Dan sjećanja na Jadovno 1941. godine obilježen je u subotu kod Šaranove jame na Velebitu i drugim mjestima stradanja, u organizaciji banjalučke Udruge potomaka žrtava “Jadovno 1941.”
Kod Šaranove jame su četvorica pravoslavnih svećenika održali parastos, pomolili za mrtve, a potom su posvećenim križem obilježili druga velebitska stratišta iz Drugog svjetskog rata i žrtvama odali počast.
Na mjestima stradanja postavljeni su drveni križevi, danas šesti, a početkom ove godine Udruga je predala nadležnim tijelima dokumentaciju za gradnju pravoslavne kapele nedaleko od Šaranove jame i spomenika Ratka Petrića, kazao je Bastašić. “Nadamo se dozvoli za tu skromnu jadovničku kapelu šest puta osam metara, prema projektu akademika Peđe Ristića, jer ovo jest spomenički kompleks, iako se nalazi na području Parka prirode,” rekao je.
Posebno je istaknuo zadovoljstvo što ni jedan od križeva nije oskrnavljen, što “vraća vjeru da se vrtlozi zla neće više ponavljati”. Bastašić je dodao da su zadovoljni i zbog toga što je Dan sjećanja na Jadovno 1941. upisan i u kalendar Koordinacije židovskih općina, te u kalendar značajnih događaja Republike Srpske.
Sjećanje na žrtve naših predaka je odgovoran odnos, ali je još važnije da je to misija prevencije genocidnog ponašanja, da se takva stradanja ne dogode ni srpskom ni ikojem drugom narodu, istaknuo je Bastašić.
Izaslanik predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, Miladin Dragičević, obećao je na skupu da će državna tijela toj komemoraciji dati poseban status i preuzeti organizaciju jer Udruženje Jadovno 1941., kazao je, nosi preveliki teret.
Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske Mladen Ivanić rekao je nakon parastosa kod Šaranove jame da se treba sjećati žrtava, mjesta gdje su ljudi stradavali jer narod koji se ne sjeća svojih žrtava gubi vlastiti identitet, a glavna je poruka da se tako nešto nikada nikome ne smije dogoditi. Jadovno, Jastrebarsko, Stara Gradiška i druga stratišta trebala bi biti u udžbenicima jer srpski narod ima jako puno stratišta i u BiH i u Hrvatskoj, rekao je Ivanić.
U izjavi za Hinu rekao je da je poruka onima koji negiraju te strahote, brutalna ubojstva žena i djece, kako negiranje zla nikome ništa dobro ne nosi i da je puno bolje suočiti se s istinom nego pokušati od nje pobjeći. “Ovdje se sjećamo žrtava, ljudi koji su nevino stradali i to ne treba koristiti u dnevne političke svrhe,” rekao je Ivanić.
Sudionici komemoracije su nakon odavanja počasti kod Šaranove jame otišli 7,5 kilometara dugom „mučeničkom stazom jadovničkom“ uzbrdo do mjesta nekadašnjeg sabirnog logora Jadovno u Čačića dolcu.
Oko 40 metara od logora nalazi se, rekao je Hini predsjednik Udruge Dušan Bastašić, devastirani spomenik podignut nad jamom u kojoj su i 77 godina od likvidacije posmrtni ostaci žrtava. Uz tu jamu su članovi Udruge postavili drveni križ i služili kratki pomen, rekao je.
Nakon toga se kolona sjećanja uputila do križa podignutog 2012. godine u Čačića dolcu, a na povratku će u Smiljanu posjetiti Crkvu sv. Petra i Pavla, uz koju je, kaže Bastašić, neoznačena masovna grobnica s posmrtnim ostacima Srba iz Smiljana pobijenih u Drugom svjetskom ratu.
