Sve me nešto u zadnje vrijeme trese jedno pitanje postavljeno na satu filozofije
u srednjoj školi.
Miris krede u zraku i čisto obrisana ploča. Zvono. Doba kada se po odgovor nije skakalo po Googlu.
I piše tema. Krupnim slovima.
Može li se čovjek osloboditi slobode !??!!
Kada danas o tome razmišljam, sjetim se priče iz psihologije
koja na filozofska pitanja ima vrlo praktične odgovore.
I kaveza s majmunima koje trese struja
kada krenu po hranu.
Pa onda oni odluče ne jesti.
I kada isključe struju.
Uspomena na šok postaje jača od gladi.
Kada u taj isti kavez stignu novi članovi
koji ne znaju iskustva sa strujom i krenu prema zdjeli s hranom,
stari stanovnici kaveza agresivno navale na njih ne bi li ih silom spasili od šoka.
Iako ga više nema.
Opasnost bazičnom instinktivnom ponašanju postaju bolna iskustva čak kada opasnosti više nema
a agresija vid brige i pažnje prema
svojoj vrsti.
Strah je moćno oružje.
Pokreni ga i ubijaš svaki nagon za očuvanjem života osim bazične nepokretnosti.
Očuvanja sporog ritma u hibernaciji.
Da, čovjek se može osloboditi slobode.
Samo aktiviraš memorijsku karticu.
Nazoveš ga kodnim imenom.
Onim priključenim na šokove.
Probudiš sjećanja na struju i kavez sa pričuvnim simbolima.
Podsjetiš ih na moć koju si imao nad njim.
I provedeš par primjera u djelo.
Može li se čovjek osloboditi slobode ???
Ma kakav čovjek!!!
Narod se može osloboditi slobode!
Pravi primjer iz udžbenika za bazičnu sociologiju je zadnjih 25 godina naše povijesti.
Napraviš kolosalni posao , pobijediš nepobjedivo kontra svih koeficijenata na svjetskim kladionicama i ekipa te strpa u kavez.
I samo probudi sjećanje…
Na par istaknutih primjera.
One koji su te vodili iz starog kaveza dobrano šokira.
I postavi postavke na staro, dobro uhodano napajanje.
Ti pristaješ na sve.
Na novi kavez koji obećava puno , koji je veći i udobniji.
Na novog starog gazdu koji ima bolje
ime za tvoj proces hranjena i nije drug nego gospodin.
I malo deblju izolaciju na žicama.
Gazda s vremena na vrijeme uprizori
i kakvu uspomenu na stara dobra vremena.
Protegne noge , ode do kakve
mitološke šume
i održi par govorancija o tome
zašto baš on drži prekidač u svojim rukama.
A zašto je dobro da si ti u kavezu.
Jer od silnog straha , jedva si čekao u njega ponovo ući.
Kada se čovjek zapravo oslobodi slobode ?
U onom trenutku kada si uspije slagati da
oprašta i zaboravlja
a ne da ga je zapravo strah!!!
Strah od uzimanja stvari u svoje ruke!
Strah od nazivanja stvari pravim imenom!
Strah od vlastite snage!
Strah hoce li znati i moći…
Hvala Bogu da nova generacija gleda nogomet.. pažljivo prati repku.
Jednog čovjeka
koji se oslobodio straha ,
dao slobodu kreativnosti , podijelio je s drugima , dao im uloge
i oslobodio genijalnu kreativnost
i moć onog čarobnog pobjedničkog genoma
koji ponekad čuči u kutu
kolektivnog mentalnog kaveza…
On igra za one koji su njega oslobodili i one koji se tek trebaju osloboditi…
Sa krunicom u ruci , i znakom križa kojim smo svi oslobođeni…
Davno.
Samo smo to zaboravili.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
