“Srbija će zbog otimanja hrvatske kulturne baštine snositi posljedice u pristupnim pregovorima s EU-om”, izjavio je u petak hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman.
“Zasigurno će biti konsekvenci”
“Otimanje hrvatske kulturne baštine nije niti u skladu s europskim vrijednostima i s perspektivom za koju se Srbija opredijelila. Zasigurno će imati određene konsekvence kada se budu otvorila određena poglavlja koja su s time u vezi ključna, poput obrazovanja”, rekao je Grlić Radman.
> Dr. sc. Vidović: Svojatanje hrvatske književnosti – Gajo Petrović i srpska logika
Ministrov je to odgovor na Zakon o kulturnom nasljeđu koji je u Srbiji izglasan 23. prosinca 2021. U tom zakonu u staru i rijetku bibliotečnu građu svrstana su i izdanja dubrovačke književnosti za koju Srbi tvrde da pripada “i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno s 1867. godinom”.
Prosvjed veleposlanika
Grlić Radman navodi kako je zbog toga Hidajet Bišćević, hrvatski veleposlanik u Beogradu prosvjedovao kod srbijanskih vlasti.
“Prisvajanje tuđe kulturne baštine je skandalozno, ali se očito uklapa u hegemonističku politiku širenja tzv. srpskog sveta. To je nama u 21. stoljeću nerazumljivo i neprihvatljivo i to vrlo oštro osuđujemo”, poručio je Grlić Radman.
Oštra reakcija na srpsko prisvajanje stigla je i iz Ministarstva kulture. Iz Matice hrvatske poručili su kako su zgroženi jer smatraju da se iza svojatanja Marina Držića i Ivana Gundulića krije želja za prisvajanjem hrvatskog teritorija i hrvatskog mora.
Reakcija Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje odlučio je na duhovit način reagirati na srbijanski Zakon. Putem Facebooka objavili su ‘ekskluzivnu izjavu Marina Držića u vezi s ponovnim srbijanskim posezanjem za dubrovačkom književnošću’.
Objavili su kako se dubrovačka podružnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje obratila Marinu Držiću za komentar u vezi s donošenjem srbijanskoga zakona o kulturnom nasljeđu u kojem se svojataju i njegova djela:
– Trijeba je sad rijeti kako me uvelike disperava kvantitat nečiviltati kojom se tratava naša kvestijon od jezika. Što im to okora? Ali scijene da će njihovi usilovani i usioni argumenti veramente persvadat i sedukat ljude nazbilj, ljude od šijence, ljude što imaju inđenja. Inkvjetani smo zadosta tijem svijem, ma nećemo zgučulavat.
Ne imam intencijon konvinkat one ljude nahvao štono im šijenca nije bliza… Ne može se istinom konvinkat neko ko veritat ne ljubi, ali ona je od velike importance ondi gdje je nagrđena.
Oponjat ću sve laži jer nije lašnje stvari neg li oponjat ono čega nije! I neću se puštit tiranidžat od nikoga, jer bi to imalo rijet da tradiškavam i sve naše dične i uzmnožne pisce. Možemo imađinat da nam invidijaju, ma to ne hoće rijet da ćemo čedat svoje.
Dubrovčani jesu skladni, jerbo odvazda nijesu mahniti, ma znaju dobro što je to libertat i kako se ona čuva. Poradi tega što nijesu imali pisaca u brijeme u koje mi hi imasmo, danaske ne imaju škropula rijeti da su naški pisci njihovijem jezikom verse skladali.
Ajme skandao, u jednu riječ.”
Na kraju su iz Instituta poručili: ‘U neformalnom razgovoru dum Marin nam je još dodao da „i pijavica ljubi krv čovječju, ali mu dušu vadi”, s čime smo se, naravno, složili’.
Marin Držić najpoznatiji je dubrovački dramski pisac koji je rođen 1508. godine u Dubrovniku, a umro je 1567. u Veneciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
