Dr. sc. Milan Puh: Prolazimo renesansu hrvatske zajednice u Brazilu

milan puh
Foto: hkr.hkm.hr

“Četvrta tj. peta generacija Brazilaca hrvatskih korijena iznimno je zainteresirana povezati se s matičnom državom svojih predaka”, kaže dr. sc. Milan Puh u razgovoru za Hrvatsko slovo. Dr. sc. Puh je znanstveni suradnik Centra za Slavenske studije Sveučilišta savezne države Paraná i mlađi asisent na Pedagoškom fakultetu na Sveučilištu u Sao Paolu gdje drži izborni kolegij hrvatskog jezika. O preporodu hrvatske iseljeničke zajednice u Brazilu s dr. Puhom razgovarala je Dubravka Vidak za Hrvatko slovo. Razgovor prenosimo u cijelosti.

Poštovani dr. sc. Puh, u Hrvatskoj matici iseljenika imali smo prigodu godine 2019. pratiti Vaše iznimno predavanje o hrvatskoj zajednici u Brazilu i Vašem radu u São Paulu. Autorom ste troknjižnja o toj temi, a Vašu su knjigu tom prigodom predstavili dr. sc. Gordan Ravančič i dr. sc. Darjan Godić. Recite nam više o Vašim istraživanjima, a hrvatske useljenike u Brazil pratite na vremenskoj okomici od stotinjak godina.

Milan Puh: Kao što često navodim u svojim istraživanjima, činjenica da nismo imali značajnijih radova i pregleda istraživačkog rada koji bi nam omogućio da pratimo hrvatsko iseljeništvo u Brazilu na vremenskoj okomici nagnala me da se posvetim intenzivno ne samo istraživačkom, nego i gotovo detektivskom radu traženja informacija, dokumenata, sugovornika i svega onog što bi nam pomoglo da shvatimo razloge slabog poznavanja ove zajednice. Naime, riječ je o jednoj staroj zajednici koja svoje korijene vuče iz razdoblja „carstava“ – onog Austro-Ugarskog i također Brazilskog čiji je kontakt doveo do prvih grupa iseljenika koji su se uputili u divljine tada rijetko naseljenog jedinog luzofonog područja u Latinskoj Americi.

Vrlo brzo stvaraju svoja udruženja, i to već 1903. godine kada se s Česima ujedinjuju i rade na kulturnoj promociji, a onda s većim dolaskom useljenika prelaskom iz prve u drugu fazu 1918. godine., nastaje, rekao bih, impresivan niz zadruga, klubova, novina, domova i drugih vrsta institucija koje su zamalo u cijelosti bile smještene u centru São Paula kao ekonomskog središta zemlje. Važno je primijetiti da su se tadašnji iseljenici 20-ih i 30-ih godina kretali u strogom centru grada, tada elitnom i političko-ekonomski važnom dijelu grada što pokazuje koliko su dobro bili organizirani i prihvaćeni u novoj domovini, iako o tome ne znamo puno.

Nažalost, početkom 1930. godine, dolaskom na vlast Getulija Vargasa, ova prosperitetna zajednica proživljava iznimno snažnu represiju njegove antiimigrantske politike nacionalizacije zemlje gdje su sve etnički obilježene institucije bile ili zatvorene ili primorane na mijenjanje imena. Događaj kakvom se nije svjedočilo u ovakvom razmjeru u Južnoj Americi!

Tako u deset godina nestaje ili se utišava sav kulturni i ini rad naše zajednice, a iz tog zatišja se polako budi ponovno nacionalni sentiment tek 1945. godine završetkom Drugoga svjetskog rata kojeg vodimo kao početak treće faze useljavanja. Tada u zemlju pristiže novi kontingent hrvatskih useljenika, ali i onih kojima je Hrvatska bila generacijama dom (u tom smislu se ističu Podunavski Nijemci iz Slavonije, Baranje i Srijema), koji su bili drugačiji svojim profilom, budući da nisu bili većinom poljodjelci kao što je bio slučaj u prethodne dvije faze, nego obrazovaniji te politički i nacionalno svjesniji ljudi, kao što je bio slučaj i u drugim državama.

