U četvrtak, 23. ožujka u 19 sati, u Europskom domu održan je treći javni razgovor Hrvatskih novinara i publicista s temom „Mediji i pravosuđe“. Vrlo zanimljivu i svrsishodnu raspravu vodio je moderator Ivan Hrstić, kolumnist Večernjeg lista i novinar N1. Neke od ključnih problema današnjeg novinarstva u Hrvatskoj, koje je u stalnoj sprezi s politikom i pravosuđem, iz različitih konteksta i profesionalnih gledišta opisali su eminentni gosti: Katja Kušec kao predsjednica HNiP-a, novinar i publicist Denis Kuljiš, građanski aktivist Igor Peternel potpredsjednik HHO-a, te Veljko Miljević i Ljubo Pavasović Visković – odvjetnici.
Ova javna tribina željela je doprinijeti raščišćavanju vrućeg medijskog pitanja: zloupotrebljava li država odredbe Kaznenog zakona o sramoćenju kako bi ograničavala slobodu govora i izražavanja, ili pak s druge strane, zloupotrebljavaju li novinari slobodu govora kako bi provodili interesne ili privatne bitke protiv neistomišljenika. Upravo zato je sudjelovanje, s jedne strane novinara, koji su nekoliko puta bili žrtve presuda zbog upitnog korištenja slobode govora te sa suprotne strane odvjetnika, koji iza sebe imaju stotine sličnih slučajeva i presuda, dalo poseban ton raspravi.
Dalje, tribina je trebala dati odgovor na pitanje oko kojeg se u Hrvatskoj, a i na globalnoj razini, još uvijek lome koplja. Je li satira u novinarstvu potpuno lišena ograničenja te omogućuje slobodu izražavanja na najvišoj razini, ili je ona pak legalno sredstvo za omalovažavanje i nanošenje štete osobama prema kojoj je upućena.
> Jure Vujić: Tko određuje radi li se o satiri ili govoru mržnje?
Upravo je dio o satiri potaknuo publiku da se uključi u raspravu, a vezano na članke u tjedniku i na portalu Novosti koji su zbog pozivanja na slobodu govora i upotrebu satire oslobođeni optužbi za vrijeđanje i omalovažavanje državnih simbola.
Susret je započeo moderator Hrstić: „U Hrvatskoj su stalne borbe oko slobode govora i često smo u dilemi gdje se nalazi granica. Pokušat ćemo na neki način ispitati postoje li granice obzira kojih se moramo pridržavati, uz naravno, zakonske granice. Kad ih sami prijeđemo usmjerivši svoju slobodu govora prema nekom drugom, tad oni nisu zadovoljni. Isto tako, kad netko prijeđe granicu dobrog ukusa prema nama, tad se mi nađemo uvrijeđeni.“
Jedan od novinara koji u svojoj karijeri ima vjerojatno najviše iskustva s tužbama zbog napisane riječi, zasigurno je Denis Kuljiš. Zato je njegovo svjedočenje bilo izrazito zanimljivo: „Do sada sam, kao autor i kao novinar, imao između 150-200 parnica. Moj prvi slučaj je bio tužba za klevetu za što me optužio Arkan na zagrebačkom sudu. Da nije počeo rat, siguran sam da bih ja to izgubio. Što se tiče zadnjega, izgubio sam parnicu protiv Hrvoja Hribara jer sam napisao stvari zbog kojih je on sada smijenjen. Nikada me nitko nije tužio zbog neistine, nego uvijek zbog napisane istine. No, pretpostavljam da ću morati čekati pravorijek Vrhovnog suda, između 5-10 godina. To sudim po tome jer sam nedavno primio oslobađajuću presudu za slučaj iz 1992. Mislim da zato ovdje mogu podijeliti svoj dojam u ovim predmetima klevete i uvrede jer je pravosudna represija dosegnula vrhunac. Optužba danas ima neusporedivo jača oružja nego tada. Od uvrede pa do kvalifikacije za sramoćenje protiv koje se ne možete boriti dokazom istine jer to za nju nije relevantno. Parnice traju predugo, a to znači da me stalno privode, vode na sudove i tako dalje. U Engleskoj imate veliki stupanj slobode pisanja zbog bolje regulacije samih medija. Za medije koji nemaju visoki stupanj regulacije, a to su internetski portali, se smatra da nemaju veliku težinu, pa se niti njihovo pisanje ne smije koristiti kao javni argument. Na koncu, mislim da mi imamo filozofski problem: ne može država biti vlasnik istine kako mi mislimo, nego je istina percepcija i javno dobro! Država se ne bi trebala baviti time što je istina.“
