Vrhovni sud kojem je na čelu Radovan Dobronić, pilatovski je ovotjednim priopćenjem oprao ruke od nevjerojatnih pravnih dubioza oko afere Zambija. U priopćenju se spominje i čl. 52. Zakona o međunarodnom privatnom pravu, a koji se uopće ne odnosi na slučaj posvojenja djece iz DR Konga.
U članku naslovljenom Pilatovsko priopćenje Vrhovnog suda o aferi Zambija: Evo što je sporno, spomenuli smo kako u priopćenju Vrhovnoga suda, stoji, među ostalim, i sljedeće: „Sudovi koji su odlučivali o posvajanju djece iz DR Konga svoju nadležnost su temeljili na čl. 52. Zakona o međunarodnom privatnom pravu. Prema toj odredbi svaki je sud kojemu je podnesen prijedlog bio nadležan za odlučivanje s obzirom na to da predlagatelji imaju uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj, odnosno imaju njezino državljanstvo.“
>Afera Zambija: Sud iz Zlatara za Narod.hr potvrdio da tri para nemaju prebivalište u Zagorju
No, članak na koji se poziva VSH uopće se ne odnosi na konkretan slučaj posvojenja djece iz DR Konga. Naime člankom 52. uređuje se da je za zasnivanje posvojenja u Hrvatskoj – dakle za provođenje cjelokupnog postupka posvojenja – nadležno hrvatsko tijelo (u stvarnosti doskora centar za socijalnu skrb), a riječ je o posvojenju djeteta hrvatskog državljanstva u Hrvatskoj i to kad ga posvajaju stranci koji imaju uobičajeno boravište ili državljanstvo RH. U konkretnom slučaju posvojenja su se zasnovala u DR Kongu, a hrvatski sudovi su samo trebali priznati ili odbiti priznanje sudske odluke, a za što su mjerodavni članci 56. i 72. Zakona o međunarodnom privatnom pravu u kojima se određuje vrsta postupka (izvanparnični) s obzirom na poveznicu prebivališta ili uobičajenog boravišta u RH te mjesna nadležnost za priznanje stranih sudskih odluka.
>Aktivist za dječja prava iz Konga: Ne možeš s djetetom u Zambiju. Službenici koji to dopuštaju dio su mafije
>Dr. Markić: Tomašević laže o svojim vezama s transseksualnim vijećnikom Noom Kraljević, a Grlić Radman pomaže Možemo
Posvojenje
Članak 52.
U predmetima zasnivanja ili prestanka posvojenja, sud ili drugo tijelo Republike Hrvatske nadležno je ako posvojenik ili posvojitelj ima u Republici Hrvatskoj uobičajeno boravište ili je državljanin Republike Hrvatske.
Izvanparnični postupak
Članak 56.
Ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, sud Republike Hrvatske nadležan je u izvanparničnom postupku ako osoba prema kojoj je podnesen zahtjev ima prebivalište ili uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj. Ako u postupku sudjeluje samo jedna osoba, sud Republike Hrvatske nadležan je ako ona ima prebivalište ili uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj.
Članak 72.
(1) Za priznanje i ovrhu stranih sudskih odluka mjesno je nadležan sud na čijem području stranka protiv koje se priznanje i ovrha traže ima prebivalište ili sud na čijem se području treba provesti ovrha. Ako stranka protiv koje se priznanje i ovrha traže nema prebivalište u Republici Hrvatskoj niti se u Republici Hrvatskoj treba provesti ovrha, prijedlog se može podnijeti nekom od stvarno nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj.
(2) Protiv rješenja o priznanju i ovrsi strane sudske odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave rješenja.
(3) Ako o priznanju strane sudske odluke nije doneseno pravomoćno rješenje, svaki sud može o priznanju te odluke rješavati u postupku kao o prethodnom pitanju, ali samo s učinkom za taj postupak.
Priopćenje Vrhovnog suda
Priopćenje koji je u utorak odaslao Vrhovni sud, najviše sudbeno tijelo u Hrvatskoj, pročitajte ovdje:
”Vrhovni sud priopćio je kako je istražio postupke hrvatskih sudova u svezi s posvajanjem djece iz Demokratske Republike Kongo u kontekstu afere Zambija.
Sudovi koji su odlučivali o posvajanje djece iz DR Konga svoju nadležnost su temeljili na čl. 52. Zakona o međunarodnom privatnom pravu. Prema toj odredbi svaki je sud kojemu je podnesen prijedlog bio nadležan za odlučivanje s obzirom na to da predlagatelji imaju uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj, odnosno imaju njezino državljanstvo.
>Zaokret u aferi Zambija: Ministarstvo za Narod.hr potvrdilo – dokumenti o posvajanju nisu odgovarajuće legalizirani
Iz obrazloženja predmeta proizlazi kako hrvatski sudovi nisu posumnjali u vjerodostojnost odluka sudova DR Kongo i vjerojatno zbog toga nisu provodili poseban postupak ispitivanja njihove vjerodostojnosti (legalizacija).
Postupak koji su provodili sudovi provodio se kao izvanparnični postupak priznanja strane sudske odluke. Dakle prema općim pravilima o priznanju inozemnih sudskih odluka, kojim nije izrijekom propisano da bi u takvoj situaciji sud trebao primjenjivati odredbe Obiteljskog zakona”.