu.

Klima nakon 1945.

U stvarnosti, Nijemci imaju puno više problema od Hrvata u tzv. suočavanju s „mračnom prošlošću“, iako im je (za razliku od Hrvatske) poslijeratna povijest bila mnogo nakloljenija. Navest ću tek nekoliko indikativnih činjenica.

Zapadna Njemačka se nakon II. svjetskog rata, poraza nacizma i sustavnog silovanja Njemica koja su počinili saveznički vojnici (najviše sovjetski „antifašisti“), probudila u ozračju pravičnog suđenja visokim dužnosnicima nacističke Njemačke optuženim za ratni zločin. Masovnog ubijanja zarobljenih njemačkih vojnika i civila nije bilo. Suprotno tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, Hrvatska je nakon rata suočena s totalitarnom ideologijom i bjesomučnom osvetom prema hrvatskom narodu, masovnim ubojstvima Hrvata, ali ne samo zbog ustaških nedjela, nego i zbog same podrške ideji nezavisne države Hrvatske. Od 1990. godine prošlo je 28 godina, a istine o partizanskim zločincima nakon II. svjetskog rata još uvijek nema. U slobodnoj Hrvatskoj nijedan nije procesuiran ni osuđen.

Na temelju policijskih prikupljanja iskaza svjedoka evidentirano je 940 lokaliteta ratnih i poratnih partizanskih zločina. Do danas nije ekshumirano ni 1 % žrtava iz navedenih lokaliteta, a sve je manje živih svjedoka. U Sloveniji je evidentirano oko 300 masovnih grobnica u koje su također nehumano pobacani Hrvati, ali hrvatske institucije ne čine ništa kako bi omogućile dostojan pokop od partizana brutalno smaknutih žrtava. Kada bi se sva grobišta iskopala i izbrojale žrtve, tek tada bi se vidjeli razmjeri partizansko-komunističkih ubojstava te se više ne bi mogla skrivati prava istina o zločinačkoj naravi jugoslavenskog komunističkog režima.

Suđenja dužnosnicima poražene vojske

Dok su njemački nacistički dužnosnici imali pravično suđenje u Nirnbergu, svi članovi vlade NDH (osim onih koji su uspjeli pobjeći pred jugo-partizanskim „osloboditeljima“) imali su politički montirani proces te su smaknuti nakon presude komunističkog suda.

Za usporedbu, nacistički admiral Karl Dönitz, koji je nakon Hitlerove smrti postao čelni čovjek nacističke Njemačke, osuđen je na 10 godina zatvora. Na slobodu je pušten 1956. godine i uskoro mu je vlada Zapadne Njemačke odobrila admiralsku mirovinu. Autor je nekoliko knjiga o povijesti II. svjetskog rata. Umro je 1980. godine u 89. godini života.

Glavni Hitlerov arhitekt, Albert Speer, koji je ujedno bio i ministar naoružanja i ratne proizvodnje osuđen je na 20 godina zatvora zbog važne uloge u nacističkoj Njemačkoj, ali ponajprije zbog upotrebe prisilnog rada u proizvodnji i činjenice da je rat zbog njegovog djelovanja produžen za najmanje godinu dana.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Pravnik, Hans Globke radio je kao stariji pravni savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova za vrijeme nacističke Njemačke i bio uključen u izradu brojnih antisemitskih zakona. Zajedno sa svojim pretpostavljenim, državnim tajnikom Wilhelmom Stuckartom, napisao je prvi pravni komentar nirnberških rasnih zakona. Ljudima poput Globkea nakon rata uopće nije suđeno. Kasnije, 1953. godine, Hans Globke postaje državni tajnik i jedan od najbližih suradnika kancelara Konrada Adenauera. Na visokoj poziciji ostao je sve do 1963. godine.

Slučajeva poput trojice navedenih je mnogo i svi predstavljaju potpunu suprotnost od hrvatske povijesti nakon II. svjetskog rata u kojoj je sve što je imalo veze s NDH dehumanizirano, od ideje do dužnosnika, vojnika i svakoga tko je sudjelovao u javnom životu NDH. Sve je moralo biti ubijeno, neutralizirano jer je morala nestati memorija i svaka ideja nezavisne Hrvatske.

Fast forward u 21. stoljeće

Nije dovoljno zabraniti simbole, govore i pozdrave kako bi ideja nestala iz naroda. Do iskoraka u vrijednostima ne dolazi se preko noći, a posebice se ne dolazi zabranama. Što se u njemačkom društvu stvarno zbiva na ideološkom polju ne pokazuje nam formalna zabrana nacističkih simbola i negacije Holokausta. Prava društvena istina skriva se negdje drugdje.

Uostalom, neonacistički prosvjedi u Njemačkoj su dopušteni. Nisu dopušteni samo poznati nacistički simboli, što samo potiče kreativnost neonacista, a nikako ne smanjuje prostor za njihovo djelovanje. Nije bitno da li tisuće ljudi protestiraju pod ovim ili onim simbolom, hoće li na zastavi biti svastika ili neki drugi znak; hoće li glasno izvikivati parole ili će svi zajedno marširati u šutnji. Bitno je koliko ih ima, jesu li i kako su organizirani, što misle i što im je cilj.