S njegovim tvrdnjama se nije složio odvjetnik Veljko Miljević koji i sam ima novinarskog iskustva. Miljević je u svojoj bogatoj odvjetničkoj karijeri branio predsjednike vlada i država te čak strane predsjednike, ministre te brojne poznate i ugledne odsobe. Nakon što je ukratko opisao svoje dugogodišnje odvjetničko iskustvo u sličnim predmetima i parnicama, jasno je naglasio: „Imam potpuno suprotno stajalište od Kuljiša! Mislim da se nikada nije moglo braniti od ovakvih slučajeva kao u današnjoj pravosudnoj kaljuži. Nekad su i najlošiji studenti i odvjetnici znali razliku između ta 2, tada krivična kaznena dijela: klevete i uvrede. Sudska praksa je bila jasna, a danas je to toliko neprofesionalno i nejasno napisan Zakon da se optuženom novinaru najlakše braniti, a onome tko želi podići tužbu se to uopće ne isplati.“ Miljević dalje navodi kako je to danas vrlo sklisko područje, no oko prava i dužnosti sudova se priklonio Kuljišu: „Mislim da novinari, ako unutar svog konteksta nešto rade, i iznose istinite podatke, ne bi smjeli završiti na sudu. I sam sam jednom dobio takvu tužbu za sramoćenje protiv novinarke, jer mi je Zakon to dozvoljavao. I nekakav sudac je zauzeo stav na Općinskom sudu da je optužba u redu i da je novinarka kriva. Drugi dan je nastala velika frka u medijima da kakvo je to protuzakonito djelo, da ljudi odgovaraju za istinite informacije. S time se potpuno slažem, neprihvatljivo je da se za pisanje istine može pravosudno odgovarati. Zato danas u brojnim zemljama imate normu da nema kaznenog dijela sramoćenja ako optuženik dokaže istinitost tvrdnje. Također, što se tiče uvrede, ona se ne može dokazati i zato se danas svaki novinar koji imalo razumije ovu tematiku bez problema može obraniti.“
Dalje se u raspravu uključio odvjetnik Ljubo Pavasović Visković koji je nedavno dobio slučaj u kojem je poduzetnik Nenad Bakić tužio novinara Novosti Petra Glodića: „To je još nepravomoćna odluka. Moram reći da u 20 godina trošim dosta vremena aludirajući na to da se klijenti ne upuštaju u ovakve tužbe protiv novinara. Praktični razlog je taj što se bilo koja informacija puštena u medijski prostor protiv nekog jako dobro pamti, dok se s druge strane nečija reakcija na to vrlo brzo zaboravlja. Savjetujem ljudima da to puste i čekaju da prođe. Sjećanje Hrvata je 3-6 mjeseci i najbolje je čekati. Naravno, potpuno protivno tome, Bakic je išao s tužbom. No, činjenica je da negdje mora postojati granica. U ovom specifičnom slučaju je Bakić objavio isključivo ekonomski tekst, dok je novinar to nazvao uljevanjem kiseline u nečiji želudac.“ Tad je reagirao moderator Hrstić i napomenuo kako Novosti nisu uopće objavile presudu za svojeg novinara, nego je objavljen novi tekst o istoj temi. „Tako je, drugi tekst je bio pametnije napisan, bez osnova za tužbu za klevetu.“
Potpredsjednik HHO-a Igor Peternel uključio se u raspravu referirajući se na Kuljiša i njegovu tezu o reguliranim i nereguliranim medijima, a Hrstić ga je upitao je li prodiranje satire u „mainstream“ medije zapravo način da se pišu neistine.
„Ja imam malo drugačije iskustvo, s obzirom da je mene za klevetu tužio jedan medij, odnosno tjednik Nacional. Navodno sam ih uvrijedio kad sam rekao da negativno utječu na ljudske sudbine. Bero Jelinic je rekao da će me kazneno goniti, a ja se zapravo baš veselim tom postupku. Što se tiče onoga što je spomenuo Kuljiš, kod nas zapravo na društvo najviše utječu neregulirani mediji, odnosno portali. Ajmo biti direktni, pa reći Index. hr. Često me napadaju i to mi osobno ne smeta. Ali, puno toga društvenog oni otvaraju i puno toga je krenulo od njih. I da oni nestanu, neke stvari bi falile dok netko ne popuni tu rupu. To je taj dvosjekli mač.“ Dalje, Peternel je spomenuo jedan pravosudni presedan u kojem je Europski sud za ljudska prava donio presudu i bez pravih dokaza optužio čovjeka koji godinama leži u zatvoru, a hrvatski sud nije reagirao.