U tom se razdoblju i oni stariji doseljenici ponovno povezuju i nastaju dva antagona doma: Društvo prijatelja Jugoslavije i Croatia Sacra Paulistana koja djeluju i dan danas, no ipak bez većih sukoba, s obzirom na to da je jugoslavenski nacionalno-politički projekt propao pa se time i današnje Društvo prijatelja Dalmacije odlučilo preimenovati i djelovati u skladu s novom realnošću.

Nakon kratkog pregleda, recite nam više o četvrtoj iseljeničkoj generaciji hrvatskih korijena, koja sada govori isključivo portugalskim jezikom, zbog slabih veza s matičnom državom.

Milan Puh: Danas možemo reći da je četvrta tj. peta generacija Brazilaca hrvatskih korijena iznimno zainteresirana povezati se s matičnom državom svojih predaka, a to većinski uključuje baš upoznavanje hrvatske kulture, povijesti i jezika koja mi se čini svake godine sve vidljivija i prepoznatljivija u ovoj višemilijunskoj državi. Uvijek me zadivljuje koliko su zapravo mladi ljudi u današnje vrijeme vezani uz identitetska pitanja i koliko im je stalo da doznaju zašto njihova obitelj nije prečesto govorila o svojoj domovini i jeziku, iako je mnogo toga na jedan suptilan način prenijela, unatoč svim zabranama i netrpeljivostima koje su postojale u ovoj nama naoko iznimno opuštenoj i liberalnoj zemlji.

Često na satovima našeg tečaja, ali i na događajima koji se danas odvijaju virtualno, dolazi do „aha“ trenutaka u kojima se spoznaje da je određena riječ, tradicija ili priča zapravo dokaz postojanja jednog skrivenog, ali snažnog naroda koji se morao puno prilagođavati u novoj postojbini. Time rečeno, može se lako zaključiti da prolazimo kroz svojevrsnu renesansu hrvatske zajednice u Brazilu što se tiče njezinog razvoja, napretka i želje za povezanošću s matičnom državom.

Na koji način i u kakvim uvjetima se odvija nastava i poučavanje hrvatskom jeziku i povijesti u Croatiji Sadri Paulistani i u Društvu prijatelja Dalmacije. Hrvatska zajednica u Brazilu broji između šezdeset i osamdeset tisuća ljudi?

Milan Puh: Zbog, nažalost, nikad prekinute pandemije koja nas trese već godinu i pol, sva nastava i podučavanje se održava u online obliku na koji smo se brzo prilagodili i koji jako dobro funkcionira s nastavnim materijalima u obliku videonastave, virtualnih učionica i programa koje koristim kako bi proces učenja bio što efikasniji i prikladniji novom načinu vođenja nastave. I moram reći da je ova prisilna preinaka dobro primljena od strane mojih gotovo šezdesetoro učenika svih generacija i dobi, što je svakako pozitivna činjenica, jer se državni vrh nije najbolje postavio i da se mnogo ljudi razboljelo i našlo u teškoj situaciji.

Mislim da ćemo svakako dio ovog iskustva i znanja preuzeti i upotrijebiti u budućnosti u tzv. hibridnom obliku nastave, jer ne samo da veličina i promet Sao Paula otežava, a ponekad i onemogućava, pohađanje nastave, nego danas imam i učenike iz ostatka Brazila koji inače ne bi bili u mogućnosti učiti hrvatski jezik.

Što se tiče broja potomaka Hrvata i onih podrijetlom iz Hrvatske, moja istraživanja u arhivima obiju zemalja je dovela mene i moje kolege istraživače do broja oko 80 tisuća potencijalnih članova zajednice od kojih mnogi, kako sam rekao, moraju još osvijestiti svoje hrvatske korijene, ali broj svakako nije zanemariv, iako je teško govoriti o točnim brojkama iz raznih razloga.

Brazil je peta država na svijetu po veličini, ima gotovo 200 milijuna stanovnika, a brazilska ekonomija je osma na globalnoj razini. To znači da se u toj golemoj saveznoj republici dobro živi? Teško mi je zamisliti život u tako mnogoljudnoj državi, ako samo pokušam usporediti…

Milan Puh: Brazil je iznimno velik i raznolik, a to nekome iz Hrvatske može predstavljati izazov ili problem, dakle ovisi o tome kako se osoba prilagodi i koji su joj prioriteti u životu. Nažalost, zbog kolonijalne prošlosti koju je obilježilo ropstvo i nejednakost osoba, ali i kasnijih čestih vojnih pučeva, postoji još uvijek velika razlika između bogatih i siromašnih, bijelog i crnog stanovništva. Tako da ovisi kako kome, u istom gradu se može živjeti na razini jedne iznimno bogate, ali također i iznimno siromašne zemlje što dovodi do niza problema, od kojih se najčešće navodi sigurnost.

Ja moram reći da jako dobro živim i da imam dobre životne i radne uvjete pa se onda mogu posvetiti radu u hrvatskoj zajednici onoliko koliko želim, no ne samo njoj, nego i Brazilu koji me jako dobro primio. Domicilno stanovništvo je jako prijateljski raspoloženo, živi se punim plućima i unatoč svemu lošem što se događa tako da ovaj pozitivni mentalni sklop često liječi neke naše možda loše navike, kao što vidim kod drugih sunarodnjaka koji su se nedavno doselili ovdje.

Molimo, spomenite neke od aktivnijih i poznatijih Hrvata u Brazilu, čime se bave, a posebno istaknute znanstvenike i književnike.

Milan Puh: Mogu reći da se danas srećom ni ne mogu sjetiti svih važnih i poznatih Hrvata u Brazilu, jer sam ih dosta upoznao i pronašao u svojim istraživanjima. Možda je najbolje da ih odvojim prema području djelovanja tako da se dobije širina njihove prisutnosti. Imamo veliku slikarsku koloniju sa Silvijem Pletikosom, Pedrom Šemanom, Jorgeom Franulićem i Carlosom Kišem; dizajnersko-novinarski dvojac otac-sin Milan i Alexandre Wollner (ovaj zadnji se smatra ocem brazilskog modernog dizajna, nešto kao Oscar Niemayer u arhitekturi), Josip Kanyo kao građevinar koji je vodio građenje Brazilije; glazbenici Dragutin Kalman (višestruko nagrađivan dirigent i osnivatelj glazbenog sastava) i mladi Renan Marques koji danas vodi našu Klapu Frana; svećenici Josip Mravak i Damjan Rodin (prvi je bio od iznimne važnosti za obnovu hrvatske zajednice u São Paulu, a drugi za nastanak jedne u Rio de Janeiru);

filozof i sveučilišni profesor Željko Loparić, politički aktivan za vrijeme borbe za neovisnost i odgovoran za nastanak hrvatskog konzulata u São Paulu; novinari Franjo Dujmović, čija je najvažnija ostavština prvo okupljanje hrvatske građe u obliku knjižnice te Vladimir Herzog koji se istaknuo svojim humanističkim radom u vrijeme progona 70-ih godina od strane vojne diktature; Josip Bogoslav Tanko koji je dao svoj obol razvoju kinematografije u Brazilu; Cosmo Juvela čija je izdavačka kuća specijalizirana za nastavne materijale dala značajan doprinos obrazovanju; Alexandre Vranjac čije ime nosi Centar za epidemiologiju u Sao Paulu, a da završim s možda najistaknutijom, onom spisatelja.

Od samih početaka zajednice imamo važne pisce i spisateljice pa ovdje želim navesti rad braće Seljan i Stevine kćeri Zore Seljan koja danas ponovno rasplamsava maštu Brazilaca, Ivana Dragojevića s njegovim epskim spjevom: „Odlazak u Brazilj Lučana i Blaćana“ (jedinim takve vrste u Brazilu), Gregorija Bačića čiji su eseji pretvoreni u televizijsku seriju, Mariju Cristinu Damianović koja je napisala prvu dvojezičnu knjigu u stihu o procesu seljenja Hrvata u Brazil, Paulu Pexider-Sriću čija je bajka o hrvatskom vezu dobila prvu nagradu „Međunarodnog natječaja slavenske bajke u Brazilu“. Moglo bi se još mnogošto navesti.

Što možemo reći o intenzitetu veza Hrvata iz Brazila s matičnom državom i kako se one mogu pospješiti, ako su izblijedile? Koliko Vi postižete s podukom hrvatskoga jezika? Znate li kakve su turističke veze, diplomatske i ostale?

Milan Puh: Kao što sam prethodno naveo, intenzitet ne odgovara veličini i dugovječnosti hrvatske zajednice u Brazilu, no to se brzo mijenja u posljednjih desetak godina. Rekao bih da su one izravne veze kroz iseljenike izblijedile jer donedavno nije bilo većeg doseljavanja Hrvata u Brazilu, ali zato nove generacije rade intenzivno na približavanju pa tako odnedavno imamo Klub veza i vezilja, Klapu Frana te Grupu za poslovanja i istraživanja Brazil-Hrvatska koji djeluju uz već postojeće domove i folklorni sastav Jadran.

Nažalost, i dalje prisutna nevidljivost zajednice u matičnoj zemlji i novoj domovini dvostruko nam otežava poziciju, međutim veći poticaj kroz rad Hrvatske matice iseljenika, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i drugih mjerodavnih institucija dovodi do nastanka novih veza i mogućnosti. Ja se trudim, što je više moguće, kroz učenje jezika i kulture navesti potomke da stvore svoj vlastiti projekt povezivanja sa zemljom tj. da ne ostanu udaljeni od zajednice i domovine, nego da svojim znanjima i iskustvom doprinesu smanjenju razdaljina.

Isto tako se trudim kroz rad na Sveučilištu u Sao Pãulu polako utrti put hrvatskom jeziku i književnosti, a optimističan sam da uz pravu potporu možemo imati, ne samo izborne kolegije hrvatskog jezika, nego i pravu malu katedru, jer interesa ne manjka (izborni kolegij s 30 mjesta je redovito popunjen i s listom čekanja), a obje bi države mogle višestruko imati koristi!

Prije nekoliko godina smo u Gradskoj knjižnici u Dubrovniku upoznali mladog brazilskog glazbenika Marcosa Braccinija, kojeg je privukla klapska pjesma, koju je začuo prolazeći, te je ušao unutra i pitao kakva je to glazba, a djevojka mu je bila iz Poljske. Bio je to zanimljiv susret i poslije smo razmijenili knjige i poslao nam je glazbene nosače zvuka, rekao je kako će sigurno ponovno doći u Hrvatsku… Vjerujem da bi zanimanje bilo obostrano, mi jako malo znamo o Brazilu i Brazilcima… Radite li na nekom novom istraživanju? Recite nam više o sebi, čime se još bavite i imate li vremena za sve što Vas zanima?

Milan Puh: Da se nadovežem na to što ste spomenuli prethodno, slažem se da znamo malo o Brazilu, posebno ako govorimo o onom znanju koje nam nije preneseno sapunicama ili određenim kulturnim manifestacijama (karneval, samba itd.). Zato sam započeo, uz potporu i suradnju Gradske knjižnice i čitaonice Pula, „Brazilske dane u Puli“ koji se održavaju od 2013. godine i na koje vodim svake godine po nekoliko brazilskih stručnjaka koji prenose svoje znanje i pomažu da shvatimo ovu iznimno raznoliku i kompleksnu zemlju (u tom smislu 2020. objavili smo zbirku tekstova kako bi ostao i pisani trag).

Sličnu sam inicijativu započeo u Sao Paulu 2014. s „Hrvatskim tjednom“ na koji smo doveli kulturne ličnosti kao što su glazbenica Elis Lovrić i konceptualna umjetnica Vesna Mačković, prevoditeljice Una Krizmanić-Ožegović i Katarina Ramljak, kako bi na jedan drugačiji način predstavile našu zemlju. Osim organizacije, nađem vremena i za rad na specifičnim projektima pa smo tako 2019. krenuli s izradom portala „Mreža Hrvata u Brazilu“ na kojem će se moći na pregledan i jednostavan način upoznati važne hrvatske osobe kao i ući u kontakt sa živim članovima zajednice te doznati za sve aktivnosti u zajednici, a 2020. godine započeo sam s izradom knjige za učenje hrvatskog jezika u Brazilu u kojoj na interaktivan način povezujemo povijest hrvatske iseljeničke zajednice s jezičnim, povijesnim i kulturnim sadržajima nužnim kako bi učenici imali bolju sliku o zemlji i lakše se kasnije povezali s njom.

