Dr. sc. Mamić: Političke igre riječima i pozdravima

mamić hos komunizam
Foto: Fah, Mile Mamić; fotomontaža: Narod.hr

JOŠ O POZDRAVIMA I IDEOLOŠKI OBILJEŽENIM RIJEČIMA

Tekst se nastavlja ispod oglasa

POLITIČKE IGRE RIJEČIMA I POZDRAVIMA

(ZDRAVO, ZDRAVO MARIJO I ZDRAVO DRUŽE)

Nedavno sam kao jezikoslovac, Hrvat, Hrvaćanin, kršćanin i humanist žestoko reagirao na najavu zakonske zabrane tobože „ustaškog“ pozdrava ZA DOM SPREMNI. Članak je objavio portal Narod 2.veljače 2021. (https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-mamic-kao-jezikoslovac-znam-vrlo-dobro-osjecajni-naboj-rijeci-dom-zna-to-i-pupovac )

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Riječ i izraz ima ono značenje koje im dade kulturna zajednica koja se njima služi i koji njoj služe. Pitanje poželjnosti ili nepoželjnosti, „okaljanosti“ ili „neokaljanosti“ neke riječi i izraza vrlo je zanimljivo, rastezljivo, relativno i subjektivno. Npr. pitanje pozdrava „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“ Kad je to u Saboru histerično izrekla jedna zastupnica (koja je sad sutkinja Ustavnoga suda!), većina je to doživjela kao otrcani, dogmatski, komunistički, antifašistički pozdrav. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća vidio sam na Zrinjevcu na jednoj zgradi grafit: „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“ Ja sam taj pozdrav inače osjećao ispraznicom, floskulom, ali kao čovjek koji je protiv svakoga fašizma, nakon gušenja Hrvatskoga proljeća taj sam grafit doživio sasvim punoznačno. I ja bih ga potpisao, ali ne na lijepo uređenoj zgradi. Poznata je anegdota kako je neki „drug“ došao u selo i pozdravio neku baku: „Smrt fašizmu, bako!“ Ona je to shvatila kao nešto dobro, pa uljudno odgovorila: „I tebi, sinko!“

Postoje različite vrste pozdrava: Dobro jutro! Dobar dan! Dobra večer! U školi su nas učili da pozdravljamo sa „Zdravo!“ U obitelji smo naučili pozdravljati sa „Hvaljen Isus i Marija!“ Taj pozdrav u školi nije bio poželjan. Učili su nas da mlađi trebaju pozdraviti starije koje sretnu. Malo je bilo ljudi u mojemu selu koji bi pozdrav „Zdravo!“ s radošću prihvatili. Kad smo kao poslušni đaci jednoga čovjeka tako pozdravili, skoro nas je kamenovao. Mnogi su taj pozdrav doživljavali komunističkim, partizanskim, a selo nije bilo takvo.

Iako režimu nije bilo poželjno, išli smo u crkvu i na vjeronauk. Svi smo naučili molitvu Zdravo Marijo. Pitao sam se: „Pa što je to sad!? Zar je i Marija partizanka!?“ Nedavno nas jedan čovjek skoro kamenovao za pozdrav Zdravo! a sad u crkvi svi molimo Zdravo Marijo i nitko nas ne kamenuje. Osjetio sam da tu nešto nije u redu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovih sam se dana bavio pitanjem kako je anđeo Gabrijel pozdravio Blaženu Djevicu Mariju, i došao sam do dragocjenih spoznaja: Na temelju Evanđelja po Luki (Lk 1, 26 -30) nastao je pozdrav Zdravo Marijo. Na riječi anđela Gabrijela nastavljaju se Elizabetin blagoslov: „Blagoslovljena ti među ženama …“ Tako je nastao prvi dio molitve Zdravomarijo/Zdravomarija koji je bio proširen na kršćanskom Zapadu i Istoku. Drugi dio te molitve Sveta Marijo… nastao je kasnije.

