Dr. Slaven Letica: Porfirijeva zagonetka i Irinejeva odgonetka

Foto: Fah; fotomontaža: narod.hr

Spremaju li Srbija i Srpska pravoslavna crkva srpski narod za nove osvajačke ratove i tko bi ih i kamo mogao voditi? Novi ‘memorandum’ o opstanku srpskoga naroda već je napisan i javnosti će biti predstavljen na pravoslavni blagdan ‘Sretnje Gospodnje’, koji je ujedno i Dan državnosti Republike Srbije – 15. veljače 2018., piše dr. Slaven Letica za Hrvatski tjednik od 18. siječnja 2018. čiji tekst prenosimo u cijelosti.

Božićne poruke episkopa Porfirija i patrijarha Irineja u međusobnoj su opreci. Patrijarh Irinej, koji i inače ne priznaje Hrvatsku, govori o obrani svete srpske zemlje Kosova i ne samo Kosova, episkop Porfirije poziva na propitivanje prošlosti i osobne savjesti: ‘Budimo uvijek spremni gledati na svoje propuste i nemojmo se pitati što to drugi nama rade, jer će Bog pitati nas što smo mi njemu i drugima učinili.’

Uspješnom, makijavelističkom  politikom, veliki pobjednik petnaestogodišnje srpske igre prijestolja u Hrvatskoj postao je Veliki Milorad, Milorad Pupovac. Trenutak kad je ustoličen za neupitnoga vođu danas je moguće precizno odrediti: bilo je to na pravoslavni Badnjak 6. siječnja 2004. kada je u njegove, u to doba skromne, odaje u Preradovićevoj ulici došao dr. Ivo Sanader izgovorivši tradicionalnu pravoslavnu božićnu čestitku: ‘Mir Božji, Hristos se rodi’. HDZ i SDSS od tada su postali vlastodržački sijamski blizanci.

‘Nacija je sveukupnost ljudi ujedinjenih zajednicom sudbine u zajednicu karaktera.’ (Otto Bauer)

Episkop Srpske pravoslavne crkve, metropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (rođen je u 22. srpnja 1961. u Bečeju kao Prvoslav Perić) u propovijedi održanoj na pravoslavni Badnjak (u subotu 6. siječnja 2018.) govorio je, između ostaloga o smislu čovjekova života ‘darovanoga od Boga’.

Divanio je i o odnosima među ljudima, ljudskome dostojanstvu, ljudskoj zajednici, strahu, stidu, hrabrosti, postojanosti, ali i odbojnosti, pa i mržnji među ljudima.

Kako nisam ni bogoslov, ni bogoznalac, ne želim suditi o tome u kojoj je mjeri točna episkopova tvrdnja da je ‘Bog na današnji dan darovao čovjeku smisao života’, ali mi se ipak čini da veliki dio tog smisla nije od Boga, nego je na čovjeku: na nama ljudima je da tragamo za životnim smislom.

Ipak, zanimljivijom od te ontologijski dvojbene tvrdnje čini mi se dio propovijedi koji se odnosi na tajnoviti identitet Porfirijeve ‘braće i sestara’, pripadnika pravoslavne zajednice u Hrvatskoj.

Evo toga zanimljivog i za budućnost pravoslavne i/ili srpske zajednice u Hrvatskoj važnoga dijela njegove propovijedi: ‘Zato, braćo i sestre, posebno večeras vas molim da se ne bojite da budete ono što jeste, a moje je iskustvo da postoji strah u vama. Ne ulazim u to koliko je opravdan, ali sam siguran da od vas zavisi da li ćete biti hrabri i postojani.’

Zatim je nastavio: Nećete biti ni hrabri ni postojani ako neće da budete to što jeste, ako se stidite i bojite toga. Bog je na strani svakog čovjeka, crpite iz njega smisao. Ako se zagledate u njega, nećete imati straha, mržnje ali ni odbojnost prema kome drugom.’

Episkop je u svoju propovijed utkao, zapravo, veliku zagonetku koju trebaju odgonetnuti članovi srpske etničke zajednice u Hrvatskoj: trebaju osmisliti i odlučiti ‘što jesu’, kako se izrazio metropolit zagrebačko-ljubljanski.

Što su, a što nisu, vjernici i namjernici koji su slušali Porfirijevu propovijed?

