Hitrec: Netko im je valjda rekao da sam mrtav, a nisu provjerili

Izvirili ljudi iz zimskih skrovišta, raduju se suncu im njihovu, sjede na terasama kavana, izmilili kao gušteri. Piju ožujsku toplinu, troše. Država im podignula plaće, nakon što im je dignula lovu raznim porezima i sličnim zahvatima, ter im sada pošteno vraća i hajdmo ispočetka. Trgovci zadovoljni, višak će se preliti u njihove džepove, ne moraju smanjivati cijene hrane, štoviše. Priprema se Plan protiv debljine, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.

Golubovi kljucaju mrvice na gradskim trgovima. U selima zavladao mir, bune ugušene prihvaćanjem zahtijevanja seljaka, pastorala. Pametan je naš narod, s vremenom shvatio da je vrijeme neposredno prije izbora jedino vrijeme kada se može nešto dobiti, pa nema branše koja nije izašla na ulice s transparentom Sad ili nikad. I uspjeli, uglavnom, osim školnika koji su pronašli podatak da timaritelj konja ima veći koeficijent.

A izbori će biti kada budu, izbori svakojaki u tuzemstvu i inozemstvu, u zemljama malim i velikim, u Amerikama i Rusijama, osobito u potonjima gdje je, kad bi bilo da bi bilo, Putinov protukandidat mogao biti Navaljni, ali je u zadnji čas odustao, ne zna se točno zašto i kako.

Putin, htio ne htio, još jednom će na izborima pobijediti Vladimira Vladimiroviča

Neozbiljno je i neodgovorno, navodno, otišao na skijanje u arktičko područje i ondje doživio nezgodu, smrznuo se. Tako će Putin, htio ne htio, još jednom na izborima pobijediti Vladimira Vladimiroviča, vrlo tijesno. Glasove će brojiti neutralno srbijansko povjerenstvo s predsjednikom Vučićem, umjesto novčane nagrade tražiti Kosovo.

Sve te nevažne izbore zasjenili su oni u Dinamu. Prvi slobodni izbori, usporedivi jedini s onima iz 1990. Odjeknuli u cijelom svijetu. „Fućka se meni za Alabamu“, rekao je Trump, „i uopće za naše izbore, nego recite vi meni kako je prošao Zajec. Nije mi ni do Obame, s kojim ću lako…“ „Ali protukandidat će vam biti Biden, ne Obama“, tiho mu govori savjetnik.

„Eto vidite, a za mene kažu da sam senilan“, trijumfira Biden i nastavlja: „Nego kako su prošli izbori u Hajduku?“ „Nisu bili u Hajduku, nego u Dinamu“, tiho mu govori savjetnik.

Pustimo to. Glede sudbine Navaljnog, prirodno predvidljive, nisam samo ja u prošloj kolumni potegnuo naše hrvatske Navaljne, i drugi su potom. Slučajno ili ne, istodobno se pojavila knjiga stamenoga domoljuba, uznika u vrijeme komunizma, Tuđmanova savjetnika za kulturu Anđelka Mijatovića pod naslovom Pisma iz tamnice. Podnaslov: Politički progoni Hrvata od 16. do 21. stoljeća.

Nisam ju još imao u rukama, ali hoću, ne znam čija su sve pisma uvrštena, ali ovako iz ruke mogu naslutiti. S tim da su pisci pisama bili na stanovit način privilegirani, ostavili pisani trag svoje muke, a koliki su Hrvati umirali u tamnicama austrijskim, mletačkim i srbijanskim bez pera ili olovke, u okovima, tako izmučeni da olovku i nisu mogli držati u slomljenim rukama.

Tako je to s Julijama

Bile su među njima i žene, sjetimo se samo Katarine Zrinski, Frankopanke rođenjem. Kada muževi budu pogubljeni, stradaju i žene i djeca, ako žene na vrijeme ne izbjegnu, kao Julija Navaljna, lijepa i ponosna, koja najavljuje da će nastaviti gdje je Navaljni stao. Nedavno se na našim ekranima nakon duga vremena pojavila i druga Julija, ukrajinska narančasta princeza Julija Timošenko, o kojoj već dugo nismo ništa čuli, posebno ne kako je njoj u ovoj ruskoj agresiji na Ukrajinu.

I ona je svojedobno iskusila zatvorske čari, a dok su ju držali u tamnici i tukli, napisao sam dramu koja je izvedena na festivalu u Edinburghu, u režiji Jakova Sedlara, s vrlo solidnim kritikama. Nije me zaboravila nakon robije, imam u pretincu ukrajinsku zastavu s njezinim potpisom, o čemu sam pisao u realnom vremenu.

Tako je to s Julijama.

