Ako niste, prve dijelove dio feljtona pročitajte ovdje:
Uloga katoličke crkve u razvoju obrazovanja, (1/5): Rani kršćanski autori
Uloga katoličke crkve u razvoju obrazovanja, (3/5): Prva sveučilišta
Uloga katoličke crkve u razvoju obrazovanja, (4/5): Toma Akvinski i Renesansa
Uloga misionara u širenju obrazovanja
Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće dolazi do kolonizacije Novog svijeta, a time i do razvoja prakse katoličkog misionarenja. U namjeri poticanja obrazovanja i opismenjavanja koloniziranog stanovništva Crkva je razvila složen obrazovni sustav pa je tako, na primjer, u španjolskoj koloniji Santo Domingo osnovala sveučilište 1538. godine. U Limi je osnovano 1551., u Gvatemali 1562., a u Bogoti 1573. godine. Kada su Sjedinjene Američke Države u pitanju, vrijedi spomenuti osnivanje brojnih katoličkih visokih učilišta kao što su, na primjer, Sveučilište Notre Dame u Indijani, osnovan 1842. godine i Boston College u Massachusettsu, kojeg su isusovci osnovali 11 godina kasnije. Osim u Novom svijetu, kršćanski misionari s vremenom su krenuli u širenje znanja i osnivanje obrazovnih institucija na području Afrike i Azije. Tako je, na primjer, 1869. godine osnovano Sveučilište St. Xavier u Mumbaiju, a 1913. Sveučilište Sophia u Tokiju.
Kada govorimo o utjecaju katoličkih misionara na obrazovanje, neizostavno je spomenuti isusovce. 1548. godine deset članova nedavno osnovane Družbe Isusove predvođene Ignatiusom Loyolom, inače studentom Sveučilišta u Parizu, otvorilo je prvu isusovačku školu u Messini na Siciliji. Tijekom narednih nekoliko godina otvorili su oko trideset škola te Rimski koledž iz kojeg se ubrzo razvilo prvo isusovačko sveučilište. Otprilike u isto vrijeme osnovali su školu za umjetnike u Japanu, a do 1773. godine kada je papinskom poveljom ukinut njihov red, bili su zaslužni za osnivanje čak 800 obrazovnih institucija diljem svijeta.
Svih deset osnivača Družbe diplomiralo je na prestižnom Sveučilištu u Parizu. Diljem Europe uveli su pedagoške principe koji se nazivaju pariškom metodom. Ona obuhvaća učenje kroz debatu, dijalektiku, recitale i igranje odgovarajućih uloga. Bitna promjena koju su isusovci uveli bila je uvođenje organiziranih grupa nastavnika (u rasponu od petoro do otprilike njih četrdeset) u obrazovne organizacije, čime su udarili temelje formiranju onog što danas nazivamo fakultetom. Druga novina koju su uveli jest usporedna analiza nastave na terenu s teoretskom.
Sukob Crkve i znanosti?
Često možemo čuti i kako je upravo Crkva nerijetko stajala na putu znanosti žestoko se protivljujući svakom njenom napretku. Da takvo što nije točno dokazuje činjenica da su se brojni pripadnici Crkve aktivno bavili znanošću, dapače, sve do modernih vremena su znanstvenici uglavnom i bili svećenici, poput našeg vjerojatno najvećeg znanstvenika, Ruđera Boškovića.
No i u 20. stoljeću nalazimo brojne svećenike i pripadnike crkve, te vjernike, među vrhunskim znanstvenicima. Jedno od najpoznatijim imena među njima je ono Georgesa Lemaitrea (1894. – 1966.), belgijskog svećenika, ujedno i profesora astronomije i fizike na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu, zaslužnog za promoviranje teorije Velikog praska. Da bi bolje razumjeli Lemaitreovo postignuće moramo se vratiti u tzv. razdoblje drugog Hrama (500. g. prije Krista – 100. g.). Naime, upravo tada javlja se kršćansko vjerovanje da je Bog stvorio svijet ni iz čega, a to je predstavljalo svojevrsnu revoluciju u odnosu na dotadašnji način razmišljanja u antičkom svijetu. To uvjerenje dalje su prenosili rani kršćanski autori, a potom i oni srednjovjekovni, što je rezultiralo značajnim utjecajem na Lemaitreova promišljanja.
Također u skladu s kršćanskim učenjem, čovjek je stvoren na sliku Božju, što uključuje ne samo njegovo tijelo već i njegov um. Stoga čovjek može razumjeti zakonitosti koje je Bog uveo u prirodu, što nam potvrđuje ranokršćanski mislioc Grgur Nazijanski (329.-390.) u svom djelu ‘Propovijedi’. Isti taj stav će, punih 16 stoljeća kasnije, iskazati čuveni matematičar, astronom i astrolog Johannes Kepler (1571.-1630.) u svom djelu ‘Harmonija svemira’ prvi put objavljenom 1619. godine. Njegov će, pak, pogled, imati utjecaja na kasnije stavove jednog od najvećih umova svih vremena, Alberta Einsteina. Sam Keppler je inače opetovano govorio o tome kako treba slaviti Boga u znanosti i oštro se suprotstavljao tezi da su znanost i religija međusobno suprotstavljeni.
Kroz povijest su brojni znanstvenici i učeni ljudi bili inspirirani upravo vjerom. Tako je, na primjer, engleski fizičar i matematičar Isaac Newton (1643.-1727.) napisao nekoliko teoloških radova, uz one iz područja fizike po kojima je možda poznatiji široj javnosti. Među njima se ističu ‘Zabilješke o ranoj povijesti kršćanstva i moralnoj superiornosti ‘barbara’ nad Rimljanima.’
Otac genetike, Gregor Johann Mendel (1822.-1884.), bio je ujedno i redovnik augustinac te opat u Brnu, otac kvantne fizike, Max Planck (1858.-1947.) crkveni starješina u svojoj župi, a postoje i mnogi drugi primjeri znanstvenika koji su inspiraciju za svoj rad nalazili u Crkvenom učenju i vjeri.
Planck se često bavio odnosom vjere i znanosti. 1937. je u predavanju “Vjera i prirodna znanost” rekao kako i znanost i religija vode “neumornu bitku protiv skepticizma i dogmatizma, protiv nevjere i protiv praznovjerja”, s jednim zajedničkim ciljem – “prema Bogu”. A 1944. je rekao: “Kao čovjek koji je cijeli svoj život posvetio najčišćoj znanosti, proučavanju materije, mogu vam reći, kao rezultat mojih istraživanja o atomima, ovoliko: Ne postoji materija kao takva. Sva materija potječe i postoji samo po sili koja tjera česticu atoma da se okreće i da drži taj najsitniji solarni sustav atoma na okupu. Moramo pretpostaviti da iza te sile postoji svjesni i inteligentni um. Taj um je matrica svih materija.”
Sam papa Ivan Pavao II (1920.-2005.) u više je navrata, tijekom svog pontifikata, isticao kako vjera i znanost nisu jedna drugoj suprotstavljene već kako se, naprotiv, međusobno nadopunjuju i čine zajedničku, smislenu cjelinu. Svijet lišen bilo jednog, bilo drugog jednostavno ne bi bio potpun.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