To je veliko i važno pitanje – zagonetka na koju propovjednik nije i ne želi ponuditi pastirski (!) odgovor. Jesu li ili žele li pripadnici srpske/pravosavne zajednice u Hrvatskoj postati istinskim hrvatskim državljanima, pripadnicima hrvatskoga političkog naroda, hrvatske nacije, lojalni državljani Republike Hrvatske koji njeguju i poštuju vlastito etničko podrijetlo ili žele biti nešto drugo: bivši Jugoslaveni, budući Europljani, sanjari i nostalgičari u zločinu ogrezle fantomske ‘Republike Srpske Krajine’ ili čak pripadnici imaginarne ‘nebeske Srbije’ ili ‘Srba kao nebeskoga naroda’, kako je Srbe nazivao veliki ‘prorok’ dr. Jovan Rašković.

Dr. Milorad Pupovac kao neokrunjeni ‘vožd’ ili vođa hrvatskih Srba izabrao je prije dvadesetak godina genijalnoga izumitelja Nikolu Teslu kao – nazovimo to tako – identitetsku pardigmu i uzor današnjih hrvatskih Srba.

Štoviše, u svibnju 2011., vjerujući u moć ‘brenda’ slavnoga izumitelja, dr. Pupovac ostvario je ideju o osnivanju ‘Tesla štedna banka’ koja je trebala imati dvojako poslanje: (1) financirati projekte povratka i opstanka davno izbjeglih Srba i (2) promicati ekonomsku i svaku drugu suradnju RH i RS.

Banka je, na žalost, neslavno propala, a štetu od propasti SDSS i SNV pokušavaju ublažiti osnivanjem – u pet faza -Tesla razvojnog fonda. Fond je javnosti predstavljan u Virovitici u ožujku 2016.

Sam Nikola Tesla (Smiljan10. srpnja 1856. – New York7. siječnja 1943.) živio je toliko dugo (87 godina) da je doživio uspon i pad Austro-ugarske carevine, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije i uspon, ne i slom, NDH.

Uz to, doživio je, i izdaleka promatrao, dva velika, ljudožderska svjetska rata. Logično je, stoga, da je prolazio kroz identitetske mijene i metamorfoze: usvajao je i napuštao višestruke, podijeljene i promjenjive, identitete i lojalnosti. Rođen je i školovan u Austro-ugarskoj carevini kao sin pravoslavnoga svećenika pa je logično pretpostaviti da se smatrao ‘pravoslavcem’, a ne ‘Srbinom’. Carevina je prepoznala njegovu darovitost i omogućila mu školovanje koje je bilo temelj izumiteljstva koje je ostvario u obećanoj zemlji Americi u kojoj se nastanio 6. lipnja 1884.

U hrvatskoj političkoj kulturi mitske je razmjere – u doba Kraljevine Jugoslavije, ali i u doba Titove Jugoslavije, pa i danas – dobio njegov brzojavni zapis o tome da je ponosan na srpski rod i hrvatsku domovinu koji se često, na žalost krivo, citira.

Njegov telegram adresiran na dr. Vladka Mačeka upućen je iz New Yorka 26. svibnja 1936. godine i bio je ovako sročen: ‘Hvala na mnogo cienjenoj čestitki i počasti, jednako se ponosim moga srbskog roda i moje hrvatske domovine, živeli svi Jugoslaveni. Nikola Tesla.’

Spomenuti brzojav bio je zapravo kurtuoazni odgovor na čestitku koju mu je za velike izume dan ranije uputio hrvatski seljački vođa i bivši politički sužanj kralja Aleksandra Karađorđevića (iz tamnice, na koju je osuđen po Zakonu za zaštiti države na tri godine, pušten je 22. prosinca 1934.) dr. Vladko Maček: ‘Velikom sinu naroda srbskog a domovine Hrvatske, vođi čovječanstva u borbi sa prirodom čestita u ime hrvatskoga naroda, dr Vlatko Maček.’