Vidkun Quisling bio bi u čudu

Prelazim na Hrvatsku u ovom trenutku početkom ožujka. Sabor je još zasjedao u prošlom tjednu, a dokle će u ovom sazivu ne zna se, kako rekoh. Da iskoriste kratko vrijeme do izbora, zastupnici i zastupnice u predizbornom gnjevu potežu sve teže riječi, kao što je izdaja, veleizdaja i – kvislinzi.

Najteža riječ, a olako se izgovara, pa bi se i Vidkun Quisling našao u čudu, čovjek koji je šurovao s Nijemcima i ostao zapamćen, sada bi vjerojatno bio zadovoljan što po njemu zovu suradnike stranih zavojevača uopće, ostavio trag u povijesti, trag žalostan, ali trag. Nego, govoriti danas o kvislinzima u Hrvatskoj pomalo je nezgodno, poglavito kada oporba i frontalna dama izgovaraju tu riječ na račun vladajućih, kojima se svašta može pripisati, ali kvislinzi, zaboga… A jesmo li ih imali u nedavnoj prošlosti? Jesmo.

A što su „pobunjeni“ Srbi bili nego kvislinzi

A što su „pobunjeni“ Srbi, odnosno srpski teroristi u Hrvatskoj u prvoj polovici devedesetih prošloga stoljeća bili nego kvislinzi, točno po definiciji koja govori o suradnicima stranih zavojevača, dotično okupatora.

Kvislinzi su bili i oni koji nisu dograbili oružje protiv Hrvata, ali nisu jasno i glasno prosvjedovali protiv agresije na Hrvatsku, nego čekali rasplet, uzgred održavali veze s oružanim kvislinzima.

I dočekali rasplet, ne baš kako su priželjkivali, ali da su se nakon toga u kratko vrijeme uspjeli pribrati, pa se polako počeli uvlačiti u institucije hrvatske države i prilagođeni „novim okolnostima“ činiti sve što čine, vrlo začuđeni što sve blesavije hrvatske vlasti ne samo što im to dopuštaju, nego ih i nose na rukama, financiraju i promoviraju.

Zlonamjerni idioti vežu Hrvatsku pravoslavnu crkvu isključivo uz NDH

Vrlo dobro prolazi i Srpska pravoslavna crkva, koja je u Hrvatskoj, u čupavim vremenima, također imala nemala kvislinška svojstva, posve u skladu s vanjskom i unutarnjom agresijom na Hrvatsku, o čemu postoje stotine dokaza.

I ostala je ta Crkva u Hrvatskoj, prilagođujući se „novim okolnostima“, i ona nošena na rukama sve blesavijih hrvatskih vlasti, kojima je promaknula i statistička činjenica da svi pravoslavci nisu Srbi, niti svi Srbi za SPC, pa su rečene vlasti u strahu od mogućih optužaba za ustaštvo godinama i godinama odbijale i pomisao na Hrvatsku pravoslavnu crkvu, u povijesnu znanost potpuno neupućeni.

Ne bih sada o tome da nisam naletio na odličan nedavni napis književnika i fratra Šimuna Šite Ćorića, objavljen u ediciji namijenjenoj iseljeništvu. Znali smo gotovo sve o toj temi, ali ima nekih novosti, pa je i opet zanimljiva. Da ponovimo gradivo: zlonamjerni idioti vežu Hrvatsku pravoslavnu crkvu isključivo uz NDH.

Povijest nasuprot njima kaže da se Karlovačka arhiepiskopija (iliti Hrvatska pravoslavna crkva) godine Gospodnje 1855. spominje na popisu autokefalnih crkava, riječ je, znači, o pravoslavnoj crkvi Hrvatskoga Kraljevstva sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, koji postaju dio Srbije – 1946. god. u specijalnoj operaciji pripajanja dijelova Hrvatske susjedima iz pakla.

Hrvatska pravoslavna crkva postojala od 1707.

Daklem, kažu podatci iz popisa 1855. da je Hrvatska pravoslavna crkva postojala od 1707. A prestala je postojati 1920., voljom Ace Karađorđevića, ujedinitelja. Kakva je bila sudbina HPC nakon preokreta 1945. – i to je poznato. Cijela hijerarhijska vrhuška je pobijena, ama baš svi, pa naravno i patrijarh Germogen. Karlovačkom episkopu Lukijanu komunisti su odrezali glavu, valjda da ne troše streljivo.

No, što je to novo o čemu sada piše Šito Ćorić, a meni nekako promaknulo, ili nisam pratio, što je nemoguće, ili sam bio teško bolestan, ili su naši mediji držali shodnim da se ne miješaju u tešku temu.

Naime, čujemo da se dogodio pomak u glavama hrvatskih vlasti, da su vlasti prije dva mjeseca poslale politička izaslanstva na skup Hrvata pravoslavne vjere (u Dicmu) i na taj način dale do znanja da podržavaju HPC. Koja izaslanstva? Ne baš zanemariva.

Izaslanik predsjednika države, izaslanik potpredsjednika Vlade i izaslanik potpredsjednika Sabora, uključujući i „brojne hrvatske branitelje srpske narodnosti “. Pozivnice potpisao Predrag Mišić, „po nacionalnosti Hrvat, po narodnosti Srbin, pravoslavne vjere, dragovoljac Domovinskoga rata i logoraš srpskih koncentracijskih logora, koji jasno govori da „mi ne pripadamo toj crkvi (SPC-u) niti svetosavlju. Oni su tijekom Domovinskoga rata širili netrpeljivost prema drugim narodima, a posebice prema hrvatskom narodu.“

Znači, nešto se kreće. Šito Ćorić, koji sporomisleće hrvatske vlasti ne štedi previše, upućuje i zamjerke Crkvi u Hrvata, odnosno hrvatskim biskupima koji su, citiram, „nepotrebno ziheraški izjavili da nije njihovo miješati se u odnose u SPC-u“. A nije riječ o miješanju ili nemiješanju, nego o – zakonu. O Zakonu o vjerskim zajednicama. Pa bi po tom zakonu trebalo registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu.

Eto, cijelu zimu nije bilo ni jednoga prigovora na visinu trave u Zagrebu

Ah, nekako sam se previše udubio u temu, još i dalje sklisku, ali – rečeno je – sve manje sklisku. Idemo u nešto veselije, recimo u veseli Zagreb. U saborskoj polemici čuli smo da je aktualna zagrebačka vlast pretvorila Zagreb u džunglu, što podsjeća na roman Tom iz džungle, ili kako već. Vrlo nepravedno! Eto, cijelu zimu nije bilo ni jednoga prigovora na visinu trave u Zagrebu! Čak ni u Travnom. Nigdje.

Možemo je dokazalo da može! Šišamo, frajeri! A lijepo rješavaju i mostove u okrugu Zagreb, dosjetljivo. Traže da se ljudi naoružaju. Strpljenjem. Promet se u Zagrebu ionako prometnuo u stajaću vojsku.

I na kraju (riječi koje volite) još jedan događaj koji kaže da ne pratim kako bih trebao, jednostavno nisam obaviješten, što mi se rijetko događa, ali očito i ja imam mana bidenovsko-trumpovskih. Glede memorije. Pa osamdeset mi je godina, tako da me moj pas Tor, koji je pasionirani čitač svega i svačega, mora podsjećati, mladi lajavac.

Društvo hrvatskih književnika i važna obljetnica

A evo o čemu se radi: čitam (i ja) bezvezni napis o kretanju jedne naše europarlamentarke, a u oko mi upada da je svršetkom veljače bila na nekom društvenom događanju u Društvu hrvatskih književnika.

Kakvo bi to „događanje“ moglo biti? Što to rade političari i čarke u DHK? I onda mi sine: vjerojatno se vlast u izbornoj godini dosjetila prvoga javnog istupa pokreta koji je doveo do stvaranja samostalne Hrvatske. Prekinuo hrvatsku šutnju.

Zagalamili tada nas deset da tako više ne može, da Jugoslavija ionako faktički više ne postoji. Bilo je to 28. veljače 1989. Publika na nogama. Zgrada se trese. Od tada je prošlo 35 godina. Spomenuta desetorica bila su: Franjo Tuđman, Dubravko Horvatić, Neven Jurica, Drago Stipac, Ante Korljan, Vladimir Šeks, Dalibor Brozović, Stjepan Šešelj, Ivan Gabelica i još jedan koji se zove kao i ja, a možda sam doista bio ja, to jest Hrvoje Hitrec.

Netko valjda rekao da sam mrtav, a nisu provjerili

Zašto se na to osvrćem? Zato što me sadašnji dečki i cure iz centrale nisu pozvali na 35. obljetnicu jednoga od najznačajnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti. Pozvali su sebe. Točno je da od rečene desetorice šestorica njih nisu više među živima, što znači (viša matematika!) da su četvorica još živi. Među njima i ja, ali im je netko valjda rekao da sam mrtav, a nisu provjerili. Uglavnom, nisu me pozvali. Mrtvo-hladno.

U svakom slučaju nepristojno, u ovom slučaju drsko i naoko teško shvatljivo. Htio sam im nešto napisati u patetičnom stilu, kao znadete li vi junoše na čijim ramenima stojite, ali odustao sam, nije moj stil, bilo bi preuzetno i antipatično. A patuljci ionako pojma nemaju.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.