Dr. sc. Matko Marušić: Komunisti u SAD-u napadaju Trumpa kao što su u Hrvatskoj komunisti i svi neprijatelji napadali Tuđmana

Foto: Narod.hr

Komunizam ima iste ciljeve kao u prošlim dvama stoljećima, a promijenio je ciljne populacije. Prije je to bila ‘radnička klasa’, a danas su to sve vrste manjina, žene, nebijelci i – ne ćete vjerovati – djeca. Manjinama se nude prava da potisnu većine, nebijelcima da mrze bijelce i njihovo kršćanstvo, ženama da mrze muškarce, a djeci da ne slušaju nikoga, napose ne roditelje i da se seksualno raspuste već u dobi od tri do četiri godine

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Hrvati trebaju uočiti da upravo Antifina ‘borba protiv fašizma’ u SAD-u pokazuje koliko su lažne optužbe komunista i Srba za ‘rast fašizma’ u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je ‘najviši stupanj’ fašizma kad neki klinci po noći na nekom zidu napišu ZDS, a u SAD-u nema čak ni toga

Ne vjerujem da će komunizam pobijediti u ovom pokušaju, ali nisam optimist. Da bi preuzeo vlast, on mora uporabiti nasilje, ili mu nasilje treba kad izborima dođe na vlast. U svakom slučaju, napad na SAD napad je na srce i stup Zapada pa i sam taj pokušaj treba vrlo ozbiljno shvatiti

Komunistička revolucija (bolje bi bilo reći, ‘neomarksistička’ ili ‘neokomunistička’, ali komunizam je jasniji i točniji izraz) napada Sjedinjene Američke države (SAD). Komunizam napada i druge zemlje Zapada, ali u SAD-u je izvor i SAD je glavni cilj njegove ofenzive; jer kad padne SAD, pada i cijeli Zapad. Ta se strategija osniva na činjenici da je taj pravedni, slobodni, ponosni, domoljubni i uspješni SAD, navlastito kao odlučan čimbenik pobjede Zapada u oba svjetska rata, simbol i čuvar zapadne civilizacije. Dobro poznajem SAD i već dugo govorim (pišem) kako se u svijetu odvija nova komunistička revolucija i kako je njezin izvor u SAD-u. No ljudi nedovoljno pozorno prate politiku i nije im dovoljno poznata povijest komunizma pa me ne razumiju. Navlastito je slabo poznat taj novi lik komunizma (neokomunizam), jer je teško shvatiti da su danas ‘prava’ žena, djece i homoseksualaca isto ono isto što je nekad bila ‘borba za prava radnika i seljaka’, piše dr.sc. Matko Marušić za Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zbog komunističkoga učenja o kapitalizmu i imperijalizmu, čini se apsurdnim da bi se komunizam pojavio (i pobijedio) u SAD-u – ‘najkapitalističkoj i najimperijalističkoj’ državi na svijetu. Doduše, povijest i politiku, napose u Hrvatskoj, nije lako ni znati jer se u školama još uvijek uče komunističke laži, a mediji su gotovo posve komunistički i skrivaju pravi tijek događaja, a ono što baš moraju otkriti tumače tako da se ne dozna istina. Posebno je to izraženo na svemrežju (internetu), gdje vlasnici velikih sustava, npr. Googlea) potiskuju nekomunističke priloge tako da se teže nađu ili ih doslovno i uklanjaju. U Hrvatskoj to radi GONG (‘Faktograf’) koji, primjerice, odlučuje da se uklone podatci koji ne odgovaraju popisu Javne ustanove Park Jasenovac, iako je dokazano da je barem 50.000 imena s njezina popisa žrtava od oko 84.000 krivotvoreno ili barem upitno.

Sve škole podržavaju ‘moderne’ školske programe, koji su prilagođeno protunacionalni, protuvjerski i protuobiteljski. U Hrvatskoj je to, primjerice, predmet Budaka i Jokića ‘Građanski odgoj’ (izobličenje hrvatske povijesti i jezika dijelom je spriječeno) pa onaj tko nije proučio njegov sadržaj, neka to učini ako želi razriješiti govorim li ovo iz glave ili iz poznavanja onoga što se događa i što nas čeka. Nakon Marxova i Staljinova, komunizam je ostao isti u ciljevima – uništiti naciju, vjeru i obitelj (sve to je izravno i protuhrvatsko djelovanje) i zavladati svijetom u kojemu će se govoriti o pravdi i jednakosti kojih ne će biti (‘neki će biti ravnopravniji’). Tko je kao nekomunist živio komunizam, to zna, a tko ga nije živio, ne može tom iskustvu vjerovati. (To nas vraća na školsko gradivo i opasnost od njegova izobličenja, ali ni Fuchs tu ne će ništa moći.)