Usporedbom dvaju brzojava lako je zaključiti da je Tesla jednostavno bio pristojan, ali i da je od hrvatstva i srpstva u to doba – u doba diktatorske i satrapske Kraljevine Jugoslavije – najviše cijenio Jugoslavene i jugoslavenstvo: što je vidljivo iz završetka brzojava u kojem stoji ‘živeli svi Jugoslaveni’:

Foto: Hrvatski tjednik Mačekov i Teslin brzojav

Čak ako zanemarimo Teslinu pristojnost i kurtoaziju pa prihvatimo kao činjenicu da je on 1936. godine doista bio jako ponosan na srpski rod i hrvatsku domovinu (ponavljam njegove riječi: ‘jednako se ponosim moga srbskog roda i moje hrvatske domovine’) malo je vjerojatno da je takvo uvjerenje imao i u doba raspada Kraljevine Jugoslavije, formiranja i života NDH: u kojoj je njegov ‘srbski rod’ bio stavljen izvan zakona, proganjan, slan u sabirne logore i ubijan.

Foto: Hrvatski tjednik Nikola Tesla na naslovnici Timea 20. srpnja 1931.

Za pretpostaviti je da se je u to doba vratio na stajališta o identitetu (jastvu) koja je imao kad je 1892. godine u Beogradu ovako definirao vlastitu pripadnost i čuvstva: ‘Svoju radost, koju ja ovoga trenutka osećam, ja ne umem da vam iskažem, ali se radujem što mogu ovom prilikom da pred vama, mila braćo, izrazim svagda svoje najmilije zadovoljstvo, da sam bio i da vazda ostajem samo Srbin i ništa više. Dešava se, gospodo, da čovek, udaljen od svoje otadžbine, zanet poslom kakvim se ja zanimam, po katkad smete s uma svoje ime, svoju narodnost i svoju otadžbinu. Ali toga, gospodo, kod mene nikad nije bilo, a nadam se da i neće i ne može nikad ni biti. Ako se ja i ne nalazim među vama, da kao i vi što više privredim na oltar srpske misli, ja radim drugi posao, na drugi način proslavljam ime srpsko, i na drugi način radim i trudim se, da koliko mogu i ja što korisno privredim svome narodu i svojoj miloj braći. I ako ima kakve slave i zasluge za čovečanstvo, da se pripiše mome imenu, ta počast više pripada srpskom imenu, srpskom narodu iz čije sam sredine ja ponikao.’

Foto: Hrvatski tjednik Nikola Tesla 1880.

Nikola Tesla u jesen vlastitoga života – uoči i na početku Drugog svjetskog rata – bio je višestruki apatrid koji je nakon raspada dvaju monarhija, nakon dva strašna, ljudožderska rata, dvaju satrapskih ideologija (nacizma i staljinizma) u usponu i nakon što je novu domovinu pronašao u Americi, ali i izumiteljstvu, proživljavao duboku identitetsku krizu.

Pred samu smrt, u pismu ‘svojoj braći u Americi’ u travnju 1942. sebe je ovako odredio: ‘kao najstariji Srbin, Jugoslaven, Amerikanac naše krvi u Sjedinjenim Državama…’

Foto: Hrvatski tjednik Teslino pismo ‘braći u Americi’

Dakle neupitno je da se je na samome kraju svog života (1942.) Nikola Tesla smatrao/osjećao Srbinom, Jugoslavenom i Amerikancem. Kako se osjećao i izjašnjavao kad je došao u Ameriku u ljeto 1884., teško je kazati.

Međutim, američka useljenička baza podataka o useljenicima koji su od 1892. do 1924. godine brodovima iz Austro-ugarske i Kraljevine Jugoslavije, neki i iz Italije i drugih europskih zemalja, došli na otočić Ellis (https://www.libertyellisfoundation.org/passenger-result ) bilježi 79 useljenika s prezimenom ‘Tesla’ (trojica su imala ime ‘Nikola’), od kojih se 29 izjasnilo, ili su ih američki službenici zapisali, da su Hrvati, a njih 5 kao Srbi. Ostali su bili ‘Austrijanci’, ‘Jugo Slavi’, ‘Poljaci’, ‘Šehoslovaci’, ‘Mađari’, ‘Slovaci’, ‘Ličani’, ‘Dalmatinci’, ‘Talijani’, ‘N/N’ i dr.

Oni koji su u bazi podataka zapisani kao ‘Hrvati’ ili ‘Hrvatska’ vjerojatno su bili pravoslavci-Vlasi ili Srbi: jer su imali imena ‘Vasilj’, ‘Vasily’, ‘Stevan’, ‘Simo’, ‘Sava’, ‘Rade’, ‘Petar’, ‘Marko’, ‘Mile’, a dolaze iz mjestâ kao npr. ‘Medak’, ‘Vojnic’, ‘Vrbovsko’, ‘Mitrovica’ itd.

U vrijeme kad je Tesla rođen (1856.), znatno važnije određenje identiteta bila su vjera/vjeroispovijest (u njegovu slučaju pravoslavna) i državljanstvo (austrougarsko) negoli ono što je danas ‘nacionalna pripadnost’.

Tesanje i teslanje identiteta hrvatskih Srba u XXI. stoljeću

Dakle koliko god obećavajuće djelovala, teza o ‘teslizaciji’ današnjih i sutrašnjih pripadnika pravoslavne/srpske manjine/zajednice u Hrvatskoj i njezinih pojedinačnih pripadnika, nije od velike koristi: jer su vremena, države i okolnosti u kojima je živio Nikola Tesla potpuno različite od onih u kojima živi i u kojima će živjeti dr. Milorad Pupovac, metropolit Porfirije i ‘njihov’ narod.

Upravo zbog toga, zagonetni apel ili vapaj metripolita Porfirija ‘budite to što jeste!’ čista je  pitijska zagonetke iza koje se krije nova – javnosti zasad nepoznata – politika Srpske pravoslavne crkve prema prečanskim Srbima koju ta crkva naziva ‘Srbima u rasejanju’.

Foto: Hrvatski tjednik Vrlo zanimljivi foto-dokument:Nikola Tesla u svoj je newyorški hotel 1941. godine pozvao američkog Hrvata Fritzia Zivicha (Frica Živića) boksačkoga prvaka svijeta u valter kategoriji koji je bio znan kao ‘Hrvatski komet’, a imao je četiri brata-boksača koji su također na slici

 Mislim da oko jedne činjenice danas ipak nema spora: dr. Milorad Pupovac već je godinama neupitni vođa hrvatskih Srba! Sada mu se u vođenju priključio episkop došljak Porfirije.

Srpska igra prijestolja tijekom petogodišnje velikosrpske agresije i okupacije trećine Hrvatske, ali i nakon rata, u kojoj su sudjelovali razni čudaci i zločinci – zubar (dr. Milan Babić), skladištar (Goran Hadžić), milicajac (Mile Martić), mesarski poduzetnik (Borislav Mikelić), generali (Veljko Kadijević i Ratko Mladić), psihijatri (dr. Jovan Rašković i dr. Vojislav Stanimirović), pa i televizijski vrhovnik (Veljko Knežević) – odavno je završena.

Uspješnom, makijavelističkom, Pupovčevom politikom, veliki pobjednik te petnaestogodišnje srpske igre prijestolja u Hrvatskoj postao je Veliki Milorad.

Trenutak kad je ustoličen za neupitnoga vođu danas je moguće precizno odrediti: bilo je to na pravoslavni Badnjak 6. siječnja 2004. kada je u njegove, u to doba skromne, odaje u Preradovićevoj ulici došao dr. Ivo Sanader izgovorivši tradicionalnu pravoslavnu božićnu čestitku: ‘Mir Božji, Hristos se rodi’. HDZ i SDSS od tada su postali vlastodržački sijamski blizanci.

Foto: Hrvatski tjednik Milorad i Ivo 6. siječnja 2004.

Biti vođa hrvatskih Srba nakon rata u kojem je srpska manjina u našoj zemlji imala – ne cijela, ali njezin pretežiti dio – ulogu pete kolone nije nipošto lako poslanje.

Da je tome tako, pokazuje činjenica što je dr. Milorad Pupovac na društvenim mrežama i na brojnim hrvatskim domoljubnim, ponekad i ‘domoljubnim’ portalima (dnevno.hr, narod.hr, direktno.hr, maxportal.hr, hu-benedikt.hr, kamenjar.com, vjeraidjela.com i dr.), pa i u ovome tjedniku, već godinama najomraženija javna osoba: utjelovljenje svih zala, moralno i političko strašilo.

Sam dr. Milorad Pupovac u posljednjih je 28 godina proživio veliku krizu identiteta i niz identitetskih tranzicija. U jednome je od brojnih intervjua izjavio da se politikom počeo baviti ‘zbog dr. Slavena Letice’, tj. mene. Naveo je kako sam ga u nekoj televizijskoj emisiji molio i kumio da se izjasni kao Srbin, dok je on sebe, u to doba, još uvijek smatrao Jugoslavenom.

Nisam, dakako, znao da sam baš ja dr. Miloradu Pupovcu bio glavnim poticajom da se počne baviti politikom, ali se dobro sjećam emisije ‘Kako misliti Hrvatsku’ na temu ‘Srbi i Hrvati: ratne sjekire ili lule mira’, emitirane izravno na HTV-u, 7. kolovoza 1991., u kojoj sam ga doista molio da bude ono što je objektivno bio – hrvatskim Srbinom – dok je on sebe još uvijek vidio, doživljavao i osjećao – godinu dana nakon početka zlokobne i zločinačke Balvan revolucije – kao Jugoslavena.

Danas je dr. Milorad Pupovac ponosni i daleko najmoćniji Srbin u Lijepoj Našoj, a veliku moć ima i u Beogradu, Banjoj Luci, pa i – Bruxellesu. Činjenica što sam sredinom 1991. znao, a dr. Milorad Pupovac nije znao, što će tijekom raspada SFRJ, svesrpske agresije i oslobađanja Hrvatske, postati, bila je posljedica okolnosti što sam ja znao – time sam se teorijski godinama bavio – da slom velikih ideologija (robovlasništva, feudalizma, nacizma, fašizma, ustaštva, četništva, kolonijalizma i komunizma) nužno dovodi do promjene političke karte svijeta (propasti starih i stvaranja novih država), ali i promjena, često radikalnih, predodžbi ljudi o tome tko su i što su: religijski, svjetonazorski, ideologijski, etnički, politički i kulturno.

Velikom temom, i danas itekako živom, određivanja višestrukoga, hibridnog, identiteta hrvatskih Srba prvi sam se put bavio u članku ‘Posrbljivanje hrvatskih Srba’ objavljenome u Danasu u kasno ljeto 1989. godine. Taj je članak izazvao lavinu bijesnih kritika i polemika u srbijanskim medijima zbog ovako postavljene teze o pokušaju velikosrpskog posrbljivanja hrvatskih Srba: ‘Srbi u Hrvatskoj osjećaju danas svu težinu političkoga i moralnoga izbora. Njihovo nekritičko priključivanje svesrpskom masovnom pokretu nužno ih pretvara od političkog u etnički narod. U hrvatskim prilikama to praktično znači: od ravnopravnog nosioca suvereniteta u getoiziranu nacionalnu manjinu. Manjinu koja će biti organski dio srpskog etničkog naroda, a ne dio hrvatskog političkog naroda.’ (citirano prema mojoj knjizi Obećana zemlja – politički antimemoari, Biblioteka Ex ungue leonem, Globus, Zagreb, 1991., str. 73.)

Slom komunizma, raspad SFRJ, stvaranje samostalne hrvatske države i, iznad svega, srpska pobuna protiv te države i rat koji je uslijedio, doveli su do velike etničke podjele hrvatskoga društva na većinski (hrvatski) i manjinski (srpski) dio.

Zaključak: Priprema li doista srbijansko četničko vodstvo Srbe i Srbiju za novi rat?

Pisanje novoga ‘memoranduma’ koji pripremaju Republika Srbija i Republika Srpska – izvorno se trebao zvati ‘Deklaracija o opstanku srpskog naroda’ – po pisanju srbijanskih medija primaklo se samom kraju.

‘Ostalo je da se doteraju neke finese’ nedavno je srbijanskim novinarima izjavio glavni pisac ‘memoranduma’, dekan Pravnog fakulteta u Beogradu, prof. dr. Sima Avramović.

Prema njegovoj izjavi, naziv će dokumenta na kraju biti temeljen na diskursu Daytonskoga sporazuma koji spominje posebne veze Republike Srbije i Republike Srpske: ‘Aneks sporazuma o specijalnim i paralelnim vezama Republike Srbije i Republike Srpske’.

Foto: Hrvatski tjednik Vučić i Avramović (desno) uoči predavanja koje je srbijanski predsjednik na temu ‘Srbija između Istoka i Zapada’ održao na Pravnom fakultetu u Beogradu u listopadu 2015.

Dokument u čijem su pisanju, uz dr. Simu, sudjelovali dekan Filološkog fakulteta u Beogradu prof. dr Ljiljana Marković, profesor Pravnog fakulteta Mirko Vasiljević, predsednik Matice srpske Dragan Stanić te nekolicina lingvista, prema pisanju srbijanskih medija, težište stavlja na zaštitu i promicanju prava ‘Srba u rasejanju’.