Bastašić: Putnici su detaljno pretresani na granici, jedan častan čovjek zadržan
Početak programa Dana sjećanja kasnio je puna dva sata jer se čekalo da stigne 150 sudionika u tri autobusa koji su bili zadržani na graničnom prijelazu Izačić-Ličko Petrovo Selo. Bastašić je rekao „da su putnici bili dugo i detaljno pretresani, a da je jedan pošten i častan čovjek, Dane Lukaić, zadržan i nije mogao, deveti put, odati počast žrtvama Jadovnog“.
Ivanić je na upit okupljenih novinara iz mnogih medija iz Hrvatske, Srbije i Republike Srpske rekao da je obaviješten o tom događaju i da je diplomatskim putem „pokrenuo neke aktivnosti da zajedno s ambasadom pokažemo jasni interes. Pratit ćemo što se događa s punim angažmanom“.
Što je istina o Jadovnom?
Prenosimo dio teksta koji je objavio Hrvatski list 2011. o logoru Jadovno i Šaranovoj jami, a prenio hrsvijet. Tekst su potpisali povjesničar prof. Josip Jurčević i Pavle Vranjican, spelolog i autor dokumentarnih filomva koji se bavio brojnim temama iz II. svjetskog i Domovinskog rata, te snimio mnoge značajne materijale za hrvatsku arhivsku i ratnu povijest.
“Jedini problem u priči o Šaranovoj jami, a na sličan način i u cjelokupnoj paradigmi hrvatskog života u šaranovim jamama, jest krajnje jednostavan. Naime,SPELEOLOŠKA I DRUGA ISTRAŽIVANJA – PRIJE I NAKON 1990. – UTVRDILA SU DA SE U ŠARANOVOJ JAMI NE NALAZI NITI JEDAN LJUDSKI KOSTUR. S ovom jednostavnom i lako provjerljivom činjenicom upoznati su svi zainteresirani, naročito oni koji dižu najveću i sve učestaliju javnu dreku oko Šaranove i drugih naznačenih šaranovih jama u Hrvatskoj. Što bi to trebalo značiti? Da se radi o ludima i zbunjenima? Ne, nikako!
Radi se o svjesnoj, sustavnoj i stručnoj razgradnji hrvatskih državnih, nacionalnih i socijalnih interesa, a Šaranova jama i šaranove jame sredstva su pomoću kojih se to ostvaruje. Ili kako narodna izreka kaže: “Tuku nas i tući će nas sve više, dokle god pristajemo to podnositi i plaćati!”
“Krajem 90-ih surađivao sam s tadašnjom saborskom Komisijom za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava s ciljem utvrđivanja okolnosti i mjesta stradanja zarobljenika, ranjenika i civila neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Moja specijalnost je speleologija te sam u skladu s tim sačinio popis jama na teritoriju RH u kojima se nalaze posmrtni ostatci žrtava ubijenih 1945., te također dao nekoliko sugestija i prijedloga na koji bi način trebalo organizirati terenska istraživanja. U isto vrijeme na Saborsku komisiju provodio se politički pritisak da se istraže neki navodni ratni zločini povezani s hrvatskim Domovinskim ratom. Nisam bio izravni sudionik tih sastanaka i razgovora, ali na tu temu imena Slavko i Ivo Goldstein te Žarko Puhovski često su se spominjala. Iz tih lobističkih krugova tada je potekla i optužba kako Šaranova jama kod Jadovnog na Velebitu krije posmrtne ostatke srpskih civila ubijenih tijekom Hrvatskog domovinskog rata.
Za vrijeme druge Jugoslavije ova je jama bila proglašena jamom grobnicom žrtava stradalih u logoru Jadovno 1941. godine. Slijedom toga odlučeno je da se poduzme terensko istraživanje kako bi se provjerile navedene optužbe. Stručni dio ekipe sačinjavali su: Davor Butković-Žu i Pavle Vranjican. Tajnik saborske Komisije bio je gospodin Florijan Boras. Krenuli smo u Gospić gdje su nam se u policijskoj upravi pridružili djelatnici policije i svi zajedno došli smo do ulaza u Šaranovu jamu koja se nalazi neposredno uz šumsku cestu. Upotrebljavajući uže i speleološku opremu spustili smo se do dna jame. U jami nismo našli ni najmanjeg traga bilo kakvog novijeg zločina, ali na naše iznenađenje niti bilo kojeg pa ni najmanjeg traga o zločinu iz 1941. godine. Jednostavno – na dnu te jame nema nijednog ljudskog kostura, tj. ničeg što bi moglo na bilo koji način potvrditi tu priču.
