U novom broju revije Kana Tonči Tadić piše da, koliko god se trudila, Hrvatska se ne uspijeva odmaknuti od Churchillove napomene da „balkanske zemlje uvijek proizvode više povijesti nego je mogu apsorbirati“. Doista je mnogo toga u ovim mjesecima 2021. povijesno, ističe dr. sc. Tonči Tadić na početku članka u Kani čiji ulomak uz dopuštenje izdavača prenosimo u nastavku.
Korona ne posustaje, te u Hrvatsku kao i u većinu zemalja EU-a stiže njezin „treći val“, dok se polako opet pune bolnice. Obećanog cjepiva nema u očekivanim količinama, što čini upitnom turističku sezonu. U javnosti (domaćoj i stranoj) lome se koplja o tome tko je kriv za nestašicu cjepiva, napose onog AstraZenece, odnosno treba li nam novo zatvaranje, zazivajući kao spas rusko cjepivo.
Uskoro ćemo održati i druge izbore u uvjetima pandemije, ovaj put lokalne, sa znatnim posljedicama na preslagivanje stranačke scene. I da slika ludila u koje tonemo bude potpuna, „borbu protiv korupcije u hrvatskom pravosuđu“ započeo je čudni tandem: pravomoćno osuđeni nogometni muljator u bijegu pred zakonom Zdravko Mamić i predsjednik Republike Zoran Milanović. Svaki od spomenutih procesa iziskivao bi zaseban tekst, duži od ovog. No svima je zajedničko jedno: Hrvatska treba „drugu tranziciju“.
U onoj, prvoj raspadom komunističke SFRJ nastala je demokratska međunarodno priznata Republika Hrvatska, koja je 1992. postala punopravna članica UN-a, 2008. članica NATO-a, a 2013. članica EU-a. U ovoj, drugoj tranziciji treba dovršiti stvaranje hrvatske države, odnosno pretvoriti Hrvatsku u stabilnu „dosadnu“ srednjoeuropsku demokraciju. Dakle gospodarski uspješnu zemlju koja je svjesna svoga međunarodnog položaja i zna se koristiti prednostima svojega članstva u EU-u i NATO-u, zemlju u koju se doseljava, a ne zemlju iz koje se bježi.
Ursula u zemlji čudesa
Zanimljivo je gledati nesnalaženje eurokrata suočenih s pohlepom kapitalizma u farmaceutskim kompanijama. Sporazume o isporuci cjepiva Europska je komisija sklapala očekujući da se svi drže potpisanog, odnosno kao da je riječ o isporuci papira ili stolica u posve normalnim okolnostima, a ne o strateški važnom proizvodu poput cjepiva u kriznim vremenima pandemije kakva se pojave jednom u stoljeću. Zaboravljajući dakle da se u kriznim vremenima svjetske sile služe svim sredstvima da ostvare svoje ciljeve, ne hajući za načela, nego im je samo konačni rezultat važan. Odnosno da u politici (a nabava cjepiva u ovim je okolnostima sura politika!) nema zahvalnosti, nego samo golih interesa!
Ursula von der Leyen i njezine kolege u dobroj su vjeri smatrali da će kompanije AstraZeneca i Pfizer znati cijeniti golemi novac koji je EU uložio u znanstvena istraživanja razvoja cjepiva. Upravo zato je cjepivo AstraZeneca EU ugovorila po 1,8 eura za dozu, ni polovicu od 4,3 eura koliko ga plaćaju svi drugi. EU plaća cjepivo Pfizer 12,8 eura po dozi, a SAD 16,5 eura. Očekivala je Usrula i da će AstraZeneca znati cijeniti novac koji je EU uložila u širenje njihovih pogona da bi mogli u roku opskrbiti EU ugovorenim cjepivom. Po svoj prilici u ugovoru je stajala klauzula „isporuka ovisno o proizvodnim mogućnostima“, jer u tom trenutku nitko nije imao proizvodne kapacitete da isporuči pola milijarde doza cjepiva sad i odmah. No, čim se pojavila prilika, ta se klauzula izvrnula u prioritetnu isporuku onima koji žele platiti 5 – 6 puta više, poput Izraela ili Saudijske Arabije. Zašto to nitko u briselskoj administraciji nije predvidio? Koje su korake mislili poduzeti u tom slučaju, jesu li imali „plan B“? Naravno, sve spomenute kompanije, uključujući i Modernu, imaju svoje tvornice i izvan EU-a, recimo u UK i SAD-u, AstraZeneca u Indiji, dok Japan planira proizvodnju Modernina cjepiva. Zabrana izvoza cjepiva naširoko remeti sve gospodarske odnose, jer nitko ne proizvodi sve komponente pa je osveta moguća na drugom polju, a osim toga je nekršćanska i nehumana. Pa ipak je Donald Trump još 8. prosinca iskoristio Zakon o proizvodnji za obranu kako bi zabranio izvoz cjepiva iz SAD-a (Forbes, 12. prosinca 2020.), tako da ni Meksiko ni Kanada nisu iz SAD-a od tada dobili ni doze cjepiva. Joe Biden nastavio je sličnu politiku, u želji zaštite SAD-a koje predvode u svijetu po broju oboljelih i umrlih od korone. Meksiko se zato okrenuo Rusiji i naručio 24 milijuna doza cjepiva Sputnik V, no isporučeno mu je samo 200 000. Na Ruse se oslanja i ostatak Latinske Amerike, no, ostavimo li na stranu rusku propagandu, jednostavno nitko ne može u vrlo kratkom roku isporučiti stotine milijuna doza cjepiva! Rusija, koja je gospodarski jaka kao Španjolska, radije daje posvuda pomalo samo da „zauzme teren“ u propagandne svrhe.
Konzervativna vlada Borisa Johnsona zabranila je izvoz AstraZenecina cjepiva izvan Britanije, a posebno u EU. Sve to vrijeme je iz EU-a u dobroj vjeri izvoženo cjepivo u Britaniju i još 30 zemalja izvan EU-a. Prema podatcima koje je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila europskim državnicima, ispada da je EU izvezla 77 milijuna doza cjepiva, dok je samo 62 milijuna doza otišlo na cijepljenje europskih građana. Zašto? Pa zato što je riječ o pandemiji. Možeš cijepiti sve svoje građane, ali, ako se nitko u drugim zemljama ne cijepi, onda moraš trajno zatvoriti svoje granice! Ukupno je u Veliku Britaniju, koja ismijava EU zbog ideje da zabrani izvoz cjepiva, otišlo 20-ak milijuna doza. Štoviše, u Britaniju je izvezeno više cjepiva nego u 10 zemalja na listi (recimo, u Japan). Britanija je zato danas barem jednom dozom cjepiva cijepila 10 puta veći postotak stanovništva nego zemlje EU-a, što Johnson naziva „pobjedom pohlepe i kapitalizma“, dok njegovi simpatizeri slave „pobjedu“ nad mrskom EU-om! Danas kad Ursula predlaže da se obustavi isporuka cjepiva iz EU-a u Britaniju, to izaziva zgražanje britanskog ministra vanjskih poslova Dominica Raaba. Vjerojatno će Bruxelles „znati cijeniti“ tu iskrenost i pohlepu pri sklapanju Trgovinskog sporazuma EU-a s Britanijom. No koje su nam bile alternative u trenutku sklapanja ugovora u rujnu 2020.? Nijedno rusko ni kinesko cjepivo nisu tada dobili odobrenja Europske agencije za lijekove EMA, nemaju ga ni danas, a o nuspojavama se šuti. Da EU nije odlučio zajednički pregovarati s proizvođačima u ime svih 27 zemalja članica, cijene cjepiva bi „letjele u nebo“ i bilo bi ga još i manje, posebno za manje zemlje poput Hrvatske.
Članak u cijelosti potražite u novom broju Kane u tiskanom ili eIzdanju.
* Dr. Sc. Tonči Tadić viši je znanstveni suradnik u Institutu Ruđer Bošković. Završio je preddiplomski studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a doktorat iz fizike zaslužio je 1995. na Institutu Ruđer Bošković i Sveučilištu u Zagrebu. U razdoblju od 1997. do 1998. godine bio je gostujući znanstveni istraživač na Osaka National Research Institute (ONRI-AIST) kao stipendist Japanske agencije za znanost i tehnologiju. Od 2000. do 2008. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru. Od 2013. godine je član Znanstveno tehničkog odbora (STC) EURATOM-a, koordinator je Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice (CRU), član skupštine H2020 projekta EUROfusion, te predstavnik Republike Hrvatske u Upravnom odboru europske agencije Fusion for Energy. Za zasluge u znanstvenom povezivanju EU i Japana ga je 2014. japanski car Akihito odlikovao Redom Izlazećeg Sunca, najvišim japanskim odličjem. Ubraja se u red prvoboraca za proglašenje isključivoga hrvatskoga gospodarskog pojasa (IGP) u Jadranu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