Nakon riječi Anđelova pozdrava i riječi koje slijede, Marijinim pristankom na Božji plan spasenja ljudskoga roda zbiva se spasonosni događaj: Začeće, upućenje, utjelovljenje, inkarnacija Sina Božjega Isusa Krista, Boga i čovjeka. To je prvi Isusov i Marijin susret, prvi hod za život. To je radosna vijest, blagovijest: Marija nam donosi Spasitelja.

Taj je pozdrav i događaj toliko važan u povijesti kršćanstva da su se diljem kršćanskoga svijeta crkvena zvona ujutro, u podne i navečer oglašavala, odjekivala dolinama, ravnicama i vrhuncima da podsjete ljude na taj spasonosni pozdrav, da razmišljaju o veličini toga pozdrava i događaja. Na taj zvon ljudi bi malo zastali i molili Anđeo Gospodnji, Angelus (lat. angelus = anđeo), Anđelov/Anđeoski pozdrav, Marijin/Gospin pozdrav. Taj se pozdrav i događaj s različitih gledišta mogu različito nazivati, ali je bit ista: Navještenje Spasiteljeva dolaska.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Grčki tekst stavlja radost, radovati se kao ideal i to unosi u pozdrav: „Raduj se“. Rimljanima je ideal bio zdravlje, biti zdrav. Zato je u latinskom: „Ave“. Osim ave latinski ima i salve (npr. u molitvi Salve Regina – Zdravo Kraljice), što je u vezi sa salus, što znači „zdravlje“, ali znači i „spasenje“, „čuvanje života“, „izbavljenje“, „pozdrav“. Grčki izvornik i prijevodi koji se oslanjaju na nj obično imaju raduj se (grčki haire), a latinski ave (Ave Maria). Mi u liturgijskim knjigama i molitvenicima i za ave i salve imamo zdravo: Ave Maria (Zdravo Marijo), Salve Regina (Zdravo Kraljice). Ta se dva ideala (radost i zdravlje) dodiruju, isprepliću, međusobno uvjetuju i miješaju. U vezi s lat. salus je i glagol salutare, od čega su internacionalizmi salutirati, salutiranje (= „pozdravljati“, „pozdravljanje“). Zanimljivo je istaknuti da je rimski ideal – zdravlje ušao i u samu hrvatsku riječ pozdrav i da je prevladao u molitvenicima i liturgijskim knjigama, dok biblijski prijevodi nastoje biti vjerni grčkom izvorniku. Zato obično imaju „Raduj se…“

Valja napomenuti da je pozdrav zdravo stariji od Isusova začeća i rođenja. On je prethodio tim važnim događajima u povijesti spasenja. On je posvećen dugom kršćanskom tradicijom u molitvi Zdravo Marijo, Zdravo Kraljice i drugim molitvama. Imamo i dosta crkvenih pjesama koje počinju sa zdravo: Zdravo Djevo, Zdravo Zvijezdo mora, Zdravo Tijelo, Zdravo Krvi itd. Komunisti su taj pozdrav preuzeli i učinili ga prepoznatljivim ideološkim pozdravom. S komunizmom je uglavnom otišao i taj pozdrav, ali je onaj stari, kršćanski, Gabrijelov i Marijin zdravo ostao trajno – neokaljan kao i Marija.

Evo još nekoliko primjera o poželjnosti i nepoželjnosti neke riječi i promjeni značenja riječi, o njezinoj obilježenosti i stilskoj vrijednosti: Hrvatski „Gaj“ pretvoren u „Gay“ Riječ gay značila je „veseo“. U novije vrijeme riječ je dobila novo značenje. U vezi s tim evo jedne nezgodne zgode: U Benkovcu je netko htio otvoriti obrt pod nazivom Gaj. Trgovački sud je to odbio jer već postoji tvrtka s tim imenom. I što sad? Čovjek bi htio raditi i ne može. Nema slobodnog imena. Onda je sudac savjetovao da na kraju umjesto j stavi y. Vlasnik prihvati savjet sudca, i obrt se službeno nazvao GAY. A znate kako je to narod nazivao? – „Kod Pedera“. Nema ga više, zatvoren je.

Nekad je prost, prosta rečenica u hrvatskom jeziku značilo nešto drugo. U današnjem hrvatskom jezikoslovnom nazivlju suprotno riječi složen je jednostavan, pa je nekadašnja prosta rečenica danas jednostavna ili nesložena. Profesor, učitelj treba biti vrlo oprezan da ne bi slučajno učeniku rekao da kaže neku prostu rečenicu. Ako mu što opsuje, ne mogu mu ništa kad je to naručio, i to pred svjedocima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I u starijem hrvatskom jeziku postojala je riječ drug. Obilno je potvrđena puno prije Oktobarske revolucije i pojave komunizma. U vezi s njom je i družina, društvo, društveni, drugovati. Za žensku osobu bila je riječ družica. Iz socioloških razloga ona nije toliko potvrđena. Božja zapovijed (zabrana) bila je nekad: „Ne poželi žene bližnjega svoga.“ Budući da se ta zabrana odnosi na muške i ženske osobe, bolje je: „Ne poželi tuđeg ženidbenog druga.“ I imperativ i objekt odnosi se na muške i ženske osobe.

Komunizam je uveo drug umjesto „gospodin“, a umjesto „gospođica/gospođa“ – drugarica. Drug i drugarica su postali službeni nazivi. Time su postali ideološki obilježeni. Stariji nazivi nisu bili poželjni. Znalo se je događati i smiješnih situacija i zgoda. Neke bi se čak i uvrijedile kad ih netko oslovi sa gospođo. Ona želi biti drugarica. U jezičnom osjećaju većine ljudi drug je još uvijek bio „muški ženidbeni drug“, „muž“,“ suprug“, a drugarica (družica) – „ženski ženidbeni drug“, „žena“, „supruga“. Znali su neki upitati: „A čija ste vi drugarica?“. Neka je neoprezno odgovorila: „Svih radnih ljudi.“ Možete zamisliti što je normalan čovjek na to mogao pomisliti, a možda i reći.

Nakon promjene političkog sustava riječi drug i drugarica kao ideološki obilježene praktično su potisnute. Nije trebalo nikakve zabrane nego su one jednostavno zamijenjene ideološki neobilježenim riječima. To je hrvatsko društvo bez ikakvih zabrana riješilo. Ali riječ drug u ideološki neobilježenom značenju se sačuvala. Drugarica je puno gore prošla. Potpuno se izgubila. Iako je riječ drugarica postala ideološki negativno obilježena, nitko nije pokušao zamijeniti je neobilježenom starijom riječi družica. Ona je jednostavno potisnuta iz uporabe i zamijenjena neobilježenim riječima gospođa ili gospođica, gospodična. Starija riječ družica kao ideološki neopterećena može se i sad čuti u značenju „žena, supruga“.

Istakao bih i to da i sad neki ljevičari (pogotovo ultraljevičari) svoje stranačke kolegice i kolege u masovnom obraćanju oslovljavaju sa „Drugarice i drugovi!“, rjeđe obrnuto. Oni vjerojatno time žele dokazati svoju „pravovjernost“, politički kontinuitet svojega mentalnog sklopa, ili možda nostalgiju za propalim sustavom i želju za njegovim povratkom. Jedan psiholog u Zagrebu nije dao da mu promijenim osobito u poglavito ni glava u poglavlje jer to njega „asocira na poglavnika.“ Jedna je profesorica „književnosti“ u hrvatskoj zagrebačkoj gimnaziji učenicima precrtavala izrazito hrvatske riječi kao nepravilne i zamjenjivala ih „pravilnima“.

Spomenuo bih zanimljivu priču iz svojega djetinjstva: „Evo jedne zgode iz mojega djetinjstva u vezi s prijenosom značenja: U mojem selu nije bilo puno jaraca, a partizana još manje. Mnogi su mladi ljudi dignuti u partizane, ali se nisu živi vratili. Često se čulo u razgovoru o kojem mlađem čovjeku koji je u ratu stradao: ‚Ubili ga oni jarci – partizani’. Ja sam ta dva značenja tako nerazdruživo povezao, pa kad sam prvi put vidio jarca, rekao sam svojima kod kuće: ‚Vidio sam partizana’. Svi su se nasmijali, a meni nije bilo jasno čemu se smiju.“ (Iz udžbenika za 4. razred stručnih tehničkih škola, Hrvatski 4, str. 15., Profil, Zagreb, 1998., autori: Vlado Pandžić – Josip Kekez – Mile Mamić).