Napravili smo jednostavnu skicu jame, kratki video snimak i izašli vani. Napisali smo izvješće koje smo zajedno sa snimkom unutrašnjosti jame predali saborskoj Komisiji. Kakva je bila sudbina našeg izvješća – ne znam – ali čuo sam da je video snimak prikazan svim zainteresiranim stranama.
Ovih dana bili smo svjedoci zloupotrebe Šaranove jame i pokušaja stvaranja nekakvog lažnog političkog obreda. Organizatori nedavno održanog skupa kod Šaranove jame bili su još krajem devedesetih obaviješteni kako na dnu te jame nema tragova nikakvih žrtava, pa ni žrtava iz logora Jadovno.Također, oglušili su se na sve savjete i informacije koje im je zadnjih nekoliko godina davao dr. Srećko Božičević, legenda hrvatske speleologije, izuzetni znalac i znanstvenik koji je u Geološkom institutu cijeli radni vijek istraživao špilje i jame hrvatskog krša. I on je organizatorima ukazivao na nesklad činjeničnog stanja i njihove priče. Ali i ovoga puta političko-žandarske metode bile su jače od znanosti i bilo kojih stručnih rezultata. Organizirana je komemoracija žrtvama na očigledno potpuno krivom mjestu, ismijavajući time svaku stvarnu žrtvu i istinu o događanjima iz 1941. godine. Podvaljeno je i Vesni Pusić, Jasenu Mesiću pa i predsjedniku Srbije Borisu Tadiću koji su govoreći puni pijeteta nad nepostojećim žrtvama izgledali kao da su dio scenarija popularne engleske serije «Mućke». Potpuno je nevjerojatno kako nakon svjedočenja uglednog znastvenika dr. Srećka Božićevića niti jedan TV Dnevnik i novine nisu imali objavljeno ni jedno slovo na tu temu. Potpuna šutnja, ignoriranje. Za mene to znači da su svi djelatnici tih medija pod nekim žandarskim pritiskom i boje se za svoje karijere i plaće. S obzirom da se tu radi o mrtvim ljudima, barem bi Državno odvjetništvo trebalo uputiti dr. Božičeviću i meni poziv za razgovor i poduzeti sve radnje kako bi se organiziralo novo istraživanje i jednom zauvijek okončala svaka dvojba i rasprava.
Preporučio bih da se okupi istraživačka ekipa sastavljena od pripadnika specijalne policije, HGSS-a i djelatnika Geološkog instituta iz Zagreba. S obzirom da se radi o jednostavnom speleološkom objektu male dubine moglo bi se organizirati sigurno spuštanje u jamu svih zainteresiranih kako bi se i osobno uvjerili u činjenično stanje. Važno je napomenuti da se u blizini Šaranove jame nalazi jama sa stradalim žrtvama iz poslijeratne 1945. godine te izgleda da je potpuno lažna priča o Šaranovoj jami ustvari poslužila prikrivanju stvarnih događaja.
Ako Državno odvjetništvo ništa ne poduzme i ako organizator komemoracije ne bude imao znanstvene ni ljudske snage da prihvati istinu, te i dalje bude ustrajao na svojoj priči, novopodignuti spomenik kraj Šaranove jame postat će za većinu građana Hrvatske simbolom gluposti i prijevare, a ono što je najgore – stvarne žrtve biti će zaslugom organizatora komemoracije popljuvane i ponižene. A glavni ideolog ove nakaradne komemoracije morao bi se već jednom odlučiti hoće li se u svom radu držati znanstvenih ili žandarskih metoda.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
