Ako niste, prve dijelove dio feljtona pročitajte ovdje:
Uloga katoličke crkve u razvoju obrazovanja, (1/5): Rani kršćanski autori
Uloga katoličke crkve u razvoju obrazovanja, (3/5): Prva sveučilišta
Crkva i Aristotelova filozofska misao
U doba renesanse, na prijelazu iz 15. u 16. Stoljeće, Crkva i dalje zadržava svoj dominantni položaj u društvu, no sada nastavne metode na sveučilištima postaju modernijima, a svoje korijene nalaze u Aristotelovoj filozofskoj misli. Tu se pojavio problem zbog činjenice da su se određeni antički tekstovi, među kojima su i oni Aristotelovi, u određenim aspektima suprotstavljali kršćanskim uvjerenjima. Tako je već početkom 13. stoljeća dekretom zabranjeno proučavanje nekih Aristotelovih tekstova o prirodi no tu zabranu je papa Grgur IX. Korigirao 1215. godine jasno navodeći kako su sporni samo neki dijelovi te kako je nužno bolje proučiti Aristotela prije no što se nastavi podučavati u skladu s određenim aspektima njegovih učenja. Treba ipak reći da zabrane poput gore navedene nikad nisu imale pretjeranu težinu te da su već negdje sredinom istog stoljeća gotovo u potpunosti zanemarene. Štoviše, već 1255. Aristotelova filozofska misao postaje temeljem dobrog dijela preddiplomskih studija.
Velike zasluge za konačno prihvaćanje Aristotela pripadaju dominikanskom teologu Tomi Akvinskom (1225. – 1274.) Istinski je vjerovao u pomirenje teologije i filozofije tvrdeći kako one predstavljaju ‘dva puta do istine, mogu voditi i do različitih istina, ali nikad suprotstavljenih.’ Također je smatrao da filozofija puno bolje može funkcionirati bez pretjeranog teološkog nadzora te da je poželjno svaki argument istražiti iz filozofskog i teološkog kuta što, naravno, uključuje i Aristotelova razmišljanja.
Crkva i intelektualna sloboda pojedinca
Treba reći da je dan danas još uvijek na snazi uvjerenje da je Crkva branila bilo kakvu naobrazbu koja se protivila njenom nauku. Kao primjer ovdje možemo navesti filozofa Sigera od Brabanta (1240.-1284.) koji je tvrdio kako je svemir vječan, čime se suprotstavljao teološkom stajalištu o nastanku svemira u određenom trenutku iz ničega. Njegove tvrdnje izazvale su osude određenih sveučilišta i zadržane su na lokalnoj razini. Intelektualna sloboda pojedinca zapravo nikad nije bila narušena. Imali su pravo slobodno javno istupati s bilo kakvim stavovima no pritom su uvijek morali naglasiti predstavljaju li ih iz filozofskog ili teološkog ugla. Pozitivan primjer ovdje predstavlja Jean Buridan (1295.-1363.), francuski svećenik i znanstvenik amater koji se aktivno bavio proučavanjem prirode. Smatrao je da se svijet oko nas može razumjeti samo primjenom metode indukcije i empirijskim promatranjem stvarnosti, a ne oslanjanjem na ‘više’, univerzalne istine koje propagira crkveno učenje. U svojoj primjeni razuma i iskustva koristio je tzv. Occamovu britvu, princip kojeg je osmislio još jedan učeni svećenik, franjevac William iz Ockama (1287.-1347.), a u skladu s kojim između dvije teorije koje predviđaju isto treba odabrati onu jednostavniju, odnosno onu kod koje je potrebno zadovoljiti manji broj pretpostavki.
Nerijetko možemo čuti i tvrdnje kako je Crkva dugi niz godina, čak i razdoblju nakon Reformacije, držala ljude u pogrešnom uvjerenju da je Zemlja ravna ploča no takvo što nije točno. Prve ideje o tome da Zemlja ima oblik kugle javile su se još u doba grčkog filozofa Pitagore koji je živio na prijelazu iz 6. u 5. stoljeće prije Krista. U 15. Stoljeću je saznanje da je Zemlja okrugla već predstavljalo opće znanje, a one koji su tvrdili suprotno smatralo se neukima i ismijavalo ih se.
Tko je kriv za laž o Crkvi i zemlji ravnoj ploči?
Za plasiranje pogrešne tvrdnje o Crkvi koja propagira ideju o Zemlji kao ravnoj ploči znatan dio krivnje snosi američki pisac, kolumnist i povjesničar Washington Irving koji je 1831. napisao roman Putovi i otkrića Kolumbovih suputnika. U njemu je naveo kako je Kolumbo mislio da je Zemlja ravna ploha koja stoji na leđima velike kornjače te kako se bojao da će pasti preko ruba kad dođe do kraja svijeta. Prava istina je ipak drugačija. Kolumbo je bio i te kako svjestan činjenice da je Zemlja okrugla – da nije, ne bi niti tražio zapadni put za Indiju jer to samo po sebi podrazumijeva uvjerenje da je zemlja okrugla i da do bilo koje točke na njoj možete doći putujući na bilo koju stranu – no pogriješio je u procjeni udaljenosti. Smatrao je da će, nakon što prijeđe namjeravani put, stići do Indije, a stigao je, kao što nam je danas dobro poznato, do američke obale.
(nastavit će se)
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
