Zlatko Hasanbegović, saborski zastupnik Domovinskog pokreta je za tiskano izdanje Večernjeg lista govorio je tome s kime razgovara u Hrvatskom saboru, kako se opušta na godišnjem odmoru, što očekuje od pandemije koronavirusa te o amandmanima na Zakon za obnovu grada Zagreba nakon potresa. Njegova razmišljanja prenosimo u cijelosti.
Je li ulazak u Sabor ispunio Vaša očekivanja? Kakvi su kolege, jeste li popili kavu s nekim za koga možda na prvu niste nikako mislili da će Vam se svidjeti?
Saborski sam zastupnik od jeseni 2016., pa s obzirom na sve okolnosti koje su pratile moje političko djelovanje obnovu saborskog mandata doživljavam kao stanovitu zadovoljštinu koja, naravno, nije vrijedna sama po sebi, ali je svakako preduvjet za ostvarenje političkih ciljeva. U prošlom sazivu upoznao sam, barem površno, većinu zastupnika, među kojima je, kao i u životu, neovisno o stranačkoj pripadnosti, bilo zanimljivih ljudi, ali i krajnje bezličnih mediokritetskih likova, reprezentativnih uzoraka negativne selekcije kao glavnog obilježja tzv. hrvatske političke elite.
Po naravi sam znatiželjan i druželjubiv, pa sam u saborskim kuloarima češće provodio vrijeme i ćaskao s tzv. ideološkim neistomišljenicima među kojima se našao i poneki s tzv. ljevice koji nije lišen smisla za humor i sposobnosti za ironijski odmak. Hrvatski političari uglavnom su dosadni ljudi s kojima ne bi poželjeli zaglaviti na pustom otoku. Nažalost, više socijalnog erosa i intelektualnog poticaja, bez sumnje, ima na svakoj tržnici, pazaru, kafiću ili Benkovačkom sajmu nego u Hrvatskom saboru.
Je li se podjela u svjetonazorima vidjela na raspravi o prvom važnom dokumentu o kojem ste razglabali i mislite i mislite li da je dobro ili loše što u ovom sazivu ima zastupnika iz zaista svih dijelova političkog spektra?
Bez svjetonazora i ideologije nema politike. Iako u Saboru i dalje, bez obzira na raspored, prevladavaju stranački aparatčici iz tzv. sistemskih i kadrovskih stranaka vlasti (HDZ, SDP, HNS itd.) svjetonazorsko i ideološko sučeljavanje je ideal zdravog parlamentarizma. Za to je preduvjet posjedovanje stanovitog svjetonazora i ideologije, a što je među hrvatskim političarima, lišenim dubljih uvjerenja te usmjerenih na vlast i sinekure zbog vlasti i sinekura, rijetkost. U ovom sazivu na prvi pogled uistinu ima zastupnika iz svih dijelova političkog spektra što ga potencijalno, ali ne i nužno, čini zanimljivijim od prethodnog. Sa zadovoljstvom pozdravljam ulazak u Sabor korifeja i veterana aktivističkog tzv. nevladinog sektora koji su godinama parapolitički zanovijetali, potkoženi državnim novcem i Soroseve zaklade, i sa zagrebačke špice vodili revolucionarno-subverzivni pohod na državni proračun. Drago mi je da su me poslušali i s parapolitičkog konačno ušli u područje političko-stranačkog.
Kakve amandmane pripremate na Zakon o obnovi, odnosno što bi još trebalo promijeniti prije drugog čitanja?
Ukoliko zakon ostane u obliku i sadržaju koji je predložen u prvom čitanju, ostat će kao i mnogi, nedonošče nepopravljivo amandmanima te mrtvo slovo na papiru. Kada se za zakona povuče gusta magla inženjersko-projektantskog metajezika suština se svodi na obećanje predizborne državne potpore građevinskom krpanju privatne imovine do stanja prije potresa te isticanje želje za početak tzv. cjelovite urbane obnove zagrebačke povijesne jezgre na koju zakon nikoga ne obvezuje i za koju ne postoje, niti će ikada postojati, niti u tom obliku trebaju postojati, proračunska sredstva. Za cjelovitu obnovu u potresu oštećenih državnih i javnih zgrada uopće nije potreban poseban zakon, a privatnu imovinu moguće je obnoviti iznad razine građevinskog krpanja tek afirmacijom u komunizmu obezvrijeđenog pojma privatnog vlasništva, te odgovornosti koja iz tog pojma proizlazi, kao i zakonskim poticanjem i olakšavanjem zdravog poduzetništva koje će u tome vidjeti i svoj legitimni poslovni interes. Ne treba otkrivati toplu vodu, dovoljno je otići do Beča, Praga ili Budimpešte.
Počinje Vam godišnji odmor, što ćete raditi? Kako se opuštate inače, odnosno uz što/koga se možete najbolje odmoriti.