Nadam se da će biti od koristi u nastavi hrvatskog jezika u domovima i na sveučilištu. I na kraju bih volio navesti bavljenje prevođenjem, iako mi za njega ipak nedostaje vremena pa su dosad izašle u prijevodu dvije knjige poezije bivšeg veleposlanika Drage Štambuka: „Nebo u Bunaru“ i „Nedovršeno stvaranje svijeta“, a kroz kontakt i suradnju s dr. sc. Željkom Lovrenčić i Tomislavom Deurom-Correiom, sadašnjim predsjednikom Croatije Sacre Paulistane, okupili smo i preveli na portugalski i španjolski jezik 16 hrvatskih pjesnika i pjesnikinja pa se nadam da će do kraja godine izaći i knjiga „Suvremeno hrvatsko pjesništvo: Kontakt u tri jezika“, prva takve vrste u Brazilu.

Jako smo radosni zbog Vašeg pristanka i sudjelovanja na ovogodišnjem trećem po redu Svjetskom festivalu hrvatske književnosti, u studenom. Moći ćete nam reći više o položaju hrvatskih književnika u Brazilu. Nadam se da se može učiniti više na približavanju rada brazilskih hrvatskih književnika u Hrvatskoj. Članica Organizacijskog odbora dr. sc. Željka Lovrenčić održava suradnju sa svjetski uglednim piscima hrvatskoga podrijetla u Čileu, Argentini, te prevodi poeziju hrvatskih pisaca na španjolski i portugalski, te je napravila posao instituta. Jeste li razmišljali o tome, o inkorporiranju njihovih djela u hrvatsku književnost? O razmjeni studenata?

Milan Puh: I ja sam iznimno sretan i počašćen Vašim pozivom i mogućnosti da jednoj većoj i važnijoj publici kažem više o položaju naših književnika u Brazilu, baš zato što mislim da ćemo tako moći još dodatno približiti našu zajednicu domovini. Kao što sam upravo naveo, u kontaktu sam i suradnji s dr. sc. Lovrenčić koja je spremno prihvatila moju ideju da hrvatska književnost započne svoj život i na portugalskom brazilskom, a u jednom od posjeta sam ponio veći broj radova nekih od naših spisatelja, jer mislim da je svakako važno da i na jednom od većih svjetskih jezika hrvatska književnost bude uključena u opći opus. Razmjena studenata sa Sveučilištem u Zagrebu je trebala krenuti ove godine, no epidemiološka situacija nas je primorala na virtualno izvođenje projekta, ali će svakako to iduće godine drugačije biti.

Zahvaljujemo na razgovoru i radujemo se viđenju u studenom te se nadamo da će epidemiološke prilike biti povoljne.

Milan Puh rođen je 15. listopada 1986. godine. Prvostupnik antropologije i portugalskog jezika i književnosti 2008. te magistar struke na polju lingvistike 2010. na Sveučilištu u Zagrebu. Magistar znanosti na području filologije i portugalskog jezika na istome Sveučilištu 2012. Doktorirao je 2017. na interdisciplinarnom programu jezika i obrazovanja na Sveučilištu u Sao Paolu s temom “Folklorne skupine kao jezična politika: njegovanje jezika i kultura slavenskih zajednica u Brazilu”. Prvostupnik povijesti na Sveučilištu u Sao Paolu 2018. Voditelj je istraživačkog projekta “Povijest Hrvata i hrvatskog useljeništva u Brazil” od 2015. do 2019. i priređivač knjiga “Hrvatska u Brazilu – iseljeničke priče i priče o useljenju”, “Hrvatska u Brazilu do 1918.: prva faza useljavanja”, “Hrvatska u Brazilu između 1918. i 1941.: druga faza useljavanja”, “Hrvatska u Brazilu nakon 1941.: treća faza useljavanja”. Voditelj je projekta “Mreža Hrvata i Hrvatica u Brazilu” od 2019. Znanstveni je suradnik Centra za Slavenske studije Sveučilišta savezne države Paraná sa znanstvenim projektom “Kartografija slavenskih studija u Brazilu: znanstveno-istraživački rad i njegova internacionalizacija” i mlađi asisent na Pedagoškom fakultetu na Sveučilištu u Sao Paolu gdje drži izborni kolegij hrvatskog jezika. Profesor je hrvatskog jezika i povijesti u hrvatskim domovima u Sao Paolu: Croatija Sacra Paulistina i u Društvo prijatelja Dalmacije. Prevoditelj je i priređivač knjiga eseja i pjesništva.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrvatsko slovo