Glede vremena: prošla baba s kolačima. Pišem ovo u nedjelju, nebo u nijansama sive, curi kiša. Srećom da sam jučer pokosio livadu na Žumberku, u još ljetno popodne, a i ćevapčića je bilo s roštilja za koji je zadužen jedan od mojih sinova, Branimir, za kaznu što je uvjereni vegan. Inače, na raskrižju kod ulaza u Krašić pojavio se, uz ostale, i krupno napisan putokaz za Jazovku, a tako i kod Pribića, da ljudi ne lutaju kao prije. Kako su komunistički zločinci pronalazili Jazovku i bez putokaza, tko zna, možda su imali dronove, piše Hrvoje Hitrec za HKV.
Pustimo to, za sada, imamo suvremenih briga, posebno u Slavoniji s to nesretnom svinjskom kugom, za koju navodno nema ni cjepiva ni lijeka. Ali, pitam jednoga veterinara, zar svinje nisu trebale nositi maske, pa ne bi bilo tolike zaraze. Što mi je odgovorio, nije za objavljivanje, jer je ovo kulturni portal. I tako, svinjokolja prije običajne svinjokolje, neselektivna panika, ali ako stručnjaci kažu da se mora, mora se. Ministri smiruju ljude, vele da će svinjogojstvo preživjeti, za razliku od svinja. Meni to zvuči uvjerljivo, doći će nove svinje, pa nikada se nije dogodilo da u Hrvatskoj ne bi bilo svinja, znam i iz vlastitog iskustva u ovih osamdeset godina.
Druga panika vezana je uz stjenice, navodno uvezene na turističkim kovčezima i naprtnjačama, a razmilile se po riječkim neboderima. Već u nas zaboravljena malena, simpatična stvorenja žedna ljudske krvi stigla su sa zapada, iz Europske unije, kažu da nemaju veze sa stranim bankama u Hrvatskoj, samo su im svojstva slična.
Vučić, Grlić Radman i ekipa
Ma sve su to rubne brige, glavno je da nema rata. Mi Hrvati živimo u miru Božjem već skoro četvrt stoljeća, imamo samo teškoća s pamćenjem za razliku od Srbijanaca i njihova Vučića, koji dobro pamti da Srbija nikada nikoga nije napala, ne daj Bože da i pomisli, pa tako laže i maže i na skupštini UN-a, a iz Hrvatske nitko da ga, barem oprezno, demantira – kao što su zapazili i neki kolumnisti prije mene, a što ću kada rade na „dnevnoj bazi“, a ja na tjednoj, pa kaskam. Očekivao sam, ipak, da se javi barem Pupovac i kaže da Vučić laže, ali me ljubimac iznevjerio. Naš ministar vanjskih posala ima opravdanje, zauzet je brojanjem eura, fujvalute, zarade od svinjske kuge, pa što mu treba besplatno educirati četnika Vučića ili se žurno pobrinuti za naše građane kada se nađu u izraelskom kaosu.
No dobro, u Hrvatskoj vlada mir, kako je rečeno, a to što se Srbija naoružala do zuba i po navici radi svinjarije od Crne Gore, Kosova do Bosne, za sada nikoga previše ne zabrinjava, a trebalo bi. Jednostavno je previše ratova ne baš daleko od nas koji nam više zaokupljaju pažnju, uz Ukrajinu sada i Bliski istok, odnosno Izrael i Gaza, to jest Palestinci.
Hamas i Izrael
Da, Hamas je Palestincima napravio medvjeđu uslugu barbarskim činom ubojstava civila, mladeži na glazbenom skupu i u kibucima, baš isilovski. Uzeo je taoce, što je uzrujalo svijet, a kako i ne bi. Pa i nas. Zamislite kako bi to bilo da neka zemlja, recimo Grčka, uzme stotinu hrvatskih talaca. Pa mi bismo skočili, možda ne na tenkove nego na noge, krenuli jonskom autocestom, u najmanju ruku obavijestili Vijeće sigurnosti, pozvali na informativni razgovor grčkoga veleposlanika, i tako dalje. No to je naš problem. Glede razvoja situacije na Skliskom istoku: Izrael nije posegnuo za barbarskom odmazdom, samo je raketirao uporišta Hamasa i pritom ubio podosta civila koji se ondje motali, osobito djecu. Moje je pitanje: ako slavna izraelska obavještajna služba nije znala da Hamas priprema napad, kako onda sada zna gdje su hamasovci u Gazi, na kojim lokacijama.
Ne zna ni to, pa se gađaju stambene zgrade, napamet, tek da bude razaranja i žrtava. Usporedo, da ne bude još više žrtava među Palestincima, Izrael poduzima sve da budu slijepi u Gazi, bez struje, hrane i vode. Ali i letcima obavješćuje nehamasovce da u roku od dvadeset i četiri sata napuste sjever Gaze, što je iracionalno – poručuju mu to i iz velikoga svijeta, neka se suzdrži od takvih ultimatuma i od prekomjerne odmazde, ali što… ne samo Hamas nego i Gaza mora nestati, Gaza valjda treba biti zgažena odnosno postati izraelskim teritorijem, a Palestinci iz Gaze neka idu u Egipat ako ih primi, kao što su nekada davno u Egipat otišli Židovi i Jahve ih jedva jedvice potom izbavio, poslao u Obećanu zemlju da pobiju Kanaance i napokon mirno žive (sve dok ih nisu napali Filistejci, možda praroditelji Palestinaca, premda nije sigurno).
Holokaust
U svemu tomu ratnom rojenju i reakcijama vidi se i pošast političke korektnosti koja govori da se zbog užasa holokausta ne smije previše prigovarati Izraelcima, da im treba gledati kroz prste kada (i oni) ubijaju djecu, civile općenito. Što je neprihvatljivo. Ali je isto tako neprihvatljivo i tužno da Židovi i opet u Europi doživljavaju napade, od čega se svakom normalnom čovjeku diže kosa na glavi. S tom razlikom da ih sada ne proganjaju europski narodi među kojima žive, nego useljenici u te zemlje, imigranti čije su namjere neprozirne samo nepismenima.
Nego, nešto se stalno spominje Brač, što me je kao naturaliziranoga Bračanina malo zabrinulo. Te da je pojas Gaze velik kao Brač, te kako bi to bilo na Braču da je kao što nije. Otvaraju se povijesne zgode o rađanju izraelske države kasnih četrdesetih prošloga stoljeća i kako su se velike sile dosjetile da u Palestinu pošalju europske Židove koji su preživjeli holokaust (a poslije došli i ruski itd.). Sve je to poznato. Nego, kako uvijek razmišljam prvenstveno o Hrvatima, zapitao sam se kako bi bilo da je jedan vrlo stari narod poput Ilira, recimo, izrazio želju vratiti se u svoju drevnu postojbinu. A u toj njihovoj postojbini sada živimo mi Hrvati (!).
>Hitrec: Razne karleuše i slične pjevaljke dolaze s jeseni da bi razgalile manjince i postjugoslavence
Što bi se dogodilo? Suživot? Ma hajte, molim vas, Iliri bi nas pomalo gurali, oduzimali nas komad po komad zemlje, dobro se naoružali, a možda bi im u pomoć stigli i ilirci s Ljudevitom Gajem na čelu. Na kraju bi nas Hrvate (!), milijun i nešto preostalih, logorski koncentrirali ne na Goli nego na Brač. I što bi bilo zatim? Našlo bi se radikala, došvercali bi oružje i tu i tamo pakostili Ilirima i ilircima, sve dok ovima ne bi prekipjelo pa počeli bacati letke sa zapovijedima da se Hrvati koji nisu radikali presele na Šoltu u roku od dvadeset i četiri sata. Tako nekako.
Hrvatska kultura
Molim, to je samo moja, idiotska konstrukcija, ali me zabavlja.
Dok su ratovi još relativno daleko od nas, iako i ne tako daleko, bavimo se hrvatskom kulturom. Dok još možemo. Dok nas ima. (Uzgred, ratovi pomažu našoj demografskoj slici: čim negdje bukne ratni sukob, hrvatski se građani naglo vraćaju u Hrvatsku.) Kakvo je stanje u hrvatskoj kulturi danas, teško je reći, uglavnom šareno kao livade u proljeće. Kakvo je bilo stanje pod komunizmom, lakše je reći jer je već izbrojeno sve što je vrijedilo u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, ne samo u književnosti, nego i drugim umjetnostima. Pa kada se podvuče crta, nije ni tako loše. Jedan biografski dokumentarni film, prikazan premijerno na Prisavlju, u stvari je sjajan presjek toga razdoblja. Riječ je o filmu Branke Kamenski, posvećenom Antunu Šoljanu.
Uradak bez pogrješke, ima tempo, sveobuhvatan je, izjave raznih mudraca kratke i sadržajne, animirani dijelovi unose stanovitu vedrinu i toplinu, kao i anegdote iz književnikova života, poput sklonosti kartama i brodovima. A ispod svega nazire se razdoblje, naravno, živahno doba od prekida sa socrealizmom do svršetka stoljeća, uvijek u sjeni poznatih politika. Branka Kamenski je već snimila film o Tenžeri, sada, znači, o Šoljanu, njegovoj pojavi u Krugovima pedesetih s Pavletićem kao odgovornim urednikom, a okupilo se bilo uglavnom blistavo društvo, koje je ostavilo tragove u hrvatskoj književnosti. Radovan Ivšić nije izdržao u komunističkom okružju, ode on u Francusku, ostali su ljudi poput Slobodana Novaka, Gotovca, Slamniga, Slavičeka itd. te nekoliko dama (Vesna Parun je neko vrijeme živjela u Bugarskoj, nije se baš znala orijentirati kao Ivšić, recimo).
Kako su hrvatski pisci podnosili režim
No da, bio je u Krugovima i Mihalić, veliki pjesnik. Lijepo ih je vidjeti na starim fotografijama, mlade, zanesene, posve drukčije i nove, a zgodna je i priča o njihovu odnosu prema Krleži. Nije da ga nisu cijenili, ali su se, po Fricovu mišljenju, premalo divili njegovoj osobi, što im je zamjerio. On je još spadao takoreći u austrougarsko razdoblje, oni već u modernije, okrenuto zapadu, posebno američkoj književnosti.
Za razliku od mnogih „starih“, mnogi od mladih znali su engleski, Šoljan i Slamnig prevodili, osobito Edgara Allana Poea, a njihov prijevod Gavrana doista je prvoklasan. Zgodna je u filmu i priča o Rovinju, praćena fotografijama, a objašnjava puno toga iz vremena kada je Rovinj postao sablasni grad s napuštenim kućama (protjerani Talijani), a jugovlasti se dosjetile da ga ožive darujući kuće i stanove jugoslavenskim umjetnicima i umetnicima/umetnicama, te pamtim riječi iz filma da su tada mnogi otkrili u sebi talente , do tada nesvjesni.
A kako su hrvatski pisci podnosili režim, i on nevoljko njih ako su samo pritajeno rogoborili, svjedočanstvo je ostalo u Šoljanovu govoru na Matoševu grobu šezdeset i četvrte. Ako i znate za taj govor, nije na odmet citirati ga još jednom: „Došli smo tražiti da nam oprostiš što nismo imali dovoljno hrabrosti, nesebičnosti, da izabravši tvoj poziv izaberemo sudbinu koja mu pripada. Došli smo da nam oprostiš za svaki slabi trenutak. Da nam oprostiš što su nam jezici omlohavljeli i otupjeli i što nismo imali ni toliko petlje da glasno ponavljamo tvoje riječi. Da nam oprostiš što smo od početka izabrali manje bogove no što si ih ti izabrao, nadajući se manjoj službi, a većoj nagradi.“… Tako je zborio Šoljan, a partijci se razbježali s Mirogoja, razumjeli. (Uzgred, i sada bismo se morali ispričati Matošu, ali zbog nevjerojatne, besramne sage oko dovršenja njegove rodne kuće u Tovarniku.)
Krugovaši i razlogovci
Krugovaši pedesetih, razlogovci šezdesetih (Zidić, Zuppa, opet Gotovac, Dragojević, Dubravko Horvatić, Tonko Maroević, Petrak, Majdak….). Neki od njih, krugovaši i razlogovci, osjetili su da moraju biti uz narod u hrvatskom proljeću, pa zatim i platili robijom, neki se „distancirali“, a oni pravi buknuli svršetkom osamdesetih i početkom devedesetih, kada su našli i krugove i razloge da ne moraju opet tražiti oprost od Matoša za „svaki slabi trenutak“.
Šoljan je još uspio sudjelovati u onim našim zlatnim godinama DHK krajem osamdesetih, već bolestan, ali lucidan, početkom rata napisao pjesmu Platit ćete Vukovar (umro je 1993.), koju su mu jugonostalgičarske stjenice gadno zamjerile – postoji nekoliko tekstova tih idiota u kojima nastoje prokljuviti kako je taj Šoljan postao, po njihovu, hrvatski nacionalist, takoreći. Kao što im je bio zazoran Slobodan Novak, kao što nisu mogli razumjeti da se Slaviček našao u pokretu za nezavisnu Hrvatsku zajedno s Vlatkom Pavletićem, kao što su Mihalića prezirali, a kako ne bi i Dubravka Horvatića, jednoga od prvih Tuđmanovih suradnika.
Osobno, nisam pripadao ni jednom krugu, krugovašima i nisam mogao, a ni razlogovcima, tek sam s vremenom upoznao mnoge (Slamniga već na fakultetu, predavao mi je stariju hrvatsku književnost), poglavito u spomenutom vrhuncu snažnoga uspona hrvatske volje u DHK, kada su me dobro prihvatili. Sjećam se Šoljana na balkonu zgrade u kojoj stoluje Društvo hrvatskih književnika, stojimo tako nas dvojica i gledamo na trg koji se tada zvao drukčije, Šoljan već s tragovima nekoliko operacija čeljusti. „Ovdje dolje“, kažem ja, „za godinu, dvije ili tri bit će opet spomenik banu Jelačiću.“ Nije baš bio uvjeren, držao je da sam preoptimističan.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika
Još nešto, kada smo pri književnicima – nisu oni inicirali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika svršetkom šezdesetih, nego hrvatski jezikoslovci, ali je točno da je književno društvo dalo punu suglasnost, a Deklaracija je objavljena u Telegramu. DHK nije, također, u ovom vremenu potaknuo izradu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku, ali je točno da je književnik Gavran kao predsjednik Matice hrvatske preuzeo na sebe tu zadaću, navlačeći na sebe brigade stjenica koje pužu lijevim i ne samo lijevim medijima.
Ta klatež koristi svaku priliku da neizravno, čak i ne spominjući zakon o jeziku, ali znamo znanje, pokuša dezavuirati nositelja projekta (prijedloga) koji tako postaje mračna osoba, a sve donedavno bili su dripci, uglavnom raseljene osobe, prema Gavranu blagonaklono ,ravnodušni. Nije ovo moj pokušaj obrane predsjednika Matice hrvatske, živ je i neka se brani sam. A imam i ja primjedaba na Maticu, nejezičnih, u svezi s Matošem i Tovarnikom.
Izmišljotine srpskohrvatske
Jezika glede, među velikim brojem hrvatskih umjetnika i znanstvenika koji su se bili okupili na premijeri filma o Šoljanu – i čovjek čije zasluge za međunarodnu afirmaciju posebnosti hrvatskoga jezika nisu dovoljno poznate. Tihomil Maštrović bijaše poduzetan kao ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice, te je uspio da 2008. bude promijenjena do tada važeća norma, ISO 639:1988, a hrvatskom jeziku dodijeljen poseban kod, što znači da je te godine 2008. međunarodno priznat hrvatski jezik.
Pa kada smo „aplicirali“ za Europsku uniju, bilo je lakše uvjeriti oklijevala da budemo primljeni sa svojim, hrvatskim jezikom, usprkos harangi ponekih europskih zelenih, koji su licemjerno zastupali srpskohrvatski poradi, kao, štednje u prevođenju. Elem, imamo ISO, imamo hrvatski u hrvatskom Ustavu, imamo hrvatski u EU, jedino nismo imali i nemamo hrvatski u potpunosti u hrvatskoj zbilji jer ga mnogi opstruiraju, pa zato trebamo zakon. Kakav bio da bio, za sada, ali neka se nađe. I još nam predstoji jedna zadaća: da u posebnost hrvatskoga jezika uvjerimo brojna europska sveučilišta koja se i danas kao pijana plota drže (i naučavaju) izmišljotine srpskohrvatske.
Odjavljujem se, hvatam vijesti. Uhićeni navijači s osječke utakmice protiv Turaka, zbog verbalnog delikta, nepotrebnog i štetnog, ali verbalnog. Ne znam hoće li i njih izručiti Grčkoj.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