Ponavljam da komunizam ima iste ciljeve kao u prošlim dvama stoljećima, a promijenio je ciljne populacije koje diže na ustanak i metode osvajanja vlasti. Prije je to bila ‘radnička klasa’, a danas su to sve vrste manjina, žene, nebijelci i – ne ćete vjerovati – djeca. Manjinama se nude prava da potisnu većine (udar na nacionalnu državu), nebijelcima da mrze bijelce i njihovo kršćanstvo, ženama da mrze muškarce, a djeci da ne slušaju nikoga, napose ne roditelje i da se seksualno raspuste već u dobi od tri do četiri godine, pa onda sve više i sve zamislivo i nezamislivo (udar na obiteljski način života). Metode više nisu oružane (‘diktatura proletarijata’ – ubijanje neistomišljenika), nego zloporaba demokracije i ljudskih prava. To nije fraza, što ću pokazati u odjeljku o neokomunizmu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Neokomunizam

Neokomunizam je izmišljen nakon propasti komunizma. Propast komunizma kakvog ga znamo u XX. stoljeću ima dva mehanizma. Prvi je da, nakon pobjede ‘Oktobarske revolucije’ u Rusiji, nije uspjela Lenjin-Staljinova inicijativa nasilnoga proširenja komunizma u susjedne zemlje – skršene su komunističke revolucije i Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Italiji, Španjolskoj i drugdje (sve do Meksika!). Drugi je da su sve zemlje s komunističkim režimima (Sovjetska okupacija nakon II. svjetskoga rata) ekonomski propale (uključivši i „materinski“ SSSR), a s posljedičnom politikom popuštanja demokraciji, svi su ti režimi na slobodnim izborima izgubili vlast. Da kineski komunisti dopuste slobodne izbore, to bi se dogodilo i u današnjoj Kini. Tu bi se trebalo zapitati – kog vraga onda više itko ustraje na komunizmu – ali na to pitanje nema odgovora pa je bolje na to ne trošiti vrijeme. Čim je propala komunistička revolucija u Njemačkoj 1919., komunisti su se bacili na analizu toga neugodnog ishoda. Osnovana je tzv. Frankfurtska škola (mišljenja) koja se otvoreno bavila problemom – zašto i otkud poraz nasilne revolucije i kako ipak uspjeti. Ta je škola rasadnik svih poznatih i nepoznatih komunističkih kadrova sve do danas, a u Hrvatskoj – ma sve do Sandre Benčić, Tomislava Tomaševića i Kreše Beljaka.

Najvažnije tvorce neokomunizma ipak ću navesti, da pregledom na svemrežju čitatelji vide da govorim istinu. Za razliku od dobro poznatih Karla Marxa, Friedricha Engelsa, Vladimira Iljiča Lenjina, Rose Luxemburg, Karla Liebknechta, Josifa Staljina, Lava Trockoga, Mao Ce Tunga, Josipa Broza Tita, Fidela Castra, Che Guevare i Pola Pota (a danas u nas mališana Mate Kapovića, Dragana Markovine i Katarine Peović), najvažniji neokomunisti su Herbert Marcuse, Erich Fromm, Max Horkheimer, Walter Benjamin, Antonio Gramsci, Jürgen Habermas, C. Wright Mills i Stuart Hall (i bezbrojni drugi). U Hrvatskoj su to bili Predrag Vranicki, Gajo Petrović, Danilo Pejović, Rudi Supek – sve do Žarka Puhovskoga, Gvozdena Flege i Nevena Budaka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Amerika i događaji u njoj

U SAD-u komunističku revoluciju vode ugledni sveučilišni profesori neokomunisti, a provode ju barem dvije velike organizacije Black Lives Matter (BLM, Životi crnaca su važni) i Antifa. Uočite povezanost njihovih naziva i klasičnoga komunizma: naglašavanje da su životi crnaca važni odgovara naglašavanju prava potlačene radničke klase, a Antifa je skraćeno ‘Antifašizam’ – stari komunistički trik skrivanja namjere osvajanja vlasti ‘borbom’ protiv fašista – kojih danas uopće nema – nigdje na svijetu! Hrvati trebaju uočiti da upravo Antifina ‘borba protiv fašizma’ u SAD-u pokazuje koliko su lažne optužbe komunista i Srba za ‘rast fašizma’ u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je ‘najviši stupanj’ fašizma kad neki klinci po noći na nekom zidu napišu ZDS, a u SAD-u nema čak ni toga. Komunisti u SAD-u napadaju predsjednika Trumpa kao što su naši komunisti i drugi neprijatelji hrvatske države napadali predsjednika Tuđmana. Onaj koji je premlad da se toga sjeća, ne bi vjerovao da mu to roditelji pripovijedaju pa se ovdje ni ja ne ću truditi. A oni koji su živjeli u vrijeme Račanove definicije ‘stranke opasnih namjera’ do lažnoga haaškog svjedočenja Žarka Puhovskoga o zločinima u ‘Oluji’ znaju mržnju kojom je bilo zasuto stvaranje samostalne hrvatske države, vojske, novca i propitivanje komunističkih laži o povijesti i politici i koliko se naslađivalo nad hrvatskim žrtvama, pogrješkama i gubitcima.

U SAD-u komunisti su otišli toliko daleko da već otvoreno ciljaju kršćanske crkve, navlastito katoličke. To se jasno vidi i u Hrvatskoj – u ustrajanju na „sekularnosti“ (SDP, Beljakov HSS i drugi), napadima na vjeronauk (stranka Pametno), traženje raskidanja Vatikanskih ugovora (SDP, Mrak Taritaš), a želja za rušenjem i paljenjem crkava dala se naslutiti u huškanju homoseksualaca na prosvjede pred zagrebačkom katedralom i ispisivanje parola po zidovima splitskih crkava još 2006. No u Hrvatskoj je vjera jaka u narodu pa se još ne usude napasti otvoreno kao u SAD-u. Napadi na spomenike Domovinskoga rata točno su na tom tragu. To treba znati i na to se treba pripremiti. U SAD-u postoji povijesna nesloga protestanata i katolika, a katolici su preslabi da se sami brane od komunista. Protestanti su oslabjeli i nemaju vjernika koji bi branili svoje hramove. Tako se ondje otkriva stara komunistička čežnja da spale crkve (Rusija, Španjolska) i pobiju svećenike (Hrvatska). Navest ću nekoliko primjera.

U gradu Ocala na Floridi jedan je mladić kombijem probio vrata katoličke crkve Kraljice mira, polio predvorje benzinom i zapalio ga izazvavši ozbiljna oštećenja. Čin se klasično prikriva naznakom kako se radi o mentalno bolesnoj osobi, shizofreničaru koji trenutno ne uzima lijekove. Takvih je objašnjenja bilo i prije, da ih sad ne nabrajam. Na dane 19. lipnja i 20. srpnja 2020. kipovi španjolskoga misionara Sv. Junipera Serrae srušeni su u trima gradovima u Kaliforniji. Na dan 11. srpnja 2020. zapaljena je Katolička misija Svetoga Gabrijela, jer ju je prije 249 godina osnovao Sv. Junipero Serra, a njega američki ljevičari optužuju da je bio rasist (što nije bio). Demokratska stranka i svi glavni mediji, koji su u rukama ljevičara, više ili manje prešutno odobravaju te divljačke postupke.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U lipnju je ljevičarski aktivist Shaun King otvoreno rekao: ‘Svi murali i obojani stakleni prozori s bijelim Isusom i njegovom europskom majkom moraju pasti.’ U Chattanoogi je obezglavljen veliki kip Blažene Djevice Marije, u Bostonu je zapaljen, a u New Yorku uprljan sprejom.

Komunizam i terorizam

Black Lives Matter (BLM, Životi crnaca su važni) ne krije svoj cilj ‘razaranja zapadnjačke obitelji međusobnom podrškom u stvaranju ‘proširenih’ obitelji i ‘sela’ gdje se svi brinu za sve, navlastito za djecu, tako da majke, roditelji i djeca budu dobro’. Propagiraju postojanje sustavnoga rasizma i traže sveukupno ukidanje financiranja policije. Fondacija globalne mreže BLM financira se preko Thousand Currents, neprofitne organizacije koja je izuzeta od plaćanja poreza. A ona među svojim direktorima ima osuđenu teroristkinju. To je Susan Rosenberg, bivša članica komunističke terorističke organizacije ‘Izdržati u ilegali’ (‘Weather Underground’). Gđa Rosenberg je 1984. bila uzapćena u New Jersey dok je iskrcavala oko 340 kg eksploziva i oružja koje je planirala uporabiti za izazivanje niza politički motiviranih napada. U to je vrijeme također bila tražena za pljačku jedne banke u kojoj su poginula dva policajca i jedan zaštitar. Osuđena je na 58 godina zatvora, a nakon 16 godina pomilovao ju je predsjednik Clinton.

Valja uočiti da komunističke organizacije nikad ne osuđuju muslimanski terorizam i da su protivnici Države Izrael. Požari dviju od nekoliko najvrjednijih katoličkih katedrala u Europi, Notre Dame u Parizu i Sv. Petra i Pavla u Nantesu u Francuskoj opisani su u medijima, uključivši i hrvatske, tako da se ne vide ni razmjeri tragedija niti njihovi pravi uzroci. Možemo zamisliti kolika bi se antifa dreka digla da su to najvažnije bogomolje islama, budizma ili judaizma. Jednako tako, zaštitnički se mediji odnose i prema drugim zločinima terorizma, prosvjedima pa i samome nasilničkom komunističkom govoru. A to je sve još 1965. doslovno propisao neomarksist Herbert Marcuse, član Frankfurtske škole a poslije II. svjetskoga rata profesor u SAD-u.

Herbert Marcuse i represivna tolerancija

Marcuse je živio isključivo za revoluciju radeći neumorno na njezinoj analizi i idejama o tomu kako i zašto ju pokrenuti. Neprestano je smišljao kako bi revoluciju izazvao i čime bi ju objasnio. Nakon što se pokazalo da se sovjetska revolucija ipak ne može hvaliti, Marcuse ju je razvodnio obilatim otkrićima tlačenja u svim društvenim sustavima i susljedno tome učeno i uporno zagovarao revoluciju, bilo koga protiv bilo čega, samo da bukne. Godine 1968. Marcuseova je sveproširena ‘avet oslobođenja’ uspjela pobuniti pariške studente. Zauzeli su ulice izvikujući ‘tri M’ – Mao, Marx, Marcuse! Proglasili su ‘Veliko odbijanje’, pozivajući na ‘neprestano protivljenje’ i ‘neprestano učenje’, s tim da nisu ciljali na školsko, nego na revolucionarno učenje. U okviru Marcuseove misli, društvenu su nepravdu prepoznali čak i u najuzvišenijim dosezima tradicionalne kulture i u najimpresivnijim dosezima tehnološkoga napretka. Od brojih Marcuseovih djela meni je najvažniji članak ‘Represivna tolerancija’ iz 1965. (Marcuse, Herbert. 1969. ‘Repressive Tolerance’. U Wolff, Robert Paul, Barrington Moore, Jr., i Herbert Marcuse. A Critique of Pure Tolerance, 95-137. Boston: Beacon Press. https://www.marcuse.org/herbert/publications/1960s/1965-repressive-tolerance-fulltext.html). Prvo treba uočiti da se knjiga u kojoj je tiskan taj članak (poglavlje) zove ‘Kritika čiste tolerancije’; to znači da tolerancija (snošljivost) ne može biti jednoliko primijenjena na sve ljude! Naslov Marcuseova poglavlja je ‘Represivna tolerancija’, gdje riječ ‘represivna’ znači ‘suzbijanje, ugušivanje’. Tolerancija koja suzbija, ugušuje! Krasno! Upravo suprotno samom pojmu riječi tolerancija! Kako nešto može biti tolerancija ako suzbija i guši?

Molim čitatelja da se ne začudi prostoru koji sam ovdje posvetio Marcuseu i njegovu prikazu ‘tolerancije’. Jer – upravo je on, u tom tekstu, napisao recept po kojemu se sada odvija komunistička revolucija u SAD-u, i sva antifa politika (govori, fraze, rasprave, pisanja, napadi) u Hrvatskoj! Ako želite razumjeti prirodu i metode suvremenoga komunizma, trebaju Vam ovi odjeljci iz toga Marcuseova djela. Čovjek se prekrasno izražava i jako lijepo sve mulja i tumači kako bi na kraju zaključio da lijevo treba imati više prava od desnoga. Pa zar to nisu komunisti stalno prakticirali?! Prijevodi Marcuseovih riječi obilježeni su navodnicima.

1. Riječju i djelom tolerirati Lijevo a ne tolerirati Desno

‘Oslobađajuća tolerancija bi dakle bila netolerancija pokreta s Desna i tolerancija pokreta s Lijeva. Djelokrug postizanja takve tolerancije i netolerancije treba ići sve do stadija djelovanja kao i rasprave te propagande i djela i riječi.’
Moj komentar: pa to smo živjeli i pod drugom Titom: nitko nije smio ni pisnuti – osim komunista.

2. U praksi ograničiti suprotstavljanje socijalističkim idejama

‘U Represivnoj toleranciji predložio sam praksu diskriminacije tolerancije u obrnutom smjeru, tako da se ravnoteža Desnoga i Lijevoga postigne ograničavanjem sloboda za Desno. Time bi se spriječila sveprožimajuća nejednakost slobode (nejednaka mogućnost pristupa demokratskom uvjeravanju) i potlačeni bi ojačali u odnosu na tlačitelje. Tolerancija bi bila ograničena za pokrete agresivnoga ili destruktivnoga značaja (destruktivnoga za izglede za mir, pravdu i slobodu za sve). Takva bi se diskriminacija primijenila i na pokrete koji nastoje ograničiti proširenje socijalnih zakona za siromašne, slabe i nesposobne za rad.
Moj komentar: čisto komunističko nasilje koje smo živjeli u Jugoslaviji. Otvorena diskriminacija neistomišljenika! A sve ‘u ime siromašnih i potlačenih’. Pritom ljevičari ne kažu otkud bi se namaknuo toliki novac. Jer ih je drug Tito dobivao sa Zapada – da se ne prikloni Istoku. Kad to nije bilo dosta – tiskao se novac bez pokrića. To je stvorilo inflaciju. Neki ju ljevičari i danas zagovaraju.

3. Onaj tko je za toleriranje svih – podržava nacizam

‘Širenje riječi moglo se zaustaviti prije negoli je bilo prekasno: da je demokratska tolerancija bila ukinuta kad su budući vođe počinjali svoje kampanje, čovječanstvo bi bilo imalo priliku izbjeći Auschwitz i 2. svjetski rat.’

Moj komentar: tipična zloporaba židovske tragedije u svrhu ušutkivanja nekomunista – to znamo i iz iskustva života u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj (v. ‘ustašizacija’). Pa zar se na Lenjina, Staljina i Tita, kao političare i počinitelje masovnih zločina i tiranije ne odnosi ista potreba koja se po Marcuseu odnosi na Hitlera?

4. Opravdanje današnjega nasilja u SAD-u

‘No ja vjerujem da postoji prirodno pravo na otpor potlačenih i da siromašni imaju pravo na izvanlegalne putove kad se pokaže da legalni nisu dovoljni. Pravo i red uvijek su i svugdje pravo i red koji štite etabliranu hijerarhiju i zato je nepristojno pozivati se na apsolutni autoritet toga prava i toga reda protiv onih koji zbog njih pate i protiv njih se bore – ne za osobnu korist ili osvetu nego za svoj udio humanosti. Nad njima nema drugoga sudca osim uspostavljenih autoriteta, policije i njihove vlastite savjesti. Kad se okreću nasilju, oni ne počinju novi lanac nasilja nego pokušavaju prekinuti onaj postojeći. Budući da će biti kažnjeni, znaju rizik pa kad su ga spremni prihvatiti, ne postoji neka treća osoba, a najmanje su to učitelji i intelektualci, koji im trebaju propovijedati suzdržanost.’

Moj komentar: doslovno piše (1965.!) što se danas događa u SAD-u! I nemojte misliti da je to slučajno jer je prošlo mnogo godina: treba vremena za zloćudni odgoj mladeži, za nagrizanje obitelji i za odvraćanje vjernika od vjere, a potom i za organizaciju i sredstva za revoluciju.

Onaj tko je živio komunizam, zna da je to ‘marksizam/lenjinizam ufino’, a onda tko živi danas, vidi da se sve to zbiva na cijelom Zapadu, uključivši i Hrvatsku. Zato govorim o suvremenoj komunističkoj revoluciji. Između Karla Marxa i Herberta Marcusea postoji samo razlika ciljnih revolucionarnih skupina i metoda dolaska na vlast.

