Europski sud za ljudska prava presudio da je Stjepan Mesić ispravno osuđen za klevetanje odvjetnika

Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u četvrtak je presudio da je Stjepan Mesić ispravno osuđen na domaćem sudu za klevetanje odvjetnika Ivana Jurašinovića, ali je bivšem hrvatskom predsjedniku dao za pravo da u Hrvatskoj nije imao suđenje u razumnom roku.

Bivši hrvatski predsjednik Mesić je na sudu u Zagrebu 2011. pravomoćno osuđen za klevetanje i nanošenje duševnih boli francusko-hrvatskom odvjetniku Ivanu Jurašinoviću kojega je “poslao na liječenje u Vrapče”. Morao mu je zbog toga platiti odštetu od 70.000 kuna.

Bivši hrvatski predsjednik na to se žalio Europskom sudu za ljudska prava rekavši da se koristio figurativnim govorom kako bi naglasio ironiju besmislenih optužbi koje mu je Jurašinović prethodno stavio na teret. Hrvatskom presudom, kako je naveo, prekršeno mu je pravo na slobodu izražavanja.

ESLJP je, međutim, presudio da je Mesić pokušao “diskreditirati” odvjetnika Jurašinovića “uvredljivim izjavama” na “drzak i preziran način” i ocijenio da je time “prešao granice prihvatljive kritike”.

Presudu u nastavku prenosimo u cijelosti:

Bivšem predsjedniku Republike Hrvatske nije povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, ali je žalbeni postupak trajao nerazumno dugo Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) je 5. svibnja 2022. objavio presudu kojom je utvrdio da bivšem predsjedniku Republike Hrvatske, g. Stjepanu Mesiću (dalje u tekstu: ”podnositelj”), nije povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, ali mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zbog dugotrajnosti žalbenog postupka.

Zahtjev podnositelja Europskom sudu odnosi se na postupak za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda u kojem mu je naloženo platiti 50.000 kuna francuskom odvjetniku hrvatskog podrijetla g. Ivanu Jurašinoviću. Naime, 2006. godine navedeni odvjetnik podnio je kaznenu prijavu u Francuskoj u vezi pokušaja ubojstva njegovog klijenta M.T.-a. Hrvatski mediji su povodom te kaznene prijave objavili članke navodeći da je podnositelj zahtjeva, koji je tada obnašao dužnost predsjednika Republike Hrvatske, u toj prijavi spominjan kao politički pokrovitelj poznatog šefa mafije u Hrvatskoj.

Podnositelj zahtjeva je tijekom televizijske tiskovne konferencije od novinara pozvan komentirati takve medijske navode. Tom prilikom je izjavio da je odvjetniku potrebno psihijatrijsko liječenje. Stoga je odvjetnik pred hrvatskim sudom pokrenuo postupak protiv podnositelja radi naknade štete tvrdeći da je takvom izjavom podnositelj povrijedio njegov ugled.

Podnositelj je pred Europskim sudom prigovarao da su domaći sudovi povrijedili njegovo pravo na slobodu izražavanja (čl. 10. Konvencije) kada su mu naložili isplatiti naknadu nematerijalne štete zbog izjave upućene odvjetniku. Ujedno je prigovarao i da mu je zbog duljine tog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku (čl. 6. Konvencije).

U postupak pred Sudom su se kao treće stranke umiješali navedeni odvjetnik, g. Ivan Jurašinović te francuska nacionalna i pariška odvjetnička komora (ConseilNationalde Barreaux, Ordre des avocats du barreau de Paris).

Ispitujući navodnu povredu prava na slobodu izražavanja, Europski sud je utvrdio da je presuda hrvatskog suda predstavljala miješanje u podnositeljevo pravo, no da je ona bila zakonita jer je utemeljena na domaćem pravu i imala je legitiman cilj, zaštitu ugleda g. Jurašinovića.

Sud je utvrdio da podnositeljeva izjava ne samo da je mogla narušiti ugled g. Jurašinovića, već je moga potaknuti i predrasude o njemu u njegovom profesionalnom i društvenom okruženju u smislu njegovog prava na privatni život prema čl. 8. Konvencije te da pozivanje na potrebu psihijatrijskog liječenja i korištenje toga kao uvrede predstavlja nepoštivanje osoba s psihičkim problemima.

Europski sud je ujedno uputio kritiku domaćim sudovima što nisu proveli test razmjernosti, odnosno vagali između zaštite ugleda g. Jurašinovića i slobode izražavanja podnositelja zahtjeva jer se nisu pozvali na relevantne kriterije razvijene u sudskoj praksi Europskog suda, niti su ispitali ustavni i konvencijski aspekt predmeta.

Ispitujući koje od dva navedena prava preteže, pravo na privatni život ili pravo na slobodu izražavanja, Sud je utvrdio da izjave visokopozicioniranih državnih dužnosnika imaju veću težinu i mogu nanijeti veću štetu ugledu drugih, osobito jer uživaju veliku medijsku pozornost.

Naime, visokopozicionirani državni dužnosnici koji napadaju ugled odvjetnika i čine ih predmetima ismijavanja s ciljem da ih izoliraju i naruše njihov kredibilitet – kao što je podnositelj zahtjeva učinio u ovom slučaju – često je jednako učinkovito kao sprječavanje odvjetnika u obavljanju njihove profesionalne dužnosti.

Stoga je Sud utvrdio da je miješanje u slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva bilo “neophodno u demokratskom društvu” radi zaštite ugleda g. Jurašinovića i izbjegavanja “odvraćajućeg učinka” (chilling effect) koji je izjava Predsjednika Republike Hrvatske imala vezano za obavljanje profesionalnih dužnosti odvjetnika. Stoga podnositelju nije povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja.

Međutim, Europski sud je utvrdio da je podnositelju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer su Županijskom sudu u Zagrebu trebale tri godine i sedam i pol mjeseci da odluči o njegovoj žalbi. Stoga je podnositelju zahtjeva dosudio iznos od 2.000,00 EUR na ime neimovinske štete zbog nerazumno dugog trajanja žalbenog postupka.

U pogledu preostale duljine postupka, Sud je usvojio prigovor zastupnice da podnositelj nije iscrpio domaće pravno sredstvo jer nije podnio zahtjev za suđenje u razumnom roku temeljem Zakona o sudovima iz 2005. godine pa je taj dio zahtjeva podnositelja odbacio kao nedopušten.

Ova presuda još nije konačna. Postati će konačna ukoliko niti jedna od strana u postupku u roku od tri mjeseca od dana objave presude ne podnese zahtjev za preispitivanje presude pred Velikim vijećem, zaključuje se u presudi.

Sudsko vijeće je činilo sedam sudaca na čelu s predsjednikom Péterom Paczolayem iz Mađarske. Među njima je i hrvatska sutkinja Ksenija Turković.