Prije sto godina hrvatski narod je bačen u ralje srbijanskog hegemonizma. Nerazumnim i pogubnim odlukama tadašnjeg vodstva hrvatskoga naroda, Hrvati su odvedeni u provaliju iz koje ni danas ne mogu izići. Ostvarenje stoljetnoga sna, stvaranje hrvatske države 1990., trebalo je označiti kraj srbijanske hegemonije koja je trajala od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije pa sve do jugoslavenske komunističke tvorevine. Stvaranjem hrvatske države, a posebno Domovinskim ratom kojim je Hrvatska obranjena od srbijanske agresije, trebalo je zauvijek staviti točku na ostvarenje zločinačke ideje velike Srbije, piše dr. sc. Sanja Bilač za Hrvatski Tjednik.
Jer Hrvatska je izašla kao pobjednik nametnutog agresorskog rata Srbije. Hrvatska je razotkrila i porazila srbijansku hegemoniju i oživotvorenje projekta velike Srbije. Unatoč tome, srbijanska hegemonija se danas revitalizira u Hrvatskoj. Podrška tome je aktualno, nerazumno i izdajničko hrvatsko vodstvo. Dvadeset i osam godina nakon stvaranja hrvatske države, aktualni režim Andreja Plenkovića, jednako kao i njegovi prethodnici prije sto godina, hrvatski narod vode u provaliju.
Plenković provodi politiku revitalizacije srbijanskog hegemonizma. Tako se u Hrvatskoj oživljavaju mitovi, manipulacije i laži srbijanske politike, a skriva prava narav, djelovanje i posljedice koje hrvatski narod trpi od ovog zločinačkog nasrtaja. Najveći neprijatelj srbijanskog hegemonizma, njihovih apologeta u Hrvatskoj, nerazumnog i podaničkog vodstva hrvatskog naroda je istina. Ta istina se uspješno prikrivala i lažirala svih sto godina, ali podsjetimo se, nikada tako kao u komunističkoj diktaturi.
U njoj je došlo do simbioze navodnih antifašista sa četnicima, petokrake i kokarde kamufliranih pod krinkom jugoslavenstva. A istina, koja je danas u Hrvatskoj počela izlaziti na vidjelo, ugrožava lažnu i nametnutu historiografiju u zadnjih sto godina. U Hrvatskoj se sve više objavljuju knjige, znanstveni i istraživački radovi, publicistička djela, dokumentarni filmovi koji demitologiziraju srbijanski hegemonizam te rasvjetljavaju njegovo zločinačko djelovanje kroz cijelu jugoslavensku, monarhističku i komunističku prošlost. A istina se ne smije dopustiti, jer kako bi se lažima i manipulacijom hrvatski narod držao u uvjerenju o vlastitoj krivnji. Jer krivnja hrvatskoga naroda je podloga za srbijansku hegemoniju i povod da Srbi traže pravo odlučivanja o Hrvatima i njihovoj sudbini.
To pravo Srbi brane srbijanskom bajunetom. Ta je srbijanska ideologija zasnovana na zločinu. Zato opet jačaju nasrtaji na hrvatski narod metodom koje on trpi čitavo stoljeće. Srbijanski hegemonizam danas, kao i nekada, prvo ozloglašuje Hrvatsku, etiketira je fašističkom državom, a Hrvate zločincima kako bi se nastavilo nametanje osjećaja kolektivne krivnje i traume koja treba paralizirati te ubiti hrvatski narod. Ovakvo nametanje kolektivne odgovornosti ima za cilj staviti Hrvatsku u situaciju u kojoj se uvijek mora braniti. Ne smije se u Hrvatskoj dozvoliti ništa drugo osim nametnute i lažne historografije koja treba potvrditi opravdanost za srbijanski hegemonizam. Zato se provodi sve snažnije ozloglašavanje hrvatskog naroda kao fašističkog. Hrvatske žrtve se negiraju i ignoriraju kako bi se izjednačavala krivnja i izbjeglo progovarati o srbijanskim zločinima. Dozvoljeno je, u kontekstu zločina, govoriti isključivo o Hrvatima kao krivcima, Srbijancima kao žrtvama, a Srbijance uvijek predstavljati i ugroženima.
Besramni Pupovćev čin u Vukovaru
Milorad Pupovac, apologeta današnje srbijanske hegemonije iz Hrvatske, nakon besramnog ponižavanja i moljakanja hrvatske političke vrhuške, dolazi u Vukovar odati počast žrtvama. Scena odavanja počasti u licemjernoj haljini srbijanske dobrote i pomirbe, kako se to u hrvatskim mainstream medijima prikazivalo, zapravo je još jedan morbidan dokaz srbijanske politike kojom se izjednačavaju agresor i žrtva, izruguje hrvatskome narodu te brutalno pokazuje srbijanska hegemonija na djelu. Tako se na mjestu strašnog srbijanskog zločina, na mjestu posebnog pijeteta, još natopljenog krvlju i razbacanim kostima naših sinova i kćeri, pred cijelom Hrvatskom opet provelo oskrvnuće hrvatske žrtve.
Na Pupovčevu vijencu stavljena je srbijanska trobojnica, ista ona pod kojom su počinjeni najstrašniji i najmonstruozniji srbijanski zločini u Vukovaru. Trobojnica pod kojom su ubijani, klani, silovani, mučeni i kasapljeni djeca, starci, žene, muškarci, branitelji. Pupovčev besraman čin nije ništa drugo nego izražavanje poštovanja srbijanskom agresoru ili kako Srbijanci kažu „osloboditeljima srpskog Vukovara“. Tako Pupovac ne samo da žrtve dijeli prema nacionalnosti već u potpunosti ignorira hrvatske. Srbijanskim je medijima o motivima svoga posjeta rekao: „Počelo se govoriti o srpskim žrtvama u Vukovaru“.
Jer za njega, odnosno politiku koju provodi u Hrvatskoj, žrtve su samo Srbi. I zato srbijanska trobojnica. Ovim oskvrnućem poslala se jasna poruka o izjednačavanju žrtve i agresora. Poruka je to kako Srbijanci nikada ne će priznati zločine, nikada ne će priznati vođenje osvajačkog rata i nikada se ne će odreći ideje homogene Srbije! Osim branitelja, koji su okrenuli leđa licemjeru Pupovcu, ovaj se čin nije komentirao u javnosti osim medijskog veličanja geste Milorada Pupovca.
A kako bi se mogla očekivati reakcija hrvatske političke vrhuške kada je upravo Plenkovićev HDZ tog istog Pupovca, protivno volji naroda, nametnuo ne samo kao trajni destabilizirajući čimbenik nezavisne i suverene hrvatske države već i zalog zaštite srbijanskog zločina, preoblikovanja srbijanske agresije i osvajačkog rata u građanski rat, stalne prijetnje balkanskim integracijama u kojima opet trebamo pasti Srbiji u zagrljaj. Srbijanska hegemonija na djelu.
S ovakvom Srbijom ne treba biti prijatelj
Da bilo gdje u svijetu komemorirate žrtvama jedne agresije i strašnog zločina počinjenog u ime toga agresora na način da joj odajete počast obilježjima agresora, kao što Pupovac odaje počast žrtvi Vukovara srbijanskom trobojnicom, ne bi se shvatilo samo kao provokacija. Izazvalo bi sablazan i doživjelo kao ponovno ubijanje žrtve. Samo u Hrvatskoj, dok su Plenković i slični izdajnici na vlasti, ova Pupovčeva sablazan se ignorira i šalje poruka kako srbijanska hegemonija jest dio službene politike hrvatske države.
Jer izdajnici na vlasti su bez komentara gledali Pupovčevo oskvrnuće u Vukovaru, Pupovčevo četnikovanje po Palanci u Srbiji. Bez pogovora su, po nalogu Pupovca, uklanjali spomen ploče hrvatskim braniteljima, herojima Domovinskog rata, pripadnicima elitne postrojbe hrvatske vojske, postrojbi HOS-a. Bez komentara su kada Pupovac kaže kako se „Srbijance ne će suditi za ratne zločine jer ne će nitko koristiti pravosuđe za etnički progon“. Bez komentara su kada Pupovac govori o Oluji kao o „etničkom čiščenju Srbijanaca“. Nisu ga nikada pitali o lažima o navodno prekrštenoj srbijanskoj djeci kojima je kao ratni huškač raspirivao mržnju prema hrvatskome narodu. Ne smije se pitati Pupovca najavljuje li njegov nadređeni, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić novi rat kada kaže da će Srbija oslobađati i „našu Srbiju“ aludirajući na prostore na kojima žive etnički Srbijanci a ne pripadaju matici Srbiji?
Hrvatski izdajnici su i dalje za bratstvo i jedinstvo, „pomirbu“ prekrštavaju u novu eru politike homogene Srbije. Zato se u Hrvatskoj izbjegava imenovanje Srbije agresorom, procesuiranje srbijanskih zločinaca i zločina te, ne daj Bože, njihova osuda. Tako dugo dok nas vode političke elite na vlasti poput Plenkovića koji agresiju Srbije i monstruozne zločine naziva „nekim sukobima“, tako dugo dok se ne omogući demitologiziranje srbijanskog hegemonizma te rasvjetljavanje njegovog zločinačkog djelovanja kroz cijelu jugoslavensku i komunističku prošlost, Hrvatska ostaje zatočenica prošlosti bez prava na budućnost.
Stoljeće srbijanskog hegemonizma Aleksandar Vućić naziva „vijek pobjede“. Pomno razrađenom taktikom i strategijom uspostavljena doktrina trebala je opravdati srbijanske zločine. Ustoličava se laž kao službena propaganda ove monstruozne ideologije koje se ne bi posramili ni Hitler i Musolini. S obojicom zločinaca, s obje njihove ideologije, fašizmom i nacizmom, Srbija je bila saveznik. I danas je politika Srbije ostala ista. Nadživjela je fašizam i nacizam, a nastavkom provedbe politike homogene Srbije ostala jedina egzistirajuća službena zločinačka državna politika u Europi. Iako Aleksandar Vučić zove na ponovno „brušenje bajuneta“ jasno je kako Srbija nije opasna dok ratuje. Jer, sve su ratove gubili. Ona je najopasnija kada ne ratuje.
Dr. Sanja Bilač: ‘Hrvatski narode, nema više odgađanja!’
Srbija je danas moralno, gospodarski, kulturno, teritorijalno nikada poniženija. Premijerka Brnabić pred cijelim svijetom negira srbijanski genocid utvrđen na međunarodnom sudu. Takva bešćutnost, moralno rasulo i dezorijentiranost nije ništa drugo nego poniženje ljudskog dostojanstva i humanosti koju su izgubili. Ovakva Srbija ne predstavlja državu s kojom Hrvatska treba razvijati prijateljske odnose. Hrvatska država i političko vodstvo mora preuzeti odgovornost i upoznati Europu s istinom o Srbiji i politici hegemonije koju provodi. Srbija se nije odrekla svoje zločinačke politike koja ima za cilj stvoriti etnički čistu državu. Hrvatska ne smije dati potporu ovakvoj Srbiji za ulazak u EU-u. Ovakva Srbija ne pripada demokratskom i naprednom dijelu svijeta već je ostala zarobljena u balkanskom opanku, zadojena zlom, mržnjom i zločinom kao metodom za ostvarivanje političkih ciljeva.
Na vlasti apologeti srbijanske hegemonije
Sve ove činjenice nisu prepreka hrvatskim izdajnicima da i danas, protivno volji naroda, instaliraju na vlast apologete srbijanske hegemonije. Tako danas hrvatska vlast opet ostaje slijepa i gluha, dopušta besramno laganje i izvrtnje istine od strane Srbije, ozloglašavanje hrvatskoga naroda i države, oskvrnuće žrtava. Tako danas hrvatska vlast podržava nekažnjavanje ratnih zločina, otvoreno i jasno definiranje karaktera srbijanske agresije koje je definirano pred međunarodnim sudovima.
Provođenje politike homogene Srbije koju revitalizira aktualni premijer Plenković pogubnije je za hrvatski narod i državu nego li je to bilo prije 100 godina kada nas je ondašnje političko vodstvo izručilo na milost i nemilost takvoj politici. Hrvatskom narodu trebalo je gotovo čitavo stoljeće da se otgrnemo iz tog smrtonosnog zagrljaja. To smo kratko uspjeli devedesetih godina. Ponovno približavanje homogenoj Srbiji i njezin novi zagrljaj ovaj put mogao bi biti dulji od jednoga stoljeća. Zato je važno da istina izađe na vidjelo, da se nastavi s njezinim traženjem kako bi na pogreškama iz povijesti narod izvukao pouku.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/Hrvatski tjednik
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.