Ljeto provodim na isti način i na istom mjestu od rođenja, već četrdeset i kusur godina, u Puntu na otoku Krku, u kući koju su kupili moji pokojni roditelji i koju sam naravno naslijedio kao jedinac u majke i oca. Spavam, djeci i ženi kuham ručak i čitam ono što nisam uspio pročitati tijekom godine. Evo dok Vam odgovaram na mjesnoj radio-postaji slušam Elija Piska i komparativno, kako bih proniknuo u budućnost i smjer Plenkovićeve vlade, između sjeckanja luka i mrkve, po četvrti put iščitavam knjigu moga saborskog kolege Davora Ive Stiera „Nova hrvatska paradigma. Ogled o društvenoj integraciji i razvoju“ te intelektualno poticajni „Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske unije“, objavljen 2007. u nakladi Sanaderova vladina Ureda za ravnopravnost spolova“, koji je pripremila i uredila gospođa Rada Borić.
Uz to, pripremam se na pozorno čitanje maturalnog prvijenca Andreja Plenkovića „Sredstva masovne komunikacije“, objavljenog 1989. u prominentnoj nakladi „Poslovne zajednice grafičkih i srodnih organizacija udruženog rada Jugoslavije“, a koja je namijenjena, među ostalim i „svim radnim ljudima kojima je samoupravljanje i društveno komuniciranje primarna zadaća“. Knjižicu sam nakon dugogodišnje antikvarne potrage konačno pronašao na sajmu antikviteta na Britancu. Uz lako štivo, veseli me da ću nakon više mjeseci odlaganja konačno u miru i sa intelektualnim zadovoljstvom pročitati kapitalnu i voluminoznu monografiju „Crnjanski – biografija jednog osećanja“, životno djelo srpskoga književnog povjesničara Mila Lompara i time zaokružiti uvid u opus srpskoga i europskog književnog klasika Miloša Crnjanskog koji me zaokupljao još od srednjoškolskih dana.
Jesen će, sudeći po najavama stručnjaka, biti novo teško razdoblje za Hrvatsku, ali i svijet? Što očekujete po pitanju pandemije/epidemije, hoće li biti značajnijih znanstvenih pomaka? Što s gospodarstvom, slijedi li nam dosad neviđena kriza?
Iskreno strepim od produžetka koronomanije, ne ulazeći uopće u patogenezu virusa te politički-medijski posredovane globalne psihoze, manipulacije i društvenog inženjeringa s dalekosežnim posljedicama onim što nazivate pandemija/epidemija Covida 19. Suvisla rasprava o tome je nažalost nemoguća, ljudska sloboda, u obliku u kojem je poznajemo, kao i zdrava pamet, je ugrožena. Što se tiče tzv. znanstvenih pomaka u vezi sa strukom koja, kao i s maskama, manipulativno barata s dva pojma „čini se“ i „možda“ tek nas podsjećaju na činjenicu da s tim u vezi nismo odmakli dalje od vremena liječničkog i filozofskog genija s prijelaza iz desetog u jedanaesto stoljeće Avicene ili Ibn Sine koji je osmislio karantenu i higijenski standard u borbi protiv bilo koje vrste zaraze. Zatvaranje bi imalo katastrofalne ne samo gospodarske već i društveno-mentalne posljedice, a kao roditelj veselim se i nadam povratku djece u školu „na blizinu“. Od bilo kojeg virusa se ne može pobjeći, s virusom treba znati odgovorno živjeti, bez strašenja ljudi i medijsko-političke manipulacije.
Na koji način spriječiti porast nezaposlenosti i općenito probleme koji bi se mogli dogoditi sad i nakon slabije turističke sezone?
Obnovom života i prekidom tzv. zatvaranja, korjenitim promjenama koje su izostale od 1990., poreznim rasterećenjem, demontažom komunističke duboke države, poticanjem privatnog poduzetništva, pravosudnim suzbijanjem i kažnjavanjem korupcije i klijentelizma. Sve su to opća mjesta o kojima nam ne treba beživotna teorijska rasprava, da ne kažem floskule ili ispraznice, već politička volja i državnički potezi kojih nema.
Premijer je najavio povećanje minimalnih i prosječnih plaća za cca tisuću kuna. Je li to izvedivo?
Naravno da je izvedivo, ali to samo po sebi i nije suština hrvatskog gospodarsko-socijalnog problema. U Europi, uostalom, postoje brojne zemlje koje uopće nemaju zakonski propisanu minimalnu plaću i u kojima je životni standard viši od hrvatskog. Jasno je da je minimalna plaća bila ona tri ili pet tisuća kuna nedostatna za zdrav i plodan obiteljski život i predstavlja tek socijalnu mjeru. Stvarni rast plaća i suzbijanje siromaštva ne može se postići državnim dekretom već poticanjem zdravog poduzetništva, stvarnog a ne lažnog tržišta, poreznim rasterećenjem i jačanjem gospodarske djelatnosti.
Što očekivati pri rebalansu proračuna?
Ništa, osim da će kao i svaki proračun i rebalans u proteklih četvrt stoljeća biti „razvojno-socijalan“. Promjene i rast ne mogu donijeti činovničke vlade zaokupljene očuvanjem statusa quo i izbornom kalkulacijom s glasovima, već čvrsto državništvo s vizijom koje je u hrvatskoj politici kao eksponentu tuđih a ne narodnih interesa misaona imenica.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
