Povijesne su činjenice očite, a one kazuju kako je za zločin nad fratrima odgovoran Josip Broz Tito po zapovjednoj odgovornosti. Pitanje, pak, krajnjih izvršitelja nešto je posve drugo. Ne zaboravimo ni tajnu depešu Fitzroya Macleana od 8. veljače 1945. u kojoj između ostaloga kaže da mu je Tito nedavno rekao kako će »drastično« kazniti franjevce u BiH, a otkrio ju je mladi povjesničar Vladimir Šumanović, piše Hrvatski tjednik.
Hercegovačka franjevačka provincija teško je stradala po svršetku Drugoga svjetskog rata, brojni su franjevci odvedeni, ubijeni i bačeni na nepoznata mjesta, a neki od njih i spaljeni, poput franjevaca u Širokome Brijegu. Može se reći da se od tog strašnog zločina Crkva u Hercegovini nije oporavila do danas. Već nekoliko godina u Širokom Brijegu održavaju se „Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca“. U povodu održavanja sjećanja na umorene fratre, razgovarali smo s vicepostulatorom, fra Miljenkom Stojićem, koji je dobar dio svog života posvetio potrazi za posmrtnim ostatcima svoje braće franjevaca i povijesnim okolnostima koji su doveli do toga zločina.
Puk Širokog Brijega i Hercegovine u velikome se broju još jedanput prisjetio hercegovačkih franjevaca koji su ubijeni i spaljeni u samostanskome vrtu u Širokom Brijegu. Prošle su 73 godine od toga nezapamćenoga zločina, no do danas još nisu pronađeni svi posmrtni ostatci 66 ubijenih franjevaca iz Hercegovačke provincije ubijenih tijekom zime i proljeća 1945.?
Fra Miljenko Stojić: Ta su vremena očito bila teška. Samo je jedan naš franjevac ubijen prije završnoga jugokomunističkog napada na Široki Brijeg (1942.), drugi je ubijen na njegovu početku, odnosno početkom studenoga 1944., a ostala 64 fratra ubijena su od siječnja do kolovoza 1945. Najteže je stradao Široki Brijeg. Iz njegove samostanske zajednice ubijeno je 30 fratara, kao i još četiri na njegovu ozemlju. Tko god je tih dana ondje bio u habitu, nije uspio preživjeti. Jugokomunistima namjera je bila potpuno uništiti Široki Brijeg kao vjerski, obrazovni i nacionalni simbol. Poglavito su na meti bili fratri i njihova glasovita klasična gimnazija, a onda i puk Božji. Uspjeli smo do sada otkrili da su jugokomunisti za nekoliko dana, koliko im je trebalo da vojno pregaze Široki Brijeg i odu prema Mostaru, napravili 330 većih i manjih masovnih grobnica i stratišta. Neki su nam bivši partizani i svjedočili kako su ovdje imali odriješene ruke 48 sati nakon bitke raditi što hoće. Strašno!
Činimo sve da pronađemo posmrtne ostatke još 32 fratra, ne štedeći se u isto vrijeme u pronalaženju i posmrtnih ostataka civila pobijenih s njima. Trenutačno pokušavamo locirati jednu jamu na Biokovu sa 60-ak civila i fratara dovedenih u veljači 1945. sa Širokog Brijega.
Nekoliko ste puta dosad u svojim javnim istupima istaknuli kako je za ubojstvo vaše braće franjevaca odgovoran Josip Broz Tito?! Postoje li konkretni dokazi koji upućuju na to? Tko je osobno vodio napad na Široki Brijeg i samostan?
Fra Miljenko Stojić: Pođemo li od činjenice da je partizanski pokret bio oružano krilo KPJ, a Ozna i KNOJ obavještajno-represivna tijela, razvijana po uzoru na sovjetski NKVD, više je nego očito na kome leži puna zapovjedna i politička odgovornost. Povijesne su činjenice očite, a one kazuju da je na čelu KPJ, NOVJ i Ozne bio osobno Josip Broz, s tim da je u njegovo ime Oznom upravljao Aleksandar Ranković. To je karakteristika totalitarnih sustava koji su imali jasno zacrtanu piramidalnu strukturu, što je KPJ nedvojbeno bila. Stoga, pitanje zapovjedne i političke odgovornosti više je nego očito. Pitanje, pak, krajnjih izvršitelja nešto je posve drugo. Oni su voljom provoditelja revolucionarne ideje dobili uloge koje su dobili. Ne zaboravimo ni tajnu depešu Fitzroya Macleana od 8. veljače 1945. u kojoj između ostaloga kaže da mu je Tito nedavno rekao kako će »drastično« kazniti franjevce u BiH. Na svjetlo dana iznio ju je i u stručnome članku protumačio naš mladi nadareni povjesničar Vladimir Šumanović. Povijesni dokumenti kazuju da je nakon operacije Bura (27. – 29. siječnja 1945.) Tito u zapadnu Hercegovinu uputio 8. dalmatinski korpus, 12. hercegovačku brigadu i dijelove KNOJ-a. Zapovijedanje operacijom preuzeo je osobno, što je bilo suprotno dotadašnjoj vojnoj praksi i nije se nikako svidjelo Glavnome štabu NOVJ-a Hrvatske. Tako bar kažu arhivski dokumenti.
Kad je u pitanju zapovjedna odgovornost na razini 8. dalmatinskog korpusa, ona svakako leži na tadašnjem zapovjedniku, španjolskome borcu generalu Petru Drapšinu, Srbinu iz Vojvodine, i političkome komesaru Bošku Šiljegoviću, Srbinu iz okolice Prijedora. Pri svemu ovomu važno je kazati da se ubojstvo franjevaca u samostanu dogodilo u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade, zločin u Mostarskom Gracu u zoni odgovornosti 2. proleterske brigade, što snažno kompromitira uloge tadašnjih zapovjednika tih brigada Ivana Guve i Brune Vuletića, kasnijeg dugogodišnjeg vojvode sinjskih alkara kojega se Viteško alkarsko društvo još nije odreklo. Istodobno, fratre iz mostarskog samostana odvela je skupina pripadnika 12. hercegovačke brigade, na čelu s povjerenikom Ozne Brankom Branom Popadićem.
Zanimljivo je također istaknuti kako je tijekom dvodnevnih napada samostanska crkva na Širokom Brijegu topničkim projektilima izravno pogođena 304 puta. Analizom zapovijedi uočeno je da je crkvu kao vojni cilj već u pripremnoj zapovjedi, rađenoj na IZM-u u Imotskom, označio štab 8. korpusa što nedvojbeno ide »na dušu« Petra Drapšina i njegovih najbližih suradnika Peke Bogdana, Ante Biočića i Boška Šiljegovića. Stoga je Crkva na Širokom Brijegu klasični primjer prekomjernoga granatiranja. Zanimljivo je isto tako da se kasnije, putem različitih partijskih pamfleta, optuživalo franjevce da su navodno pucali na partizane sa zvonika i polijevali ih vrelim uljem. Međutim, za ove je sumanute optužbe ključno kako su u štabu 8. korpusa, još kod pisanja pripremne zapovijedi znali da slijedi »operacija s vrelim uljem« pa su stoga crkvu i samostan odredili kao vojni cilj još dok su 11. dalmatinska i 1. proleterska brigada bile na putu prema zapadnoj Hercegovini.
Hrvatski političari često dolaze i obilaze samostan u Širokom Brijegu, pogotovo u predizborno vrijeme?! Jesu li neki od njih pomogli da se sazna istina o ubijenim franjevcima i pronađu posmrtni ostatci?
Fra Miljenko Stojić: Samostan kao crkvena ustanova na dostojan način treba primiti svakoga čovjeka, pa tako i svakoga političara. Ako to ne zlorabe, nije važno što su određeni dolasci češći u predizborno vrijeme. Neka se pomole na grobovima pobijenih, neka razmišljaju što im Crkva poručuje kako bi se trebali ponašati u svojoj službi narodu. Tad će biti i otvoreniji pomoći nam u traženju istine oko pobijenih. Znamo da to države s obje strane granice ne čine kako treba, ali pojedinci na raznim razinama vlasti itekako pomažu te im ja ovom prilikom od srca zahvaljujem. Ne smijemo samo galamiti na političare, trebamo biti konstruktivni, moliti se za njih i pokušavati im otvoriti oči za prave vrijednosti.
Crkva u skoroj budućnosti namjerava ubijene franjevce proglasiti mučenicima. Kad se to može očekivati?
Fra Miljenko Stojić: Bilo kakve rokove odrediti, gotovo da je nemoguće. Mogu samo reći da sam zadovoljan kako sve ide svojim tijekom, odnosno da smo pribavili dosta potrebnih dokumenata i svjedočenja iz prve i druge ruke. Mnogo je važnije od rokova da ljudi čiste svoju svijest, što se ne može učiniti preko noći. Tu važnost dobro su znali oni koji su prilikom otkopavanja pronađenih posmrtnih ostataka, Matić i Grujić, nastojali to što prije učiniti i strpati ih u novu masovnu grobnicu, bez ozbiljnoga istraživačkog pristupa i bez sprovoda kakav je uobičajen u našem narodu.
Veliki ste zagovornik lustracije, kažete da se ne vode rasprave o prošlosti zbog prošlosti, nego zbog budućnosti. Zašto se u Hrvatskoj, po Vama, nije provela lustracija? Vjerujete li u to da bi se ona ipak mogla dogoditi ili je kasno za to?
Fra Miljenko Stojić: Svi oni koji vole Hrvatsku ili svoju domovinu trebali bi biti, kako kažete, veliki zagovornici lustracije, odnosno rasvjetljavanja određenih procesa, ali i životopisa određenih osoba s ulogama u totalitarnom sustavu. U ratu se tim pitanjem nije bilo moguće baviti, trebalo se najprije obraniti od velikosrpske agresije. Ali bilo je to i zlatno vrijeme za jugokomuniste da shvate što su radili i da se sami lustriraju, tj. pokaju se i odluče služiti domovini i svome narodu. Međutim, neki su to učinili, neki nisu. Koncem devedesetih procesi su krenuli u suprotnome smjeru, a nakon 3. siječnja 2000. određene su političke opcije otišle toliko daleko da su, uz novu jugoslavenizaciju Hrvatske, otvoreno zagovarali i provodili lustraciju onih koji prethodno nisu njih lustrirali. Do novoga zaokreta dolazi nakon oslobađajuće presude generalu Gotovini. Situacija koju na političkoj sceni imamo nakon toga pokazuje da se centrifugalne i centripetalne sile nalaze u svojevrsnoj pat poziciji. Ipak, niti unatoč takvoj situaciji nema mjesta očaju. Svakodnevno se pojavljuju novi dokumenti i nove činjenice koje lustriraju tzv. partijsku istinu i glavne protagoniste jednopartijskog totalitarnog sustava. Ostavimo taj dio posla struci i nemojmo se baviti novim konstrukcijama. Političke i stručne ocjene vremenom će postajati sve jasnije i dalje od davno zacrtane tzv. partijske istine. Te procese nikakva sila ne može zaustaviti. Poduprimo ta nastojanja svojom molitvom.