Ispred HNiP-a, govorila je predsjednica Katja Kušec: „cehovska udruga Novinara i publicista je nastala sa željom da će medijima u Hrvatskoj dati ono mjesto koje mediji moraju imati. Da otvoreno ukazuju na sve društvene, političke, socijološke i fenomenološke anomalije gdje mediji mogu prikazati i prodrmati institucije da rade svoj posao. Iz izlaganja gostiju možemo zaključiti sljedeće: u Hnip-u moramo imati i vrsne pravnike i suce da nam pomognu u šumovima ludila koje pojedine medijske kuće sebi dozvoljavaju, a to je da preuzimaju ulogu političara. U jednom trenutku su Novosti preuzele ulogu u kršenju prava o grbu, zastavi i himni. Tu smo reagirali i prozvali Državno odvjetništvo koje nije ragiralo. Morali smo postati i samovrsni stručnajci prava, a gospodin Miljević će i sam reći da prepisivačina koja je bila u kaznenom postupku 2012, 13., 14. je za posljedicu imalo samo kozmetičke zakonske promjene. Naše djelovanje je rezultiralo otvorenim pismom Cvitanu. Naoštrili smo pera, vrlo precizno i pismeno, no nikakav odgovor nismo dobili. Mi ne mislimo stati na tome. I dalje ćemo kao novinarska udruga reagirati. Ako smo se prije 25 godina mogli boriti protiv trostruko jačeg protivnika, onda možemo i danas, u miru, tražiti ono što je naše pravo, a to je pravo na istinu i pravo na poštivanje zakona.“
U daljnjoj raspravi o slučaju tjednika i portala Novosti, odnosno o njihovom neprestanom vrijeđanju i klevetanju pojedinaca i cijelih društvenih skupina, prevladalo je mišljenje kako se DORH ne treba po dužnosti miješati u takve postupke jer bi ušao u vrlo sklisko područje. Međutim sudionici razgovora iz publike sugerirali su da onda treba ili mijenjati ili ukinuti Zakon o grbu, zastavi, i himni, ako je u DORH-u, među sucima i pravosudnoj branši prešutno prihvaćeno da se po njemu neće postupati.
Moderator Hrstić upitao je Pavasovića o prije spomenutom utjecaju medija na pravosuđe i suce te izrazio zabrinutost kako mu se čini da „mediji direktno utječu na neke sudske procese i odluke“. Pavasović je dao zanimljiv odgovor: „I suci su ljudi. Znam vrlo velik broj sudaca koji su svoje karijere izgradili upravo na presudama koje su donosili u skladu s očekivanjima javnosti, a koja su pak došla putem medija, za vrijeme trajanja sudskih procesa“.
U nastavku razgovora, Kuljiš iznio zanimljivu tezu o tome kako su u problemu pravosuđa i medija zapravo ključni urednici i vlasnici medija, a ne sami novinari: „Mediji vrijede koliko vrijede urednici, a urednici su danas najnezaštićeniji u tom lancu.“ – S njim se složio i Peternel. „Novinari naime nisu solidarni s urednicima jer ih oni ne doživljavaju kao kolege. Za posljedicu imate to da vi danas ne možete skupiti 15 kvalitetnih urednika u Zagrebu jer nisu zaštićeni nikakvim zakonskim aktima. Istaknuo je i problem portala financiranih javnim novcem koji su se namnožili proteklih godina. „Sanader je novcem kojeg je imao na bacanje pokupovao tiskane medije i osigurao si mir. Nakon toga, pojavila se tragedija zvana Zoran Milanović koji s javnim servisom takoreći uopće nije komunicirao, dok su se istovremeno preko Ministarstva kulture financirali brojni portali koji su bili na liniji s vladajućima. Zato ste pojavom Hasanbegovića imali silno negodovanje novinara s tih portala, koji su izgubili financijske povlastice.“
Na kraju se predsjednica Hrvatskih novinara Katja Kušec zahvalila sudionicima na kvalitetnoj raspravi i publici što je aktivno sudjelovala u raspravi te je za travanj najavila slijedeći javni razgovor Hrvatskih novinara i publicista.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
