Geopolitička analiza: Hoće li Rusija opet započeti svjetski rat preko Srbije ili obrnuto?

S obzirom da se povijest, doduše pomalo zamućeno, ponavlja (uz opasku da je ponekad i „proizvedena“), počnimo ovaj uradak s jednom takvom, možda poučnom, povijesnom pričom koja je stara više do 100 godina…

Uvodno, kao ključ za praćenje priče, podsjećamo da zadnjih godina, tj. nakon pada Berlinskog zida, imperativi geopolitike ponovo izbijaju u prvi plan i to kroz borbu (vele)sila za resurse i utjecaje.

Dakle, priča počinje ovako: Nakon informacije da će nadvojvoda Franjo Ferdinand kao prijestolonasljednik Austro-Ugarske monarhije, u lipnju 1914. g., posjetiti Sarajevo, Dragutin Dimitrijević zv. Apis, šef obavještajne službe u srbijanskoj vojsci i čelnik Crne ruke, reagirao je – poslavši u Sarajevo tri čovjeka – Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića sa zadatkom da izvrše atentat na Franju Ferdinanda. Svakome je dao po pištolj, dvije bombe i malu količinu cijanida. Naime, imenovanima je bilo naređeno da izvrše samoubojstvo – nakon atentata, kako bi se „prikrili“ njegovi organizatori.

Austro-Ugarsko je carstvo, nakon što je izvršen atentat, reagiralo iskoristivši ga za obračun s Kraljevinom Srbijom. Naime, dalo joj je „ponižavajući ultimatum“,  kojega je Srbija odbila, nakon što je za to, dobila potporu Carske Rusije!

Uloga Rusije u izbijanju Prvog svjetskog rata

Dakle, u tom kontekstu postoje brojna stajališta – da je Rusija upravo priželjkivala „jedan takav rat s Germanima“, jer bi pobjedom u njemu – spriječila njemački utjecaj na Tursku, čime bi ovladala pomorskim izlazom iz Crnog mora na Sredozemlje (Bospor i Dardaneli). Također, ratom bi uspostavila blok slavenskih država pod svojim patronatom na Balkanu, nasuprot interesima Austrije.

Uz rješavanje spomenutih vanjskih problema, Rusija je, također, ratom namjeravala riješiti i svoje unutarnje probleme. Naime, sredinom 1914. g. rusko je gospodarstvo podrhtavalo pod radničkim štrajkovima i nemirima revolucionarnog karaktera, tako da je uzavrele strasti velikog dijela stanovništva planirala preusmjeriti na bojišta, daleko od petrogradskih ulica…

No, idemo dalje, dakle, nakon što se Prvi svjetski rat zahuktao i već su poginuli nebrojeni vojnici, došlo je vrijeme za pregovore. Dakle, po određenim izvorima, „kralj Aleksandar Karađorđević je, po presudi – nakon montiranog procesa, eliminirao (strijeljao) spomenutog Apisa (polovinom 1917.), kako mu ne bi smetao u tajnim pregovorima s Austrijom, koji bi se provodili Rusima iza leđa“?!

Naime, u „tadašnjim je visokim političkim krugovima bilo poznato da je Apis organizirao Sarajevski atentat, tako da je njegova likvidacija (kao svojevrsna žrtva sa srbijanske strane), bila dobrodošla u eventualnim pregovorima s Bečom – kao izraz / ulog dobre volje“. Uostalom, „znalo se i što je Apisova klika svojedobno uradila i prozapadnom / proaustrijskom srbijanskom kralju Aleksandru Obrenoviću, krvave majske noći 1903. godine“. (Nakon likvidacije Obrenovića na srbijansko su prijestolje zasjeli Karađorđevići.)

Velike države ne mijenjaju svoje političke ciljeve, samo ih prilagođavaju?

Naravno, u ovom bi se kontekstu mogla pronaći i literatura / argumentacija kako se Apisovoj likvidaciji nije protivio Zapad, odnosno Francuska, a vjerojatno ni Velika Britanija, kako bi se smanjio ruski utjecaj na Srbiju.

Dakako, ovdje je za istaknuti pravilo da velike države ne mijenjaju svoje vanjsko-političke ciljeve. Tako su primjerice i za „ carsku Rusiju, SSSR i za Rusku Federaciju – ti ciljevi uvijek isti, tj. imperijalistički – pri čemu teritorijalna ekspanzija ima prioritet i oni ne zavise od vladajuće ideologije i režima“. No, s time da se oni   kroz generacije samo prilagođavaju i usavršavaju, kako je to, krajnje otvoreno, prije desetak godina, izjavio, ruski veleposlanik u Beogradu – Aleksandar Konuzin.

Uglavnom, da rezimiramo, mišljenja smo da je Rusija gurnula svoju saveznicu Srbiju u rat kako bi izbacila Njemačku i Austriju s Balkana, kojega je smatrala svojom interesnom sferom.

Recentna/sadašnja situacija na Zapadnom Balkanu

Tragom vijesti od 14.12.2022. g. koja glasi: „Ruski zastupnik Aleksej Čepa: Srbija nam se može pripojiti ako tako građani odluče na referendumu, a znamo da ih (Zapadnjaci) provociraju“, ističemo da je imenovani Čepa – zamjenik predsjednika Odbora za međunarodne poslove u ruskoj Dumi! (Parlamentu)

Naime, kako je Čepa izjavio za radio „Govorit Moskva“: “Odluka o priključenju Rusiji zavisit će od volje srpskog naroda, koji o tome treba odlučiti na referendumu. Volju naroda treba poštovati da poslije nitko ne bi rekao kako je to okupacija ili otimanje“.

Ujedno je naveo kako bi ta ideja mogla imati protivnika, te da je zbog toga nužan referendum, izjavivši: “U svakom slučaju, podržat ćemo Srbiju. Ona je prema nama izrazito prijateljski nastrojena. Nadamo se da će se moći nositi s provokacijama koje su usmjerene protiv njih, čekamo apele Aleksandra Vučića“!

Ovdje, kao znakovit dodatak, glede tog potencijalnog saveza, ističemo i podatak da je „Srbija već 23 godine u sastavu Rusije“, odnosno preciznije u savezu Rusije i Bjelorusije i to temeljem odluke Skupštine Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora)  – od 12. travnja 1999. godine. U odluci o tome eksplicitno stoji:

1. Savezna Republika Jugoslavija izjavljuje da pristupa savezu Rusije i Bjelorusije;

2. Savezna Republika Jugoslavija izjavljuje da prihvaća  ciljeve i principe Rusije i Bjelorusije i da preuzima na sebe u punom obimu obveze koje proističu iz Sporazuma i Statuta Saveza Rusije i Bjelorusije;

3. Ovu odluku objaviti u Službenom listu Savezne Republike Jugoslavije.

(Naravno, treba spomenuti da je taj akt izglasan i potpisan u vrijeme kada je SR Jugoslavija gubila rat od NATO pakta. Naime, od 24. ožujka do 1. lipnja 1999. g. trajalo je bombardiranje Srbije u kontekstu rata na Kosovu.)

Što to sve može značiti…

Čini se da EU polako posustaje u svojim naporima glede europske perspektive Srbije. Naime, postaje joj jasno da Srbija, s Vučićevim autoritarnim režimom, koji je razorio demokratske institucije, pokorio medije, civilno društvo i pravosuđe, a s Putinovom Rusijom u pozadini svega toga – nema realne europske perspektive. Naime, izgleda da je Vučić prekoračio crvenu liniju i da će prema njegovoj Srbiji uskoro uslijediti drugačiji odgovori i to prije svih iz EU.

No s druge strane, Vučić smatra da je njegova ucjenjivačka moć (koja se sastoji u laviranju između RF i Zapada) dosta jaka i da će, makar, SAD nastaviti s benevolentnim stavom prema njemu…

Naime, može se konstatirati da Vučić destabilizira Zapadni Balkan u mjeri u kojoj mu je to dopušteno. Odnosno iz ponašanja “naših zapadnih i to više američkih prijatelja”, moguće je zaključiti da se oni – umjesto da obuzdaju Vučića, sve više ponašaju sukladno „Janša-Vučićevom non-paperu“, a po kojem je u središte arhitekture novog Balkana postavljena  osovina Beograd-Tirana (+ Zagreb)!

SAD treba prestati podržavati Srbiju

Čini se da naše mišljenje dijeli i američki profesor  Daniel Serwer (autoritet za ZB, blizak američkim vlastima), koji je ovih dana objavio autorski tekst “Greške ne čine stvarnost”, u kojem je naglasio kako SAD trebaju prestati podržavati Srbiju – koja je autokratska država i snažno okrenuta Rusiji.

Tako Serwer u članku ističe da “Amerikanci svoju politiku nisu prilagodili aktualnoj realnosti – što znači da je Srbija, za sada, izgubljena za Zapad. Beograd zapravo ne teži članstvu u EU, što Vučić smatra predalekom perspektivom… Umjesto ka EU, on teži ‘srpskom svijetu’, i to kroz nastojanje da nadzire srpsko stanovništvo u susjednim zemljama. To mu je uspjelo na Kosovu, CG i BiH, tako da niti jedna od tih država neće uspjeti ostvariti svoj EU san,  sve – dok ih Beograd koristi kao sredstvo destabilizacije”, zaključio je Server.

No, moguće je i da američka strana „zavlači Vučića“, a ustvari „diže ruke od Srbije“, polako prepuštajući Vučića europskim partnerima i njihovim sankcijama!?

Zapad kao riznica ideala

Dakle, neovisno o glavnini navedenih „sumornih“ indicija, „puštanju“ Vojislava Šešelja“ iz Den Haaga, o Trumpovoj izjavi iz 2018. da Zapad neće ući u Treći svjetski rat zbog Crne Gore i slično, Zapad je ipak riznica veličanstvenih ideja i ideala, tako da se za njega isplati boriti (i dakako – unaprijeđivati ga), a što znaju proeuropski Srbi i Crnogorci!

Naime, i za vrijeme velikosrpske agresije na RH i BiH, SAD se ozbiljnije uključio u sukob tek nakon pogibije više od 100.000 ljudi, te nakon Beogradskog/Miloševićevog odbijanja „Plana Z-4“.

Slično je na ovim prostorima bilo i tijekom Drugog svjetskog rata. Naime, tek nakon što su Nijemci uspjeli iskompromitirati četnike (temeljem informacija Abwehra), „učinivši ih svojim saveznicima“, Zapad je počeo pomagati drugoj „antifašističkoj“ strani, tj. Titovim partizanima.

U protivnom, Drugi bi svjetski rat, na našem području, vjerojatno završio na način da bi se hrvatski partizani zajedno s ustašama, borili protiv Karađorđevićevih četnika, a što bi u konačnici završilo s istrebljenjem hrvatskog naroda, uz pasivni pogled Zapada!!!

(Podsjećamo da su kao politički zatvorenici komunisti i ustaše „antidržavno surađivali“ npr. i u zatvoru u Lepoglavi, gdje su bili zatočeni za vrijeme Kraljevine / Karađorđevićeve  Jugoslavije!)

Zaključak: Pogled s druge, globalne, razine na Zapadni Balkan

Ono što je ovdje novo je da se EU politički i vojno budi, na čelu s Francuskom i Njemačkom i da se polako hvata u koštac s Rusijom i njenim „satelitima“ (Srbijom), a što je moguće i odraz dogovora među Zapadnjacima, kako bi SAD-e veći dio svojih snaga mogao (uz Ukrajinu) – usmjeriti prema Kini!?

I konačno, glede Trećeg svjetskog rata nadajmo se da je ovaj put Zapad svjestan moguće srpsko-ruske prijetnje, odnosno „ucjenjivačkih mogućnosti“, a koje je, čini se, za sada, odlučio „nadzirati i ‘rahliti’ kroz vrijeme, te kroz sankcije Rusiji i Srbiji“!

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.