U maglovitim sjećaju
stojim u zračnoj luci
Zagreb.
Sa suzama u očima mama
mi daje kofere i malog plavog zeca i govori.
“Jedan od nas mora preživjeti. Ti možeš i moraš otići.”
Zadnji direktni let za New York.
Roditelji i sestra vraćaju se
Podravskom magistralom u Osijek.
Autoput je okupiran kod Okučana.
U nevjerici gledam svijet
u koji sam došla.
Sa jednim jedinim zadatkom.
Da nostrificiram diplomu medicinskog fakulteta i uspijem .
Da mogu pomoći obitelji koja ostaje u neizvjesnosti rata.
Siromašne studentske sobe,
namještaj pokupljen sa glomaznog otpada.
Na rubu gladi i neizvjesnosti.
Sati, dani učenja.
Na dnu društvene ljestvice, stranac iz zemlje u kojoj bukti rat.
Bez novaca, bez vize za rad.
Samo stipendija od koje kada se plati stan jedva ostaje za hranu.
Takvu sudbinu dijelili su svi studenti i njihove obitelji koji su došli u Ameriku krajem 80-tih i početkom 90-tih.
Bez veza i poznanstava.
Išlo se u crkvu sv Ćirila i Metoda u NYC.
Tamo je bilo okupljalište, upoznavanje i razmjena informacija.
Upoznala sam tamo divne i nesebične ljude spremne pomoći savjetom i preporukom.
No sav rad oko uspjeha i neuspjeha bio je isključivo na nama.
Nismo recimo nikada išli u Konzulat.
Nismo ni poznavali ljude koji tamo rade.
Nismo ih ni viđali u crkvi.
Umrežili smo se sami.
Išli na demonstracije.
Sakupljali pomoć.
Amerika nam je dala priliku, cijenili smo tu zemlju i njene zakone.
Davno kasnije, u lijepim domovima okupljali smo se svi, originalna ekipa iz studentskih dana i sa smijehom razgovarali o danima preživljavanja.
Svi su završili doktorate, magisterije, radili kao istraživači ili liječnici.
Svi su redovno u Domovini nešto sagradili i redovno slali novac svojim obiteljima.
Nastavili smo pomagati nove koji su dolazili.
Ponovo u Hrvatskom Centru u crkvi.
Ljudima koji su prošli ovakav put
i onima prije njih, sve postigli školovanjem i teškim radom i odricanjem, treba iz Domovine
upravo stići novi Konzul.
25 godina poslije rata i osamostaljenja,
državu u NYC treba predstaviti novi
Konzul.
On dolazi iz stranke koja u Domovini osvaja 1,7 % glasova.
On je jako ružno govorio o predsjedniku USA, svom domaćinu.
On ima završenu srednju školu i ne, nije bio na ratištu.
On nije prošao siromaštvo, glad, strah,
neizvjesnost i kompetitivnu borbu sa konkurencijom iz cijelog svijeta da bi uspio.
On je uvijek bio na pravom mjestu u pravo
vrijeme.
Ne, nikada nismo išli u Konzulat.
Svaka institucija vezana uz čak i asocijacijom na bivšu državu nije nam bila draga.
Sjećanja na ljude koji su bez škole i naobrazbe po partijskom sistemu vedrili i oblačili našim životima ostalo je u uspomeni na jedno drugo doba.
Naša djeca s ponosom govore Amerikancima tko su i odakle
i da su im roditelji došli sa dva kofera u rukama i da je moguć
American dream.
Kakvu vi, gospodo poruku šaljete nama i djeci u ovoj državi???
I čudite se što mladi odlaze?
Kakvu poruku šaljete dijaspori???
Kakvu mojoj drugoj Domovini
i njenom predsjedniku i narodu koji ga je izabrao???
Pada mi na pamet opet jedan kultni film.
Pogledala sam ga desetak puta.
Ne, nije ovaj put Kum.
Borat se zove….
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
