Gordana Zelenika: Državu u NYC treba predstaviti novi Konzul. On nije prošao siromaštvo, glad, strah, neizvjesnost i borbu da bi uspio…

U maglovitim sjećaju

stojim u zračnoj luci

Zagreb.

Sa suzama u očima mama

mi daje kofere i malog plavog zeca i govori.

“Jedan od nas mora preživjeti. Ti možeš i moraš otići.”

Zadnji direktni let za New York.

Roditelji i sestra vraćaju se

Podravskom magistralom u Osijek.

Autoput je okupiran kod Okučana.

U nevjerici gledam svijet

u koji sam došla.

Sa jednim jedinim zadatkom.

Da nostrificiram diplomu medicinskog fakulteta i uspijem .

Da mogu pomoći obitelji koja ostaje u neizvjesnosti rata.

Siromašne studentske sobe,

namještaj pokupljen sa glomaznog otpada.

Na rubu gladi i neizvjesnosti.

Sati, dani učenja.

Na dnu društvene ljestvice, stranac iz zemlje u kojoj bukti rat.

Bez novaca, bez vize za rad.

Samo stipendija od koje kada se plati stan jedva ostaje za hranu.

Takvu sudbinu dijelili su svi studenti i njihove obitelji koji su došli u Ameriku krajem 80-tih i početkom 90-tih.

Bez veza i poznanstava.

Išlo se u crkvu sv Ćirila i Metoda u NYC.

Tamo je bilo okupljalište, upoznavanje i razmjena informacija.

Upoznala sam tamo divne i nesebične ljude spremne pomoći savjetom i preporukom.

No sav rad oko uspjeha i neuspjeha bio je isključivo na nama.

Nismo recimo nikada išli u Konzulat.

Nismo ni poznavali ljude koji tamo rade.

Nismo ih ni viđali u crkvi.

Umrežili smo se sami.

Išli na demonstracije.

Sakupljali pomoć.

Amerika nam je dala priliku, cijenili smo tu zemlju i njene zakone.

Davno kasnije, u lijepim domovima okupljali smo se svi, originalna ekipa iz studentskih dana i sa smijehom razgovarali o danima preživljavanja.

Svi su završili doktorate, magisterije, radili kao istraživači ili liječnici.

Svi su redovno u Domovini nešto sagradili i redovno slali novac svojim obiteljima.

Nastavili smo pomagati nove koji su dolazili.

Ponovo u Hrvatskom Centru u crkvi.

 

Ljudima koji su prošli ovakav put

i onima prije njih, sve postigli školovanjem i teškim radom i odricanjem, treba iz Domovine

upravo stići novi Konzul.

25 godina poslije rata i osamostaljenja,

državu u NYC treba predstaviti novi

Konzul.

On dolazi iz stranke koja u Domovini osvaja 1,7 % glasova.

On je jako ružno govorio o predsjedniku USA, svom domaćinu.

On ima završenu srednju školu i ne, nije bio na ratištu.

On nije prošao siromaštvo, glad, strah,

neizvjesnost i kompetitivnu borbu sa konkurencijom iz cijelog svijeta da bi uspio.

On je uvijek bio na pravom mjestu u pravo

vrijeme.

Ne, nikada nismo išli u Konzulat.

Svaka institucija vezana uz čak i asocijacijom na bivšu državu nije nam bila draga.

Sjećanja na ljude koji su bez škole i naobrazbe po partijskom sistemu vedrili i oblačili našim životima ostalo je u uspomeni na jedno drugo doba.

Naša djeca s ponosom govore Amerikancima tko su i odakle

i da su im roditelji došli sa dva kofera u rukama i da je moguć

American dream.

Kakvu vi, gospodo  poruku šaljete nama i djeci u ovoj državi???

I čudite se što mladi odlaze?

Kakvu poruku šaljete dijaspori???

Kakvu mojoj drugoj Domovini

i njenom predsjedniku i narodu koji ga je izabrao???

Pada mi na pamet opet jedan kultni film.

Pogledala sam ga desetak puta.

Ne, nije ovaj put Kum.

Borat se zove….

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr