Rođenjem, životnim odabirima i ljubavlju koja ga određuje Franjo Šoljić je Vukovarac, vukovarski branitelj. On je nakon obrane Vukovara, već od siječnja 1992. kao pripadnik Vojne policije 204. brigade Hrvatske vojske sudjelovao u Maslenici, Bljesku, Oluji, i drugim brojnim akcijama obrane i oslobađanja zemlje. Aktivno je uključen u rad braniteljskih i stradalničkih udruga i danas je predsjednik Koordinacije braniteljskih udruga grada Vukovara.
Od 100 dana Bitke za Vukovar, Franjo je više od 60 proveo na Sajmištu, na položajima koji su bili neprekidno izloženi napadima i koje je bilo teško braniti. Na predugačkoj bojišnici u Vukovaru položaji su često bili gubljeni, pa vraćani, branitelji su koliko god su mogli jedni drugima uskakivali u pomoć. ”Vukovar je branio mali, premali broj ljudi, bilo ih je oko 2000, bojišnica je bila predugačka za taj broj branitelja i ljudi su bili ranjeni, ginuli su i stradavali.
Možda će vas zanimati
Svjedočanstvo branitelja Andrijanića: Nakon 1. listopada i pada Marinaca bilo je jasno da će Vukovar pasti
Kad je počelo, 1991., Marijofil Andrijanić je imao 25 godina i dotad ga nikakve vojske ili oružje nije zanimalo.
Branitelja je bilo sve manje. Mi smo često bili zaduženi i za hitne intervencije, ispomoć u vraćanju izgubljenih položaja – ali vi kada dođete na mjesto gdje su crte obrane probijene, vi ne znate gdje je tko, gdje se tko nalazi, koji su naši, a koji njihovi. To su bile teške situacije, a na Sajmištu su bile gotovo svakodnevne.”
“Strah me i sad kad se prisjećam, a tek tada”
Prisjeća se Franjo dana opsade, ranjavanja i umiranja, ludo hrabrih i onih koji bi u toj hrabrosti dotaknuli vlastitu točku pucanja nakon koje više nisu mogli dalje, nisu znali.
”Zamislite što se događa ljudima koji su 100 dana pod opsadom, što se događa u njihovim glavama. Ne možeš se skloniti nigdje, niti otići, nadaš se nekakvom spasu i pomoći koja ne stiže, nema više ni hrane, ni streljiva, a ovi stalno nadiru i nadiru, napadaju sa svih strana i na sve načine. Na vas pada sve moguće iz arsenala oružja koje postoji, a vi nemate kuda. Jednom su bacali nešto, ne znam što, ali nije se moglo disati pa smo kvasili majice u lokvama i stavljali na lice da bismo mogli udahnuti.
Možda će vas zanimati
Dejan Marošičević: Mi nismo bili ratni zarobljenici, mi smo bili trofeji
Dejan Marošičević do ljeta 1991. stigao se nekoliko puta obrijati, taman maturirati – i onda je u svojem Borovu naselju dohvatio pušku, zauzeo položaj i postao branitelj Vukovara
Ili, zamislite kako je kad čujete tenk odnekud, on ide, tutnji, sve glasniji je i bliži, život vam ovisi o tome da ga vidite, da znate gdje je, ali koliko god pokušavate, vi ga ne vidite – i onda odjednom se kuća ispred vas počinje pomicati, pa se ruši i iz nje izlazi tenk. Tako su na Sajmištu prolazili kroz redove kuća da nam neprimijećeni dođu što bliže,” zamišljeno niže Franjo i nastavlja: ”A strah? Je, strah me i sada kada se sjećam toga, možete misliti koliki je strah onda bio – ali mi nismo imali izbora.”
>Ne možete sudjelovati u Koloni sjećanja? Evo kako odati počast Vukovaru i Škabrnji
Do zadnjeg dana obrane, svaka bitka za Sajmište bila je i Franjina bitka. Ali u sebi je do tada već prelomio.
”Odlučio sam da se ja nikad, ni pod koju cijenu neću predati. Ne. U studenom mi je već bilo sve svejedno, i jedino sam molio Boga da me ne ostavi bespomoćnog, da do kraja mogu sam odlučivati. Tako se poslije kalvarije i kraha obrane, 18. studenog nas 37 odlučilo za proboj. Odlučili izići, a cijena nije bila u pitanju. Upitno je moglo biti jedino koliko će nas u tome uspjeti”, kaže Šoljić.
Možda će vas zanimati
Branitelj Alandžak: Kad su doveli ranjenike na Ovčaru, shvatili smo zašto su im trebali radni strojevi
Rođen u Mijatovićima, u BiH, Rafo Alandžak kao dijete dolazi u Vukovar, u njemu odrasta, 1991. ga do zadnjeg dana borbi brani na Mitnici.
Grad heroja
Uspjeli su.
Franjo je tada otišao iz Vukovara samo zato da bi mu se opet mogao vratiti. Braniti Vukovar 1991., i vratiti se u njega živjeti poslije rata – to su dva oblika iste ljubavi, kaže pa zaključuje: ”Pričaju ‘Vukovar, grad heroj’. Ali grad, to je cigla, to su kuće, one ne mogu biti heroji. Vukovar jedino može biti grad heroja. Ljudi heroja. Da nije bilo tih malih ljudi, ovoga s 18 godina, mene s 29, niza momaka od 16 ili 17 godina koje nitko nije mogao spriječiti da uzmu pušku u ruke pa smo ih morali čuvati – da nije bilo vukovarskih ljudi-heroja ne bi nikada izrastao ‘Vukovar, grad heroja’.”
Prisjetio se kako je, kad je sve prošlo, uoči Božića 1991. krenuo supruzi i djeci.
“Pokucao sam na vrata, moj maleni je otvorio, pogledao me i doviknuo:” ama, neki čiko te treba. A ja sam stajao i… nisam znao što ću”.
Sada, tridesetak godina poslije, iz ove pozicije čovjek sam sebe pita koliko je tada uopće bio normalan, koliko je uopće normalno tada razmišljao i zaključivao – ali u tom trenutku, 1991. nas je nosila ljubav prema svojima, gradu, domovini, državi, obitelji, prijateljima. To je bilo stvarno jedino sigurno što smo imali, to je bilo nešto što je bilo jače od straha i od svih tih njihovih pustih naoružanja i tehnike koju su imali, donosi njegovu priču Hrvatski vojnik.
