Zlatko Hasanbegović s Instituta Ivo Pilar izjavio je za narod.hr kako ratni zločin nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu selu nije samo jedan od ratnih događaja već ima i posebnu simboličku vrijednost, kao svojevrsna metafora pobune i rata protiv Hrvatske.
“Zato je javnost opravdano nezadovoljna što ni 23 godine nakon zločina nisu pronađeni i osuđeni njeni nalogodavci i izvršitelji”, rekao je Hasanbegović.
Mišljenja je kako je ovo samo jedan od dokaza kako je hrvatsko pravosuđe često bilo u funkciji dvojbene politike pomirbe na temelju zaborava i amnestije odgovornosti, a što je svoj debakl doživjelo u Vukovaru u kojem ratne traume umjesto da zacjeljuju još se dodatno produbljuju.
“Abolicija i amnestija su poznati pravni instituti kroz povijest ratovanja i to samo po sebi ne bi trebalo biti sporno, ali treba znati da abolicija i amnestija označavaju akt milosti pobjednika nad poraženim ili sredstvo poratne obnove društva”, kazao je hrvatski povjesničar.
Istaknuo je kako za aboliciju postoje određene političke pretpostavke, u prvom redu prihvaćanja odgovornosti od poražene stvari. U Hrvatskom slučaju došlo je nažalost do svojevrsne zloupotrebe instituta tj. sustavnog nametanja krivnje pobjedniku i relativizacija apsolutne odgovornosti srpske ekspanzionističke politike za sve ratove u Hrvatskoj, BiH i Kosovu.
Kao primjer za tu zlouporabu interpretacije ratnih događaja naveo je zlouporabu stradanja nevine djece i kazališne umjetnosti od strane redatelja opterećenih ideološkim eksibicionizmom i mesijanskim sindromom.
“Često se zaboravlja da čin abolicije ne znači da se kazneno djelo nije dogodilo već samo da država iz političkih razloga odustaje od kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja”, rekao je Hasanbegović navodeći činjenicu koju, kako kaže, ne treba zaboraviti – a to je da za kazneno djelo ratnog zločina nema zastare.
Objasnio je kako je i ovaj put hrvatsko pravosuđe zakazalo, ne samo iz poslovične nesposobnosti, već po njegovu mišljenju i iz konkretnih političkih razloga koji svoju štetnost pokazuju ovih dana i mjeseci u Vukovaru gdje je politika društvene obnove na temelju zaborava i relativizacija odgovornosti za ratne događaje doživjela svoj potpuni kolaps.
“Konkretno, mislim da je u istočnoj Slavonija pravosudna politika kažnjavanja ratnih zločina bila podređena konceptu tzv. mirne reintegracije gdje se s jedne strane kao neka vrsta mirovne pogodbe očekivalo od mjesnih aktera srpske politike dodatnu lojalnost i kooperativnosti u procesu te mirne reintegracije”, ocijenio je za narod.hr Zlatko Hasanbegović.
Navodi kako je s vremenom, ta politička pozadina abolicije i amnestije zloupotrijebljena i nije doživljena kao akt milosti već kao akt slabosti Hrvatske države, što se moglo vidjeti u akterima mjesne politike, kao i u političkom djelovanju istaknutih prvaka srpske manjinske politike u Hrvatskoj.
U Borovu selu ubijeni su Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Ćatić. Ranjen je 21 hrvatski redarstvenik.
Dvadesetak zaslužnih za masakr je osuđeno, neki u odsutnosti, ali su Zakonom o općem oprostu abolirani. Nevjerojatno je da tu nije bila riječ o ratnom zločinu, ali i to je tragedija hrvatske vlasti. Obitelji stradalih i danas -uzalud, 23 godine poslije toga zločina, ukazuju da za ubojstvo 12 redarstvenika nitko nije odgovarao.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