‘Aneks’ posebnu pažnju posvećuje pravima ‘Srba u resejanju’ na uporabu srpskoga jezika i ćiriličnoga pisma; pravu na izučavanje i njegovanje srpske kulture; pravo na izučavanje srpske povijesti/istorije i njegovanje srpske slobodarske tradicije; pravu na očuvanje nacionalne geografije; pravu na očuvanje i zaštitu srpskog kulturnopovijesnog/kulturnoistorijskog naslijeđa i pravu na informiranje na srpskome jeziku.

‘Aneks’ će svečanu javnu promociju imati na ‘Sretnje Gospodnje’, koje je istodobno i Dan državnosti Republike Srbije -15. veljače 2018. Prije toga trebala bi ga potpisati oba parlamenta – Vučićev i Dodikov. Znatno prije potpisivanja i svečane promocije, ‘Aneks’ je doživio žestoku javnu kritiku, a najzanimljiviju od brojnih kritika uputio mu je poznati znanstvenik i politički umnik dr. Dušan Janjić.

Svoju je kritiku objavio u crnogorskoj Pobjedi. Nakon što je kazao da Srbija ne bi trebala sudjelovati u pokušaju Milorada Dodika da ‘raspakira Dayton’, nastavio je: ‘To je opasno zato što bi usvajanje ove Deklaracije značilo da su politikom Srbije, ponovo zavladali, kao devedesetih godina prošlog vijeka, etnonacionalisti i šovinisti. Ako to stavimo u kontekst Kosova i Dačićevih priča o razgraničenju, onda je riječ o političkom signalu da Srbija sprema novi regionalni rat promjenom granica. To onda znači da ništa nijesu razumijeli, da nijesu htjeli da čuju, šta im je – povodom Dačića – rečeno iz Njemačke, SAD i regiona.’

Zaključio je: ‘To je onda poziv na grupisanje zarad nove preraspodjele moći na Zapadnom Balkanu i promjene granica. Istovremeno, to bi bila poruka: vas ne interesuju ovi drugi koji su učestvovali u dogovoru, na primjer Srbi u Hrvatskoj, Srbi iz Crne Gore. Ne vjerujem da će Vučić u to ući, jer on zna da je to političko samoubistvo.’

Foto: Hrvatski tjednik Dr. Dušan Janjić

Izgleda da će biti zanimljivo na srbijanski Dan državnosti, a očigledno i prije njega.

U cijeloj je priči, zasad, zagonetno to što se ‘Aneks’ ne bavi hrvatskim Srbima koji su do daljnjega u ‘nadležnosti’ dr. Milorada Pupovca i metropolita Porfirija. Oni im poručuju: ‘Ne bojte se biti ono što jeste!’

Vlastite misli o tome što bi trebalo činiti temelj novoga identiteta srpske zajednice u Hrvatskoj, Milorad Pupovac je objavio u beogradskoj ‘Politici’ (ne u Hrvatskoj!) u kolovozu prošle godine.

Njegov programski članak ‘Pet prioriteta Srba u Hrvatskoj’ (širu inačicu članka objavio je u Globusu 2. rujna 2017.) privukao je veliku medijsku i političku pažnju u Srbiji, dok je u Hrvatskoj prošao gotovo nezapaženo.

U tome autorskom tekstu dr. Pupovac polazi od konstatacije da je ostvarenje građanskih i temeljnih ljudskih prava Srba u Hrvatskoj pogoršano oslobađajućim haškim presudama hrvatskim generalima: ‘Nakon oslobađajućih presuda dvojici hrvatskih generala Gotovini i Markaču, donesenima u novembru 2012. godine, i ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, zaustavljen je napredak u ostvarivanju izgubljenih i neostvarenih prava Srba u Hrvatskoj. Od tog vremena pa do kraja 2016. došlo je do zastoja i/ili pogoršanja u njihovu položaju.’

Nakon toga je naveo pet strateških prioriteta Srba u Hrvatskoj: (1.) striktno provođenje međunarodnih sporazuma o položaju srpske manjine u našoj zemlji; (2) borba protiv povijesnoga revizionizma koji proizvodi mržnju protiv Srba i dovodi do nijekanja genocida počinjenog nad Srbima u doba NDH; (3) borba za jezičnu i obrazovnu ravnopravnost u ‘kroatocentričnom’ sustavnu obrazovanja, (4) rad na razvoju i ekonomskoj održivosti povratničkih srpskih zajednica i sredina i (5) razvijanje anti-asimilacijske politike, posebice one koja se, prema njemu, događa među mladima u gradskim sredinama.

Svoj autorski programski tekst objavljen u Politici završio je riječima koje su bliske uvodno navedenim riječima episkopa Porfirija: ‘Te politike trebaju oslobađati od strahova, provoditi destigmatizaciju i primjenjivati afirmativne akcije  relevantne za slobodu i identitet Srba.’

Osobno mi se čini kako je došao trenutak da se javna raspravu o hrvatskim Srbima – njihovu identitetu, položaju, javnim politikama i budućnosti – pretvori od monologa (dr. Milorada Pupovca i metropolita Porfirija) u kritički i polemički dijalog.

Prostor za dijalog otvorio je baš episkop i metropolit Porfirije koji je uz zagonetne rečenice koje sam naveo na početku, izgovorio i ovo: ‘Bog nije vlasnik ni jednoga naroda. Nije Bog ni Hrvat, ni Srbin ni Mađar ni Englez, ni Amerikanac; niti Bog pripada samo nekom narodu s Istoka. Bog onaj koji jest te da je on otac svih ljudi.’

Još je dodao: ‘Budimo uvijek spremni gledati na svoje propuste i nemojmo se pitati što to drugi nama rade, jer će Bog pitati nas što smo mi njemu i drugima učinili.’

Taj dijalogu otvoreni diskurs bio je u opreci sa sadržajem božićne poslanice patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja koja je u središtu Zagreba – suprotno članku 12. Ustava RH – pročitana na srpskom (!) jeziku: ‘Osobito pozivamo sve verne da, u ovoj tihoj noći, srcem i dušom budu jedno sa mnogostradalnim pravoslavnim srpskim narodom koji verno čuva i brani svaku stopu svete zemlje Kosova i Metohije, koja nam je, ne zaboravimo nikada, darovana od Gospoda kao večni zalog. (…) Znamo da je na Kosovu i Metohiji ostao naš napaćeni narod da mučenički ispoveda svoju svetu pravoslavnu veru i hrabro svedoči svoje srpsko ime. Znamo, kao što i oni znaju, i ne zaboravljamo ništa od svega toga, jer su Kosovo i Metohija naš Jerusalim, naša sveta zemlja. I zato možemo da, zajedno sa psalmopojcem Davidom, molitveno obećamo: ‘Ako zaboravim tebe, Jerusalime’ – ako zaboravim tebe, Kosovo i Metohijo, – neka me zaboravi desnica moja.’

Ovdje je potrebno još jednom spomenuti da patrijarh Srpske pravoslavne crkve ne priznaje postojanje hrvatske države, nego Božić uvijek čestita ovako: ‘svoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i prije 20 godina, progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika.’ (sadržaj čestitke 2014.)

Zaključit ću: dok patrijarh Irinej i ‘Aneks’ daju naslutiti kako današnji srbijanski vlastodršci i patrijarh SPC i dalje kane ‘braniti svaku stopu svete zemlje Kosova’ i ne samo Kosova, episkop Porfirije poziva na propitivanje prošlosti i osobne savjesti: ‘Budimo uvijek spremni gledati na svoje propuste i nemojmo se pitati što to drugi nama rade, jer će Bog pitati nas što smo mi njemu i drugima učinili.’

Možda rata u Hrvatskoj ipak ne će biti. Možda se barem dio enormnoga proračunskog novca namijenjenoga nabavi borbenih zrakoplova može usmjeriti u poboljšanje školstva, nakladništva, poticanje rađanja djece, u kulturne i zdravstvene projekte.

Možda Hrvati, Srbi i svi drugi narodi u Hrvatskoj napokon postanu NACIJA kakvu ju je vidio Otto Bauer: ‘Nacija je sveukupnost ljudi ujedinjenih zajednicom sudbine u zajednicu karaktera.’, zaključuje dr. Slaven Letica za Hrvatski tjednik od 18. siječnja 2018.

Foto:Hrvatski tjednik  Freska “Nebeska Srbija” u Crkvi Svetog Kralja Jovovana Vladimira; „sveti“ Draža Mihailović je drugi s desna u drugom redu.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik