“Nismo izvukli nikakve pouke iz stvarnih uzroka našeg lošeg rezultata europarlamentarnih izbora. Jučer nam je desnica bila izvorni identitet, danas kao da je smrtni grijeh. Dok zbunjeni licemjerno tražimo novog Pedra i Crnog labuda samo u liku Bandića ili Škore zaboravljamo na onu štetnu matematičku jednadžbu o dvije „poznanice“, očitovane u neprestanim provokacijama i političkim poljarinama HNS-a i Pupovca. Nadmudrila je ljevica desnicu i ovo je drugi put, a kako kaže narod, dvaput je dvaput, a bojim se treći put ni Bog nam neće pomoći! Rezultati europskih izbora kao i ovi za predsjednika po brojnim analizama ukazuju kako dio članova i glasača doista nije zadovoljan upravo svjetonazorskom politikom HDZ-a, koju vodi Andrej Plenković.”, napisao je zagrebački HDZ-ovac, Ivan Kujundžić komentirajući izborni poraz HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Post festum
Hrvatska ima novog predsjednika. Pobijedio je Zoran Milanović, i ovim putem, u povodu međunarodnog priznanja, čestitam mu na izboru za predsjednika Republike Hrvatske!
Međutim, tjedan nakon izbora, važan je odgovor na pitanje koga je to Zoran Milanović pobijedio i gdje?! U kojim središtima (moći), u srazu kojih ideologija i svjetonazora?! Doduše, na to pitanje znali smo odgovor i prije izbora.
Jer, čemu veća i bolja analiza od one koju smo doista mjesecima prije izbora međusobno komunicirali i na koju smo upozoravali mi, obični ljudi, brojni članovi HDZ-a, kao i naši simpatizeri.
Zarobljeni u nemoći vlastitog kompleksa, odavno otrcanih i nametnutih fraza, desno-lijevo, kao da smo zaboravili što smo i tko smo, što nam je identitet i ideologija, pripadamo li narodnjaštvu, socijalnim kršćanima, konzervativcima ili suverenistima.
Nametnutoj i isforsiranoj, politici ‘iskoraka’ bilo je za očekivati otpor našeg članstva i simpatizera. Nismo izvukli nikakve pouke iz stvarnih uzroka našeg lošeg rezultata europarlamentarnih izbora. Naprotiv, i dalje smo srljali u podjelama, daleko od naznaka bilo kakvog šireg okupljanja i zajedništva kao nužnog preduvjeta sinergijskog uspjeha. I dok tzv. ljevičarima nije ništa smetalo da budu jedinstveni na čitavom svom spektru, od centra do antife, dotle mi gajimo teški kompleks, gotovo za svjetonazorsko liječenje.
Jučer nam je desnica bila izvorni identitet, danas kao da je smrtni grijeh. U toj netočnoj i tendencioznoj podjeli nametnutoj od čudnih egida i gremija, parafrazirao bih jednog prijatelja: “Lijevo nije na lijevoj strani, desno nije na desnoj a centar nije u sredini”. Doista je tako!
No promjenom iliti modernizacijom identiteta, u pokušaju da se HDZ nategne čak do centra lijevo, čini nas neprepoznatljivim u našem prirodnom prostoru i staništu.
Promjena tog kursa ili smjera uzrok je naših izborno-političkih tegoba i dok to ne budemo razumjeli srljati ćemo u nove političke Pirove pobjede ili poraze, tražeći povjerenje tamo gdje nas nikad nisu ni htjeli pa makar se izvrnuli naopako ili ogrnuli u Crvene zastave.
No, takva politika neminovno vodi u Veliku koaliciju, spasonosnu za politički klijentizam, već odavno osmišljen i pripreman projekt zadržavanja pozicija moći od tehnomenadžera i unutarnjih tehnokratskih meštara.
Tvorci nametnutog kompleksa identiteta razaraju nam onaj plamen i žar pobjedničkog pokreta punog strasti, naboja i nacionalne osviještenosti, spojene u jedan amalgam svjetonazora i humanističkih vrijednosti.
U ovim predsjedničkim izborima ostali smo, tako podijeljeni na one kojima ćemo biti do kraja utopijski odani našem kandidatu i onih koji su se, jednako tako, legitimno u svom traženju, okrenuli od nas drugom izboru. U ovom slučaju, projektu zvanom Škoro.
Ovih dana, početkom hrvatskog presjedanja Europskim vijećem osjeti se naboj i efekt velike predstave. No, koliki će biti učinci i efekti hrvatske šanse predsjedanja te hoće li je narod osjetiti?! Ono što se mora, posebice osjetiti je povjerenje u institucije države i vlasti, a koje trenutačno, ne postoji. Tako poljuljano doživjeti će krah i mogući kaos, što vidimo ovih dana u nagovještaju splitskog slučaja. A to je neprihvatljivo. Želimo vjerovati da će hrvatsko presjedanje Europskim vijećem imati veliki uspjeh, posebno ukoliko izborimo nešto za sebe, barem u pogledu demografije i politike kohezije, posebice nama bitne za ruralni razvoj i proizvodnju, nasuprot jačanja fondova socijalne politike, koja bi išla na ruku sponzorima migrantske politike.
Naša šira politička obitelj instinktivno i zaštitnički reagira ne samo na materijalni egzistencijski status već još snažnije na duhovni identitet. Taj sveprisutni osjećaj svjetonazorskog bijega i napuštanja identiteta postao je naš veliki problem.
Poruka je kako je duhovno važnije od materijalne blagodati.
Rezultati europskih izbora kao i ovi za predsjednika po brojnim analizama ukazuju kako dio članova i glasača doista nije zadovoljan upravo svjetonazorskom politikom HDZ-a, koju vodi Andrej Plenković. Tu više nemamo izbora ili ćemo se naći u zajedništvu svih sastavnica ili ćemo uskoro slušati Labuđi pjev.
Dok zbunjeni licemjerno tražimo novog Pedra i Crnog labuda samo u liku Bandića ili Škore zaboravljamo na onu štetnu matematičku jednadžbu o dvije „poznanice“, očitovane u neprestanim provokacijama i političkim poljarinama HNS-a i Pupovca. Treba prekinuti praksa uključivanja u vladu onih, koji nisu prošli s nama vatreno izborno krštenje, onih koji nisu učinili nikakav doprinos pobjedi ali su mišjim instinktom izišli iz svojih rupa i skloništa te upali na ničim zaslužene pozicije i položaje.
(Pri tom) zaboravljamo brojne naše vrijedne ljude, koji vrijedno rade po terenu kao pčele i mravi od izbora do izbora. Reklo bi se narodski, „dok voli oru konji zoblju!“
U tom pogledu odgovornost je logično najveća na političkom vrhu kao i svima nama koji smo morali kritički i samokritički progovarati i propitivati ponašanje i djelovanje političkog vrha.
Kao izraz neslaganja s politikom, koja se vodi, nedavno sam iz načelnih razloga podnio ostavku na mjestu u Skupštini grada Zagreba, te zbog predsjedničkih izbora ostao u tišini ne želeći štetiti našem izbornom procesu.
Stoga, u duhu gentlemana ne bih ni sada za predsjedničke izbore, najveću odgovornost stavljao na Kolindu Grabar Kitarović, za možda loše vođenu kampanju.
Preuzmimo odgovornost i priznajmo pogreške, uviđajući uzroke. Zašto bi itko drugi bio kriv za Zagreb i Hrvatsku, a ne Mi?!
Nadmudrila je ljevica desnicu i ovo je drugi put, a kako kaže narod, dvaput je dvaput, a bojim se treći put ni Bog nam neće pomoći!
Ovo sve skupa podsjeća na događaj, 300 godina prije Krista u zaljevu na lijevim obalama Jonskog mora, kada je veliki Pir na bojnom polju u bitci protiv Rimljana, u kojoj je bio uvjeren u pobjedu, s lažnim saveznicima, vidjevši gubitke uzviknuo : „Još jedna ovakva bitka i nema nas više“!
Isto nam se piše ukoliko ne shvatimo poruke naroda, glas naše izborne baze, kako je zadnji čas za promjenu kursa. Potrebno je okrenuti se dijalogu s onima koji su nam svjetonazorski bliski.
No, ne vidim razloga za paniku niti za selektivnu analizu i pristup. U tom pogledu nije grad Zagreb najgori, ne treba u njega samoga upirati prstom. U pitanju je čitava Hrvatska ili barem najveći dio. Upiranjem prstom samo u zagrebačku sredinu dovodimo se u neprincipijelnost, upiremo prste u sve one vrijedne članice i članove od temeljnih i područnih razina koji kontinuirano rade za stranku a da za uzvrat od iste nedobiju ništa!
Politikom koja je vođena, Zagrebačka organizacija se kontinuirano uništavala, a politički vrh ju je zapuštao punih dvadeset godila. Točnije od 2000. godine. Prepušteni u ralje političkih korupcija, tako, bivali smo smokvin list neprincipijelnih koalicija i trgovina. Djelujući u nemogućem političkom ozračju postali smo neprepoznatljivi i obezglavljeni. Dijelom lišeni odgovornosti posebice za odluke Visoke politike, koje su se donosile daleko od Gundulićeve.
Nije se tako, moglo više od onog, što se ugrabilo niti moglo doprinijeti u ovim i prethodnim izborima
Rješenje je, sukladno statutu HDZ-a, raspisivanje redovnih izbora!
Ulazimo u stranačku izbornu godinu, gdje ćemo, nadam se, u našem interesu, u širokoj demokratskoj proceduri, po načelu jedan čovjek jedan glas izabrati ljude s biografijama, punih znanja i kompetencija. One, koji ukupnim svojim bićem osluškuju bilo i glas svog puka, pulsiraju i uživaju ugled te korespondiraju sa svojom sredinama, daleko od utjecaja političkih egida i gremija.
Tako pročišćeni od političke korupcije osvježeni novom snagom političkog erosa, možemo izići s čistim obrazima, programom i platformom pred narod i tražiti povjerenje u Zagrebu kao i u čitavoj Hrvatskoj.
Ne brinite, narod će snagom svog instinkta, poput majke i žene prepoznati našu iskrenost ili pak lažno lice, i time nam dati ili uskratiti povjerenje!
Za naš uspjeh potrebno je šire zajedništvo!”, napisao je Ivan Kujundžić.