Istina je da za razliku od Hrvatske, u Njemačkoj danas ima mnogo neonacističkih stranaka i prosvjeda. U Hrvatskoj praktički takve snage i ne postoje, osim možda (na šarlatanskoj razini) Autohtone hrvatske stranke prava koja nije stanju suvislo artikulirati svoje političko djelovanje pa u svojim tragikomičnim predstavama za javnost samo sramote vlastiti narod i njegovu političku kulturu. To svakako nije ekipa protiv koje treba alarmirati javnost i poduzimati bilo kakvu političku reakciju.

Za razliku od zamišljene borbe HDZSDP političara s nepostojećim ustašama, u borbi protiv stvarnih i organiziranih neonacističkih stranaka, njemački mainstream političari već se duži niz godina trude zabraniti financiranje istih. Tako su prije nekoliko godina pokušali obustaviti financiranje neonacističke Nacionalne demokratske stranke (NPD) koja ima jednog zastupnika u Europskom parlamentu. Ustavni sud utvrdio je da se radi o stranci koja se zalaže za autoritarnu državu koja je nespojiva s načelima demokracije.

Međutim, bez obzira na to, sud je odbacio prijedlog ustvrdivši da im je utjecaj preslab za ugrožavanje demokracije u Njemačkoj. Osim toga, budući da je Njemačka pravna država u kojoj političari ne upravljaju sucima, sud je utvrdio i to da je zbog infiltracije vladinih agenata u NPD teško dokučiti za što se ta stranka stvarno zalaže: što je izvorno njihova politika, a što je plod rada vladinih agenata.

Osim NPD-a, tu je i Alternativa za Njemačku (AfD) koja je u zadnjih nekoliko godina postala nezaobilazna politička snaga u Njemačkoj s 92 mjesta u Bundestagu, a za mnoge liberalne demokrate predstavlja ekstremnu desnicu iako su mnogo bliže tzv. centru od NPD-a. Prema anketama iz rujna ove godine po popularnosti su pretekli SPD i trenutno predstavljaju drugu političku snagu u Njemačkoj.

O zabranama knjiga, ideja i suočavanju s prošlošću

Od 2016. godine u Njemačkoj se zakonito u knjižarama može kupiti Mein Kampf. Od kako se knjiga pojavila u prodaji, u godinu dana knjižare su zabilježile 85.000 prodanih primjeraka te je naslov 35 tjedana zaredom bio bestseller. Slična situacija je i u Nizozemskoj gdje je Hitlerov uradak također bio zabranjen 70 godina.

Zanimljiva je još jedna knjiga iz 2010. godine koja je u Njemačkoj postala najprodavanija knjiga desetljeća (prodana je u preko milijun primjeraka). Radi se o naslovu “Deutschland schafft sich ab“ (Njemačka ukida samu sebe), autora Thila Sarrazina koji u knjizi iznosi rasističke stavove protiv drugih rasa/vjera (muslimana). Autor je zbog iznijetih stavova bio prisiljen otići iz Upravnog odbora Njemačke savezne banke, ali je ostao član SPD-a, iako su u stranci razmatrali njegovo isključenje. Ipak, nisu ga isključili iz stranke.

Nadalje, prema objavljenim anketama provedenim 2010. godine, više od 13% Nijemaca smatra svoj narod superiornijim od ostalih, a 22% Nijemaca se djelomično s time slaže. O incidentima poput pisanja nacističkih simbola na fasadama zgrada, židovskim grobljima i sl., da i ne govorimo. To je razmjerno česta pojava u Njemačkoj od kraja II. svjetskog rata do danas. I to nije bio slučaj samo u Zapadnoj Njemačkoj, nego i u onoj socijalističkoj, pod sovjetskom čizmom. Sve se to i danas događa mnogo češće i mnogo „upečatljivije“ nego u Hrvatskoj.

Ali usprkos svemu tome, bivši predsjednik RH i ostali „antifašisti“ iz mainstream medija hrvatske građane uporno uvjeravaju kako smo valjda jedini preostali europski narod koji nije sposoban suočiti se s mračnom stranom svoje povijesti. U stvari, s tom se izjavom slažem samo što je moje obrazloženje izjave dijametralno suprotno onome koje zastupaju balkanski „antifašisti“.

Naime, budući da do današnjega dana nismo uspjeli izvršiti potrebnu lustraciju, privesti pravdi ubojice i pljačkaše vlastitog naroda nakon 1945. godine, da smo u ključnim povijesnim trenutcima lagali vlastitu emigraciju samo da se domognemo njezinih novaca, da još uvijek u školama učimo povijest utvrđenu u obrazovnim radionicama komunističkih aparatčika koji su u prošloj državi jedini imali licencu za sve – od života i smrti, preko arhitekture i glazbe do povijesti; budući da su nam ustavne vrijednosti nakupina povijesnih događaja koji su u međusobnoj vrijednosnoj koliziji te predstavljaju „pomirbenu“ papazjaniju iz koje je nemoguće izvući konzistentan zaključak – da, slažem se – mi imamo ozbiljan problem suočavanja s mračnim stranama naše prošlosti.

* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).

U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.

Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr