U četvrtak 24. ožujka 2022. na Fakultetu hrvatskih studija održana je komemoracija za poginule studente Nikolu Michaela Sušca i Jerka Kučića. Nazočilo je više od 200 studenata, nastavnika i građana; rektor, izabrani rektor i pet dekana fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Članovima akademske zajednice obratili su se dekan Fakulteta hrvatskih studija Ivo Džinić, rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras i studenti Petar Šarić, Asja Bužimkić i Marina Jurčić. Molitvu za pokojne studente predvodio je dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu Josip Šimunović.
> Tragedija u Zagrebu: Od 2010. do 2021. od strujnog udara na željezničkim prugama umrlo 7 ljudi!
U nastavku donosimo cjelovite govore dekana Ive Džinića te studenata Marine Jurčić, Asje Bužimkić i Petra Šarića.
Dekan Džinić: Neka nas ova tragedija okrene bogatstvu vlastitoga dostojanstva i jedinstvenosti
“Ožalošćena obitelji pokojnoga Nikole Michaela Sušca: oče Josipe, majko Heidi Melinda, brate Ivane Bennettu i sestre Martina Elli i Tatjana Helena!
Iako nisu nazočni, istaknut ću i ožalošćenu obitelj pokojnoga Jerka Kučića: majku Danijelu i sestru Mariju.
Dragi studenti!
Poštovani rektore, kolegice i kolege: dekani, profesori, nastavnici, suradnici, asistenti i djelatnici Fakulteta hrvatskih studija!
Na predzadnjem predavanju kojemu je prisustvovao Nikola Michael Sušec iz kolegija Filozofska i kulturna antropologija, prije točno tri tjedna govorili smo i o izvorima antropološke problematike, odnosno razlozima intenzivnijega i dubljega promišljanja o čovjeku kao takvom. Spomenuli smo kako je jedan od tih izvora i frustracija ili razočaranje kao posljedica teških životnih situacija, kao što je – između ostaloga – smrt drage osobe. Pritom smo za ilustraciju naveli citat Aurelija Augustin iz njegovih Ispovijesti, u kojem opisuje svoje osjećaje nakon bolesti i smrti dragoga mu prijatelja: „Od te žalosti navuče se mrak na moje srce. Što god sam pogledao, bila je smrt. I domovina mi je bila mučilište, a očinska kuća neiskazana nesreća. Što god sam nekada s njim zajednički imao, bez njega se okrenulo u strahovito mučenje. (…) Sam sam sebi postao veliko pitanje: pitao sam dušu svoju zašto je žalosna i zašto me silno uzbuđuje, ali ništa mi nije znala odgovoriti.”
Kao ni itko od prisutnih studenata na predavanju, ni sam nisam naslućivao da ćemo samo dva tjedna kasnije na najeksplicitniji mogući način doživjeti konkretizaciju spomenute situacije. I da će pritom glavni protagonist biti upravo netko od nas. Suočeni smo, poput svetoga Augustina, sa samima sobom i mnoštvom pitanja na koje je teško pronaći primjerene i zadovoljavajuće odgovore. I na nas se navukao mrak od žalosti. Jedino što mi je u ovom trenutku na srcu jesu želje i molbe, za koja sam uvjeren da ih dijelim sa svima vama!
Prije svega želio bih da se ova strašna tragedija nije dogodila, da su naša dva studenta, Nikola Michael i Jerko i dalje s nama; da Nikola Michael i danas, u ovom trenutku – jer ovo je bio termin toga našega kolegija – sjedi u prvom redu dvorane Zagreb i znatiželjno sluša predavanje te s vremena na vrijeme postavi neko pitanje ili iznese zanimljivo promišljanje. Želio bih da mi djelatnice u dekanovu uredu i dalje mogu priopćiti da su neki od studenata došli na konzultacije i da unaprijed znam o komu je riječ, o Nikoli Michaelu koji je redovito pozdravljao s: „Dobar dan, profesore! Kako ste?” Želio bih i dalje slušati njegove velikodušne zahvale za svaki susret i dodatnu informaciju ili savjet o predmetnoj materiji.
Želio bih da mogu ponovno gledati Jerka kako se u ranim poslijepodnevnim satima, kada predavanja znaju biti i naporna, iskreno trudi biti pažljiv i barem prikrivati bilo umor bilo zahtjevnost sadržaja predavanja.
Da, želio bih to, kao što biste i svi željeli puno toga, a što nam u ovim trenutcima i svih ovih dana izaziva uspomene na dvojicu naših studenata, kolega, prijatelja. Iskreno bih to želio, iako znam da je to jednostavno nemoguće. Starogrčki filozof je rekao kako se uvijek iznova treba učiti da život ne teče prema vlastitom nahođenju i volji niti prema volji bilo kojega drugoga čovjeka. Dakle, riječ je o poniznosti!
Htio bih, nadalje, znati zašto se ovo dogodilo i htio bih da mogu pogotovo vama, dragi studenti, priopćiti konačni smisao ove tragedije. Ne znamo kako se i što sve točno dogodilo. Znamo pouzdano krajnji ishod. A ono krajnje zašto? teško nam je dokučiti. I svaki pokušaj u tom smjeru samo nas može dovesti do još većih nejasnoća i još većega bunila. Ne treba u ovim trenutcima smetnuti s uma kako čovjeka nerijetko zapravo ne uznemiruju i ne straše same stvari i sami događaji, nego ono što svatko od nas o njima misli ili umišlja! U konačnici, ono što se egzistencijalno ne može opravdati, zašto bi to morali nužno intelektualno činiti? Zašto patnja, bol, tuga, potres, bolest? Zašto smrt? Ne znam! Tko zna? Jedino što sa sigurnošću mogu reći jest uvjerenje kako ne preostaje drugo nego ovu patnju i ovaj i današnji zašto? prihvatiti, te ih – plačući, žaleći i moleći – preobraziti i pretvoriti u novu nadu. Jer oni bez nade su u opasnosti da ih ponese očaj besmislenosti i da razore svoj život, da se razbole! A vrijedi i obrnuto: čak se i najgora patnja može podnijeti ako na obzoru zasja svjetlo nade.
Želim i molim da kroz ovu bolnu tragediju pogibije naših studenata nešto naučimo za sebe i postanemo zreliji. Sa zahvalnošću promatrajmo njihov život, koliko god kratak bio, te ih i dalje nosimo u svojem sjećanju, mislima, učimo od njih ono što su činili dobroga. Uvjeren sam da je toga mnogo! Svakako je fascinantna spremnost traženja kolege koji je nestao, a pri tom – iako ne s namjerom – i sam stradati.
Neizrecivi je to gubitak, napose za obitelji, ali i za našu akademsku zajednicu i za cijeli narod, jer gubitak mladosti ima isto značenje kao kada bi se iz godine uklonilo proljeće. Proljeće ove godine započinjemo bez dvojice sinova, braće, prijatelja. Možemo i trebamo zbog toga žaliti, ali ne smijemo gubiti nadu, nego sa zahvalnošću prihvatiti sve ono u čemu nas svojim primjerom mogu obogatiti. Njihova tragedija neka nam bude dodatni poticaj za ozbiljan i odgovoran pristup daru životu, studijskim i poslovnim obvezama te međusobnoj brizi i poštovanju.
Na posljetku, želim da se nešto slično više nikada ne dogodi! Nastojmo biti odgovorni i preduhitrimo svaku nesmotrenost.
Akademska zajednica iskreno i rado prima studente na studij i želi ih vratiti njihovim sredinama ojačane znanjem, umijećima i zrelijim pogledom na život. Svjesni smo činjenice da mladost i vršnjačko okružje podržavaju energičnost, brz tempo života i mnoštvo izazova, no istodobno valja biti odgovoran i zreo! Ova tragedija neka i u tom pogledu bude žrtva. Svaka krizna situacija, ako se uzme kao poticaj za duboku obnovu, ne vodi u propast nego u budućnost.
Želim u ovom trenutku zahvaliti i vama dragi roditelji i drage obitelji Jerka i Nikole Michaela na svemu uloženom i žrtvovanom za izvrstan odgoj vaše djece. Hvala vam na podršci pri izboru studiranja na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Hvala vam napose za vašu snagu i vjeru u ovim teškim danima! Vjera koju ste posvjedočili prilikom oproštaja i ukopa Jerka i Nikole pridonijela je spokoju u našoj tuzi i boli.
Iskreno vam hvala na tome! Želim da znate kako će i vaši sinovi i vi s njima trajno ostati u spomenu naše akademske zajednice.
Započeo sam i završit ću sa svetim Augustinom: Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana i kružnom kretanju zvijezda, a prolaze pored samih sebe i ne čude se ničemu!
Neka nas ova tragedija okrene bogatstvu vlastitoga dostojanstva i jedinstvenosti. Neka nas dodatno motivira za altruizam i uzajamno razumijevanje i pomaganje. Neka nas nadahne za život u nadi i konačnom susretu sa našim voljenima!
Hvala Nikoli Michaelu i Jerku!
Neka im je vječan spomen!
Neka im je laka hrvatska zemlja!
Počivali u miru Božjem!”
Na poljani iza glavne zgrade Fakulteta 24. ožujka 2022.
dekan Ivo Džinić
Marina Jurčić: Sunce se uvijek vraća
Govor u počast našemu kolegi Nikoli počinjem stihovima koje je on napisao:
„Oblaci
Poput upitnika,
Šare nebo
Na putu do mog novog horizonta”
I bez tih stihova dala bi se na mnogo načina pobliže objasniti Nikolina narav i sve posebnosti njegovih karakteristika koje su se postupno i skrivećki polako usadile u naše viđenje Nikole.
Nikolu smo upoznali u prvom tjednu fakulteta, i tada smo možda uspjeli sitničavo uhvatiti tračak njegovih očiju i upečatljiv osmijeh u nizu predstavljanja naših kolega.
Ubrzo smo ga nakon toga, u tople dane pri klupama i travnjacima sretali na kampusu. Nije trebalo dugo da nikomu ne zasmeta njegovo prilaženje i pozdravljanje, jer je ipak on imao tu sposobnost da je svaki razgovor dojmljiv, a svu tu simpatičnost susretanja Nikole, povećala bi ushićenost u njegovu glasu i lakoća i osobitost u njegovu smijehu.
Ako bismo bili malo smušeniji, njegov usklik pozdrava te veselo približavanje k nama nekako bi odmah izvrnulo namrštene mišiće naših lica u osmijeh. Tada bi se u nama probudio sitan poriv da se zapitamo zašto i mi sami nismo toliko veseli i poletni.
Na predavanjima bismo zamijetili njegovu začuđenost kroz postavljanje pitanja. Ponekad bi na kratak tren čak pomislili da pita smiješne stvari, ali bi se kasnije zapitali zašto baš i u nama takvo čuđenje nije izniknulo. Pri govorenju, znajući da mu hrvatski nije prvi jezik i koliko mu je teže nego nama, još bi nas više fascinirao trud pri izricanju složenijih filozofskih misli te njegova ambicija i ustrajnost pri tomu.
Dok bi u argumentacijama iznosio svoje misli, bilo bi teško ne primijetiti njegove trepereće oči i žar kojom govori. Kada bismo pomislili da je to dovoljno da osjetimo ljubav koju gaji za ono čime se bavi, on bi opet nekako izdvojio trenutak te još više osjenčao osebujnost koju u svijetu vidi.
A mi ne bismo više valjda niti mogli zaklopiti onu kutiju punu naših dojmova o njemu.
Ako bi se i dogodilo da na predavanju nije umno prisutan, ili bi imao dlan primaknut bradi sa smrknutim i zamišljenim pogledom, ili bi očarano promatrao kroz prozor, gledajući kako vjetar njiše granje drveća kroz koje bi se tu i tamo probilo sunce.
Kada i nismo bili u razgovoru ili učionici s njime, mogli smo ga vidjeti kako hoda kampusom. To je uvijek djelovalo smiješno i simpatično, jer bi ili čitao knjigu, promatrao u nebo, a nekada i oboje.
Tako ćemo ga se pamtiti, kako zamišljeno hoda promatrajući svijet oko sebe, u nadi da njegova duša sada jednako tako trčkara u svim svojim divljenjima i propitkivanjima.
Nikola nije samo studirao ono što je volio, nego je to i živio. Svu je svoju znatiželju i dobroćudnost isijavao iz sebe gdjegod da je to mogao, bio to akademski uspjeh, pisački potencijal ili njegovo bivanje kao vrstan kolega te divan prijatelj, brat i sin.
Govoreći o njemu, sve ono što je kod njega i osebujno, ujedno potiče na jedan veliki jaz unutar svih nas i preispitivanja nemilosrdnih događaja.
Nekada ono što ljubimo kod drugih ljudi jest ono što bismo i sami željeli biti te sve ono što smo kod Nikole cijenili nas treba potaknuti da i mi tako gledamo na svijet oko sebe. Ponekad je na vrlo okrutan način potrebno osjetiti doze zla, kako bismo bolje spoznali i ono dobro.
Ove se umirujuće riječi mogu reći na višestruke načine, ali bih nam utjehu voljela pružiti na način da pročitam upravo kako ih je sam Nikola u svojoj pjesmi izrazio.
“I kad je najslađe sunce češće vani,
Ipak se bojim da će jednoga dana doći oblak.
Kad me oblaci kontroliraju, jaki i blizi,
Draže mi je sjećanje na sunce.
Napad oblaka, znojna bol
Stvore osjećaj da ne mogu pobjeći.
Sunce ima pobjedu, a s njime i riječi
dostavljene preko ptica pjevica.
Bojiš se da iako ima sunca,
Oblak uvijek može doći.
Zapamti, sine moj,
Iako su oblaci jaki:
Sunce se uvijek vraća.”
Na komemoraciji 24. ožujka 2022.
Marina Jurčić, studentica prve godina preddiplomskoga studija filozofije i kulture i sociologije
Asja Bužimkić: Jerko je stavljao tuđu sreću ispred svoje
“Dragi naš prijatelju, otišao si zaista prerano. I sve si nas ostavio bez riječi. Nakon ovakva događaja vjerujem da ni najsnažniji među nama ne mogu podnijeti ovaj gubitak. Bio si jedan jedini. Tvoje veselje i glas vječno će biti zapamćeni. Od trenutka kad smo te upoznali vidjeli smo da si duša od čovjeka. Ostavio si veliki trag iza sebe. Stvorili smo predivne uspomene. Bio si jedan od nas. Bio si istinski prijatelj i srce svakoga zajedničkoga trenutka. Kroz godine zajedničkoga studiranja, svo vrijeme provedeno s nama stavljao si tuđu sreću ispred svoje. Uvijek si bio uz nas, podrška i osoba od povjerenja. Uvijek raspoložen i nasmijan i s rješenjem za sve. Volio si život, prirodu i boravak u njoj. Učio si nas uživati u malim trenutcima. Sa svakom pahuljom snijega bio si sve sretniji. Imao si radost djeteta.
Dragi Jerko, dani bez tebe bit će teški, ali tvoj duh bit će vječno uz nas. Znamo da si sad na nekom boljem mjestu. I nadam da nas čekaš, da i tamo gore popijemo još koju cedevitu skupa.
Ovo nije zbogom, nego samo doviđenja.
Prijatelju, vidimo se!”
Na komemoraciji 24. ožujka 2022.
Asja Bužimkić, studentica druge godine preddiplomskoga studija povijesti i filozofije i kulture
Petar Šarić: Nikola i Jerko ostavili su neizbrisiv trag
“U nesreći ove situacije koja nas je sve zaprepastila drago mi je da smo ovom prilikom okupljeni kako bismo se oprostili od tragično stradalih kolega Nikole Michaela Sušca i Jerka Kučića.
Poznavao sam obojicu stradalih kolega. Često su dolazili u menzu kod studentskoga naselja Lašćine gdje boravim pa bismo se u više navrata našli na večeri i razgovarali o svakojakim temama. Svi smo studirali filozofiju pa su rasprave znale biti zanimljive. Obojica mi ostaju u sjećanju kao dragi ljudi puni energije, volje i znatiželje. Nikola je i u najtmurnijim danima zračio dobrotom i pozitivnom energijom bez trunke pesimizma, a Jerko je uvijek bio spreman za druženje i voljan pomoći kad je za to bilo potrebe.
Jerko je i u samom činu potrage jasno iskazao nesebičnu volju za pomoć drugima. Kao student na Fakultetu prepoznat je kao altruist koji je uvijek nastojao pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna, bilo da se radi o čišćenju snijega pred fakultetom ili polasku u potragu za nestalim prijateljem. Ono po čemu svi Jerka mogu prepoznati je i njegova društvenost, uvijek je inicirao razgovore i komunikaciju među različitim ljudima te ih pozivao na redovna druženja. Energija i čvrsta volja koju je pokazao u svemu što je radio mogu ispisati list njegova mladenačkoga duha i požrtvovnoga karaktera.
Ono što im se dogodilo, tragedija je neviđenih razmjera. Dva mlada života ugašena, a cijeli život je tek bio pred njima.
Vjerujem da svi ponekad razmišljaju o smrti, koja se uvijek čini dalekom, ali na žalost nekad pokaže svoje lice i među nama bliskim osobama. Kad razmišljamo o životu pitamo se provodimo li vrijeme koje imamo na najbolji način sa pravim ljudima. Činjenica da se velik broj studenata nesebično ujedinio u brizi za Nikolu još prvoga dana od njegova nestanka, pa sve do velikoga broja nas koji smo se okupili ovdje danas u oproštaju od stradalih kolega, potvrđuje da su Nikola i Jerko uistinu kvalitetno provodili vrijeme s ljudima koji su ih cijenili i uživali njihovo društvo i prisustvo. Nedvojbeno je da su Nikola i Jerko svojom pojavom ostavili neizbrisiv trag na zajednicu Fakulteta hrvatskih studija. Oni dalje ostaju i žive u našim mislima kroz sjećanja o njihovim djelima, riječima, postupcima i vjerovanjima. Kada osvijetlimo taj kutak misli i prisjetimo ih se, od njih još puno toga možemo naučiti o prijateljstvu, odanosti, požrtvovnosti, poštenju, domoljublju i ispravnom životu.”
Na komemoraciji 24. ožujka 2022.
Petar Šarić, predsjednik Studentskoga zbora Fakulteta hrvatskih studija, student druge godine diplomskoga studija filozofije i sociologije
Izvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.