(Napomena: To je priča jednoga djeteta iz Lišana, sela iz kojega je moj kolega, Milanovićev tast. Na to je selo u Domovinskom ratu pala prva granata, razorila novu crkvu i ubila Milu Mamića i Josipa Žulja. Iz tog je sela jedno dijete zajecalo: “Ubili su mi kuću“. Ja sam kao dijete znao za partizanske, komunističke laži. Narod je znao istinu. O tom se je govorilo na prelu i prenosilo usmenom predajom. U moje su se selo zalijetali partizani i četnici, udruženo i pojedinačno, palili, ubijali, mučili, klali.)

U tom svjetlu možemo promatrati i pitanje tobože „ustaškog“ pozdrava ZA DOM SPREMNI. Pitanje je kako ga tko doživljava, i ima li razloga da to kod nekoga izaziva strepnju i osjećaj ugroženosti. Netko se čitav život može osjećati ugroženim i ugrožavati sve oko sebe da bi se osjećao sigurnim. To je, kako rekoh, vrlo zanimljivo, ali i rastezljivo, relativno i subjektivno. Što o tom napisah, napisah, i stojim iza toga. Uvijek moramo biti SPREMNI ZA DOM, pa i ZA DOM SPREMNI. „Još nikad Hrvat nije bolje znao, da mu je s njime živjet i umrijeti.“ – kako kaže Vladimir Nazor. On je to, doduše, rekao za hrvatski jezik, ali to vrijedi i za (HRVATSKI) DOM.

Zabranom se ništa ne rješava. Ona može izazvati i protivan učinak. Evo, npr. pjesma Ustani Bane često se je mogla čuti. Možda baš zato što je bila zabranjena ili politički nepoželjna. U novije vrijeme dugo je nisam čuo ni pjevao. Smiješno je to da su je zabranili, a nisu vjerovali u uskrsnuće. Kao što su se oni ipak bojali da će Ban (= nezadovoljni probuđeni hrvatski narod) ustati (uskrsnuti), tako se današnji bojatelji boje da će uskrsnuti „ustaše“, i to baš onakvi kako su ih oni „upoznali“ i „zamišljali“ u komunističkoj mitologiji i dogmatici. Pa i ja bih se bojao da sam odgojen u takvoj „vjeri“.

* Dr. sc. Mile Mamić redoviti je prof. u miru ali i dalje piše za časopis Jezik, Glasnik mira (kolumna o hrvatskom kršćanskom nazivlju), razne portale, vodi Školu hrvatskoga jezika. Svojim prilozima pomaže obnovljenoj emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji Mir, Međugorje.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 1973. do 1994. bio je stalno zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu. U međuvremenu bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištu u Münsteru i Leipzigu, zatim gostujući profesor na sveučilištu u Münsteru i Budimpešti. Za izvanrednoga profesora za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1994., a 1999. za redovitoga profesora. U trajno zvanje izabran je 2005. Autor je i suautor nekoliko vrlo vrijednih knjiga. Bio je voditelj znanstvenoga projekta Hrvatsko pravno nazivlje kodifikacijskoga razdoblja, iz čega je proizišla knjiga Hrvatsko pravno nazivlje. Kao stručnjak za hrvatsko pravno nazivlje bio je nekoliko godina stručni član Odbora za zakonodavstvo Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Također je jedan od rijetkih jezikoslovaca koji se intenzivnije bavi i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje. Na temelju njegovih članaka u Glasniku mira u Međugorju Informativni centar u Međugorju objavio je ovih dana knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.). Knjigu posvećuje svom ocu Josi, bleiburškom mučeniku. Knjiga ima 75 članaka za 75. godišnjicu Bleiburške tragedije. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika LIN-CRO (Lingua Croatica) u Zadru, gdje se održavaju razni tečajevi za strance i potomke naših iseljenika. Dobitnik Državne nagrade za znanstveni rad – za promidžbu hrvatskoga jezika (2006.).

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.