Hrvatska stvarnost: Nezaposleni su davno otišli, sada odlaze oni koji imaju posao i izbora

Foto: Gojko Mitić

Iseljavanju iz Slavonije više se nitko ne čudi, ali ovaj put posljedice bi mogle biti nepovratne. Jer odlaze oni koji imaju posao, koji imaju izbora, navodi Deutsche Welle u reportaži Vuka Tešije o egzodusu stanovništva iz Slavonije koju prenosimo u cijelosti.

Egzodus nezaposlenih iz Slavonije nastavlja se i dalje, a nakon što je u zemlje Europske unije otišao prvi val, polako odlazi i drugi. Prvo su otišli oni koje je natjerala nevolja, neimaština i nezaposlenost. Oni su bili voljni zamijeniti mjesto boravka za mogućnost da plate režije, vrate dugove i školuju djecu.

No, sada odlaze i oni koji žele nešto više od života. Koji se ne mire s preživljavanjem. U Hrvatskoj polako sazrijeva svijest da je dom tamo gdje ti je dobro i gdje te cijene. Odlazi polako i drugi val ljudi koji su mogli preživjeti u Hrvatskoj, ali ne puno više od toga.

Dario Šabalić, 21-godišnji elektrotehničar, radio je u Osijeku neko vrijeme u Ericssonu, ali ubrzo su i tamo počela otpuštanja, pa je izgubio posao u struci. Radio je i povremeno preko student-servisa u pozivnom centru T-Com-a, pa je, čim mu se pružila prilika, odlučio s prijateljem otići u Irsku. Kaže da nije požalio, a to iskustvo mu je neprocjenjivo u svakom pogledu; zaradio je nešto novca, usavršio je jezik, upoznao je nove ljude i stekao iskustvo koje nije nalik ničemu što je doživio do sada. Kako sam kaže, nije ni namjeravao ostati u Dublinu zauvijek, otišao je samo „probati“. I to je učinio.

Važan i odnos prema zaposleniku

„Otišao sam 12. veljače i ostao do 1. srpnja, posao sam našao u prvih deset dana. Radio sam kao pomoćni kuhar u Googleovoj menzi i to mi je mnogo pomoglo jer sam imao tri obroka dnevno, pesplatnu teretanu, besplatan ulaz na bazen, sve beneficije koje uživaju njihovi zaposlenici“, kaže Dario i navodi da je Irska bila izbor uglavnom zbog najniže zagarantirane plaće od 9,15 eura po satu, a nije očekivao da će odmah naći bolje plaćen posao.

Pomoglo mu je što je i prije znao jezik i dobro se uklopio. Osim novca, sviđa mu se mjesto gdje je radio i odnos prema radu. „Možda moje iskustvo nije reprezentativno, ali meni je bilo odlično. Tamo se trud nagradi, samo treba raditi i svi to primijete. Takve stvari nekad znače isto kao i plaća“, kaže Dario.

Ne sviđa mu se jedino klima i preskupi smještaj, ali kako kaže, ni to nije problem u njegovim godinama. Nostalgiju za ravnicom nije ni stigao osjetiti. „Naših ljudi ima jako puno, u Googleu sam sreo ljude iz Belišća, Belog Manastira…“

Jedni povlače druge

Dario je napravio ono što napravi većina 21-godišnjaka kada zaradi nešto novca. Dao je otkaz i otišao na Exit festival u Novi Sad, nakon čega se zaputio preko Rumunjske i Bugarske u Grčku i Makedoniju. Nakon što se vratio u Osijek, otišao je nekoliko dana s djevojkom i na Pag, pa kad je dosadilo kupanje, krenuo je preko Italije i Francuske u Španjolsku. Novac je brzo potrošen i Dario sada pakira kofer i vraća se na Zeleni otok. Ovaj put sa sobom vodi i dvojicu prijatelja iz Osijeka. Svako tko ode, povuče još nekog… „Nisam ja njih nagovarao, samo sam im ispričao kako je tamo i kako stvari stoje, sami su odlučili krenuti“, kaže Dario.

Svjestan je da ne može ovako živjeti zauvijek, još jedno ljeto planira provesti na isti način, a onda će pokušati naći neki stalni posao i početi razmišljati o budućnosti. „Naravno, kada bih našao posao u struci ili dobro plaćen posao, ne bih davao otkaz. Ali za sada me to ne brine“, kaže Dario.

Nema iluzija da će naći dobro plaćen posao u Osijeku: „Možda u Zagrebu, ali i to je mala šansa, za sada mi je bolje raditi u Irskoj. Nije mi cilj zauvijek otići iz Hrvatske, ali takve su okolnosti…“

Odlaze cijele obitelji

Hoće li naći posao kad se vrati u Dublin, uopće ga ne brine. Ono što se nudi i što je vidio na internetu, kaže da mu je i više nego dovoljno da se vrlo brzo zaposli. Tijekom razgovora Dario ostavlja dojam „mladića iz dobre obitelji“, pristojan i toliko stidljiv da usprkos nagovaranju, nije želio pristati na fotografiranje. On je „osječki dečko“ koji je krenuo u potragu za srećom, željan samopotvrđivanja, ne zaboravljajući vrijednosti koje je ponio od kuće.

Ivan Sili sasvim je druga priča. On je 43-godišnjak sa suprugom i dvoje djece. Jednog dana je samo „podvukao crtu“ i zaključio da nije dovoljno plaćen za svoj rad. Kako sam to slikovito kaže: „Nisam ja svoju kičmu u Lidlu kupio“. „Imao sam posao, ali sam pet dana prije nego što sam otišao dao otkaz. Prvo sam otišao u Njemačku i radio tamo neko vrijeme, a onda sam produžio u Irsku. Supruga će doći za mnom za mjesec dana, a onda i djeca, kaže Ivan koji je se definitivno odlučio na odlazak s cijelom obitelji. Njegov motiv prije svega je financijski, jer i on i supruga su imali posao, nisu opterećeni nekim velikim kreditima i dugovanjima, ali jednostavno su primanja premala za dostojanstven život.

Računica je za Ivana jednostavna. Mjesečni prihodi u Hrvatskoj jednaki su njegovim tjednim prihodima u Irskoj. Tu za njega prestaje svaka priča i nije više pitanje zašto odlazi, već zašto nije prije otišao.

Mnogi koji su posegnuli za putovnicom i dali otkaz imaju isti argument zbog kojeg odlaze: Nije toliko problem što je rad u Hrvatskoj slabo plaćen, već što je radnik podcijenjen. Na osječkom kolodvoru sve mlađi ljudi se ukrucavaju u autobuse, ali odlaze i majstori, zanatlije, kuhari, konobari, medicinske sestre, ljudi sa zanimanjima i zanatima, onaj „dočasnički kadar“ svake radne populacije koji održava jednu ekonomiju živom, navodi dw.com. I svi se slažu da nije stvar samo u novcu, već i u činjenici da netko cijeni njihov rad i trud.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 20, 50 ili 100 kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Deutsche Welle