Put prema građanskome ratu

Nasilje svjetine koju usmjeravaju organizacije BLM i Antifa protiv vlastite države još nije građanski rat nego jednostrano nasilje. Njega policija za sada ne suzbija dovoljno učinkovito, bilo zato što joj demokratski gradonačelnici to od nje ne traže (a bez njihove zapovijedi policija ne smije djelovati), bilo zato što zna da će biti okrivljena za brutalnost. Tako se dolazi do sljedećega koraka u građanski rat. A to je čas kad se ljudi samoorganiziraju za obranu od ljevičarskoga nasilja. Nedavno (lipanj 2020.) u gradu St. Louisu masa prosvjednika krenula je prema kući gradonačelnice. U trenutku kada je na putu do njezine kuće masa stupila na privatni put gradonačelničinih susjeda pozvana je policija, koja nije došla. No masu su zaustavili taj susjed i njegova supruga, koji su, s oružjem u rukama, masi zabranili kretanje preko svojega puta. Naime, u SAD-u građani imaju pravo na vatreno oružje – u ime zaštite svojih života i imovine. Nakon što su toliko puta iskusili bijeg policije pred ‘revolucionarnom’ masom, Amerikanci su počeli organizirati samoobrambene snage. U skladu s komunističkom tradicijom laganja o fašizmu i antifašizmu, ljevičarski ih mediji sladostrasno nazivaju bijelim rasistima i ekstremistima.

Jedna od najsličnijih povijesnih situacija onoj u današnjem SAD-u situacija je u Španjolskoj tridesetih godina XX. stoljeća. Godine 1931. komunisti (anarhisti i drugi) počeli su izazivati nemire i provoditi nasilje. Poseban cilj napada bile su katoličke crkve i svećenici. To je trajalo sve do 1936., kad su uspjeli uzeti vlast i kad se nasilje prema neistomišljenicima potpuno razbuktalo. Tada su se digli neki španjolski generali (vođeni Franciscom Francom) i nastao je građanski rat u kojemu su 1939. komunisti poraženi. Tu se sličnost prelijeva i na Hrvatsku: Hrvatski komunisti uče nas da je to bila poštena španjolska socijalistička revolucija, a da su joj se suprotstavili fašisti. Zato su u nas još uvijek popularne španjolske revolucionarne pjesme (Bella ciao, Bandiera rossa), kriju se komunistički zločini, a naglašavaju frankistički i taji se da je drug Tito odlazio u Španjolsku kao NKVD-ovac (i što su ondje NKVD-ovci radili). A socijalistička španjolska vlada danas iskopava Francove kosti iz zajedničkoga groblja posmrtnoga pomirenja naroda! Zar to nije isto kao komunistička reakcija na Tuđmanov prijedlog da Jasenovac postane zajedničko mjesto pijeteta i Račanov tretman Bleiburga čim je došao na vlast? Sve je to ista priča: Nekad Španjolska, a danas SAD i Hrvatska i – cijeli svijet.

Što će biti?

Ne vjerujem da će komunizam pobijediti u ovomu pokušaju, ali nisam optimist. Da bi preuzeo vlast, on mora uporabiti nasilje, ili mu nasilje treba kad izborima dođe na vlast (Španjolska 1936.). U svakome slučaju, napad na SAD napad je na srce i stup Zapada pa i sam taj pokušaj treba vrlo ozbiljno shvatiti. Ako 2020. na izborima pobijedi g. Trump, jasno je da će se nasilje povećati. A što će biti ako pobijedi g. Biden? Njegova Demokratska stranka otvoreno podržava BLM i Antifu pa im na neki način mora popustiti. A gdje je kraj toga popuštanja – kad ono postane opasno za obične građane i ugrozi američki način života i privrženost osobnoj slobodi? U odnosu na svjetske događaje, Hrvatska bi trebala napraviti tri stvari: držati se Mačekove pouke da mali idu pod stol kad se veliki (u krčmi) tuku; udružiti se s Višegradskom skupinom jer nemamo argumenata vjerovati da možemo proći bolje od Poljaka, Mađara, Čeha i Slovaka, i – čuvati vjeru toliko dugo dok ne završi veliki obračun. Bude li tada u Europi ostataka kršćanstva, mi bismo trebali biti u njima, mali i slabi, ali sretni da smo živi.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.