Bez obzira na nepoznavanje žrtava stanovnici europskih gradova masovno komemoriraju kad stradavaju nevine žrtve suludog muđahedinskog terorizma. No, kad se pokapaju nepoznate žrtve zločinačkog Titovog terorizma, neki bi najrađe izbrisali taj dio sadašnjosti.
Kad umre netko drag, sa sućuti odlazimo na pokop. Kad se pokapaju nepoznate žrtve tričetvrt stoljeća poslije smrti, nekima je teško vjerovati da su ti životi i postojali. No njihovi ostaci i mjesta gdje su pronađeni svjedoče sve o zločinu i zločincima. Zbog trpljenja i smrtnog straha žrtava, treba se dobro zamisliti nad istinom života dok su te nepoznate žrtve imale svoja imena i čast koja im je nasilno oduzeta. I zbog toga otići na pokop.
Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, uputili smo se u subotu 23. kolovoza na pokop nepoznatim stradalim Hrvatima. S gnušanjem protiv svake ideologije terorizma, protiv svakog oblika veličanja Tita i njegovog krvavog režima, zločinačke osvete i odmazde nad razvojačenim hrvatskim zarobljenicima i civilima. Njegovo uspostavljeno komunističko carstvo, prozvano je “humani” socijalizam. O tempora, o mores! Pokvarenih li tipova, vremena i običaja!
Na razdjelnici između Širokog Brijega i Mostara, Groblje mira na Bilima je projekt koji sam prije godinu dana predstavio na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Rijetki su hrvatski mediji koji su ozbiljnije predstavili taj civilizacijski projekt Groblje mira. Bilo je impresivno uočiti promjene kojima se samo u godinu dana taj veliki prostor oblikovao u buduću cjelinu memorijalnog groblja.
Ovom prigodom, ispred crkve Svetog Josipa 111 sanduka, prekrivenih sa 111 hrvatskih stjegova. Teško podnošljiv, ali dostojanstveni prizor. To su nekoć bila 111 života, 111 ljudskih osoba i različitih životnih priča. A završna smrtna sudbina bila im je ista. Okrutno su smaknuti, ubijeni bez ikakve milosti, bez suda i suđenja, tijela im ubačena u razne rupe, jame i škrape. Za njih nitko nije smio ni pitati, jer bi takvima prijetila ista sudbina. Njihove obitelji osuđene su na progone i raseljavanje, ako i same nisu postale žrtvama. Tako te nepoznate žrtve nije nikada nitko ni imao mogućnost tražiti. To je bio taj Titov režim “u ime naroda”. Tog zločinca, zločine i počinitelje, neki i dan-danas uporno pokušavaju opravdati kao “antifašizam”.
Svetu misu zadušnicu predvodio je provincijal hercegovačkih franjevaca dr. fra Miljenko Šteko, uz koncelebraciju fra Miljenka Stojića i don Željka Maića, fra Andrije Nikića i više drugih svećenika.
