Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar: Novi Obiteljski zakon ozbiljno je narušio vladavinu prava

Foto: Livio Černjul

Vladajuća većina u Hrvatskom saboru je početkom lipnja, unatoč upozorenjima brojnih stručnjaka i civilnog društva, donijela novi Obiteljski zakon. Tek nekoliko dana nakon što je stupio na snagu, Ustavni sud ga je zbog ozbiljnih nedostataka u sadržaju i proceduri poslao na popravak. Ovo je prvi put u hrvatskoj povijesti da je Ustavni sud, u rekordnom roku, neustavnim i nezakonitim proglasio odredbe netom donesenog zakona.

Tim povodom razgovarali smo s prof. dr. sc. Dubravkom Hrabar*, predstojnicom Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Narod: Najnovija zbivanja oko Obiteljskoga zakona ukazuju da je stanje „alarmantno“. Mislim pritom na odluku Ustavnoga suda od 3. srpnja kojom je naložio zakonodavcu da uskladi prijelazne i završne odredbe netom donesenoga zakona. Što mislite o tome?

Doista, do sada se nije dogodilo da je neki zakon pet dana od njegova stupanja na snagu „stavljen izvan snage“ do daljnjega. Uzrok tome je sve ono na što smo ukazivali cijelo vrijeme – da zakon pišu nekompetentne osobe i da Ministarstvo socijalne politike i mladih, na čelu s ministricom Opačić forsira donošenje zakona, bez obzira što su svi ostali govori da je to nepotrebno i da treba Obiteljski zakon iz 2003. godine samo popraviti u nekim pojedinostima. Svjedoci smo – ne vladavine prava, već prevlasti moći, političke moći, osobnih probitaka, častohleplja, dominacije neznanja, nepoznavanja struke. Ustavni je sud, povodom dvaju prijedloga za ocjenu ustavnosti ispravno utvrdio nekoliko činjenica, od kojih su vrlo važne sljedeće: nedopustivo je da u isto vrijeme budu na snazi dva propisa istog imena (tj. Obiteljski zakon iz 2003. i 2014.), da se ovakvim „šlampavim“ odredbama ozbiljno narušava vladavina prava kao vrhunsko ustavno načelo i pravna sigurnost građana, da su rokovi prilagodbe na novi zakonski režim prekratki.

Narod: Znači li to da je Ustavni sud ukinuo Obiteljski zakon?

Zasad ne. I dalje je, do 1. rujna na snazi „stari“ Obiteljski zakon. Zakonodavcu je postavio rok „odmah“ za usklađivanjem tih odredaba. Rok „odmah“ znači regularnu proceduru, a znamo da Sabor zasjeda do 15. srpnja.

Narod: Ministrica Opačić, očigledno nezadovoljna odlukom Ustavnoga suda na televiziji je u nedjelju, u službenoj izjavi rekla da je riječ o „taštinama profesora“

Da, zgodno! Njezin animozitet prema meni se očito proširio na ostali dio akademske obiteljske zajednice. No, ne mogu si zamisliti da Ustavni sud prosuđuje o nekom ustavnom prijedlogu na temelju zaštite profesorske taštine. A kad je o taštini riječ u ovome kontekstu, pitala bih ministricu znači li to da su tašti i svi ostali koji su napadali zakon – odvjetnice (koje su podnije ustavni prijedlog), udruge (npr. B.a.b.e., Dijete i razvodi), Crkva … Dakle, na istoj su se strani našli oni koji inače ne razmišljaju isto o mnogočemu. Ovaj puta, bili su ujedinjeni oko raskrinkavanja lošeg zakona.

Narod: Što je loše ili sporno u Obiteljskome zakonu?

Mnoštvo je spornih stvari, od kojih je najlošije uređen institut ostvarivanja roditeljske skrbi, pri čemu bih apostrofirala odredbu koja omogućuje roditeljsku skrb i osobama koje nisu roditelji, pa čak i pravnim osobama, te plan o roditeljskoj skrbi koji je neprovediv i moguće šikanira drugog roditelja. U Zakonu ima i mnogo pravnih praznina, dakle ne postoje rješenja za neke situacije, a postoje i odredbe koje bi bile tragične, da nisu smiješne. Npr. da umrli muž majke mora dati pristanak na priznanje očinstva djeteta koje je rodila njegova žena s drugim muškarcem. Smatram da ovaj zakon potiče diskriminaciju djece, ne štiti ih u potpunosti. U konačnome tekstu zakona „otkrivene su karte“ ideološkog tipa, pa tako primjerice dijete više nema pravo na slobodu savjesti. Kad to povežete sa zdravstvenim odgojem, tj. spolnim odgojem koji je sporan mnogima, vidimo da dijete, premda mu to jamči Konvencija o pravima djeteta, nema pravo izjaviti da ne želi pohađati nastavu iz spolnoga odgoja koji se kosi s njegovom savješću. Isto tako, svjetonazor probija na površinu i izostankom odredbe koja bi državu, u skladu s ustavnim načelom, obvezivala na zaštitu braka i obitelji kroz pokušaj pomirenja u vezi s razvodom braka unutar instituta „dobrovoljnog savjetovanja“.

Narod: Autorica zakona i ministrica Opačić govore o tome da će se položaj djeteta poboljšati.

Ne, upravo suprotno, položaj djece će biti lošiji, isto tako i roditelja tijekom i nakon razvoda braka. Obiteljskopravna znanost, pod ruku s psiholozima, godinama se borila da roditelji nakon razvoda braka i prestankom izvanbračne zajednice shvate da prestankom bračnog i partnerskog odnosa ne prestaje njihova skrb za dijete, trudili smo se da sudovi prepoznaju važnost podizanja djeteta od oba roditelja, bez obzira što oni ne žive zajedno, da bi sada netko nekompetentan potezom pera srušio i ugrozio sudbine tisuća djece u Hrvatskoj.

Narod: U jednim dnevnim novinama dr. Rešetar tvrdi da se zakon temelji na „najboljoj europskoj praksi“.

Europska praksa ne postoji, jer se Europska unija sastoji od 28 država članica koje, svaka za sebe imaju svoje obiteljsko pravo, upravo zbog raznolikosti tradicija, kultura, razvoja, vjere koje su utjecale i oformile društveno biće svake pojedine države. Osim toga, tijekom pristupnih pregovora nijedna zemlja nikada nije bila prisiljavana na neke „europske obiteljske standarde“, a bogme niti praksu, jer oni kao takvi ne postoje, kao što ne postoji europsko obiteljsko pravo u najužem smislu. Obiteljsko pravo nikada nije predmet pristupnih pregovora za ulazak u EU. Dakako, bilo bi zgodno znati u koju se nacionalnu državu ugledala pišući zakonske norme, premda je evidentno zaboravila da svaku zemlju karakterizira upravo njezin vlastiti put u uređenju obiteljskih odnosa. I od toga države tvrdokorno ne odustaju.

Narod: Gđa. Rešetar navodi kako je „svaku promjenu, teško prihvatiti“. Što je pod time mislila?

Ne znam što je pod time mislila, ali podsjetila bih je na veliku promjenu koja se dogodila u hrvatskome obiteljskom zakonodavstvu 1998. kad je uveden sustav dječjih prava i bračne stečevine kao potpunih novina na ovome prostoru, a koji su otpočetka zaživjeli, bez teškoća u njihovome prihvaćanju.

Narod: Spominju se i međunarodne recenzije tog zakona.

Gospođa Rešetar spominje da je zakon „suvremen i dobar, kakvim ga je ocijenilo više međunarodnih recenzenata“. No, recenzije zakonskih propisa – u njihovome procesu nastajanja – ne postoje, kako u okvirima nacionalnih, još manje međunarodnih običaja. Osnovni problem ove tvrdnje jest u tome što je zakon pisan na hrvatskome jeziku, i malo je vjerojatno da bi neki od stranaca znao hrvatski jezik, osobito da bi mogao razumjeti tekst zakona, kad je i nama kojima je hrvatski jezik materinski, u većini svojih odredaba nerazumljiv. A slijedom toga, tko bi od prevoditelja mogao suvislo prevesti takav tekst? I još kad, u kojem roku, kad sadrži 563 članka? Ili je to možda učinila sama autorica, pa je pozivam da radi znanstvene dobrobiti, nama ustupi taj prijevod da se mi ne moramo mučiti. Pouzdano znam da je dr. Rešetar izjavila da je zakon dobio pohvale jedne nizozemske profesorice, no ne vjerujem da se dotična profesorica mogla, a možda i htjela, udubiti u tekst zakona, što joj se ne može zamjeriti. Pitanje je za svakoga pravnog stručnjaka u nas – bi li imao hrabrosti recenzirati zakon u nastajanju bilo koje europske zemlje?

Narod: Čini se da se autorica zakona pomalo opravdava za nastalu situaciju.

Opravdanja koje gđa. Rešetar iznosi ne stoje. Zakon je napisan nestručno, loš je, nerazumljiv i kontradiktoran, a autorica ga opravdava neistinama. Ono što zabrinjava u ovome trenutku jest da se gđa. Rešetar podsmjehuje Ustavnome sudu, pa postavljam pitanje: čini li to gđa. Rešetar pritisak na Ustavni sud RH ili suce toga suda smatra ispod razine stranih „recenzenata“?

 

*Dubravka Hrabar predstojnica je Katedre za Obiteljsko pravo. 2005. godine dobila je od Vlade RH nagradu za životno djelo “Nagrada za promicanje prava djeteta”. Autorica je više desetaka znanstvenih radova objavljenih u domaćim i stranim znanstvenim publikacijama. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1979. godine, gdje je i magistrirala (1986. godine) i doktorirala (1991. godine). Na Pravnom fakultetu u Zagrebu zaposlena je od 1987. godine. Bila u nekoliko navrata članicom radnih skupina ministarstava za izradu nekoliko zakonskih prijedloga (Zakon o braku i porodičnim odnosima, Obiteljski zakon…), članica Vijeća za djecu pri Državnom zavodu za zaštitu materinstva djece i mladeži, u dva navrata članica delegacije RH za obranu izvješća o pravima djeteta pri Odboru za prava djeteta u Genevi, članica Povjerenstva za etiku i deontologiju Zbora liječnika Hrvatske te nekoliko Vladinih radnih skupina (za izradu nacionalnog programa za Rome, za zaštitu djece i mladeži od štetnog utjecaja medija, itd.)

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: Narod.hr
Photo: Livio Černjul