Kad su u knjizi o Pipi Dugoj Čarapi otkrili da tamo neka djevojčica živi sama u kući, vlasti su je odlučile smjestiti u dom za nezbrinutu djecu. Ali Pipi, koja je mogla jednom rukom podići konja i imala sanduk pun zlatnika što joj ih je povjerio otac kapetan, s lakoćom se popela na krov i izbjegla udomljavanje. Odande je bezbrižno viknula posramljenim odraslima: „Morat ćete drugdje naći djecu za svoj dom!“ – piše Boris Beck u svojoj kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Ta je rečenica ključ hrvatskih problema: nakon 30 godina demografskog minusa došlo je do sloma, vidljivog i u makro i u mikro svijetu. U mom susjedstvu postolar je doživio moždani udar, zatvorio radionicu i nitko ga nije naslijedio; pekara radi samo do 14 sati jer nemaju ljudi za popodnevnu smjenu; centar Zagreba izgleda kao grad duhova s Divljeg Zapada s gomilom zatvorenih lokala od Trga bana Jelačića, Ilice i Gundulićeve, do Zvonimirove i Vlaške; naći u Hrvatskoj majstora, skladištara, prodavača ili profesora matematike nemoguća je misija.
“Nestašica djece”?
Nestašica ljudi nastala je zbog nestašice djece, tako da je u Hrvatskoj gotovo nemoguće posvojiti dijete jer na jednog nezbrinutog klinca dolazi deset potencijalnih posvojitelja, a tako je i u drugim europskim zemljama. Globalno se većina djece posvaja unutar svojih zemalja, ali sada se svugdje urušava broj novorođenih, od Južne Amerike do Kine i od Australije do Kanade. Gdje naći dijete za svoj dom? Kina je imala najekspeditivniji sustav posvajanja, Tajland traži malo papirologije i minimalne naknade, a djeca su se relativno lako mogla “nabaviti” u Kolumbiji, Malaviju, Tajvanu, Južnoj Koreji, Gani, Burundiju, na Bahamima ili u Hong Kongu.
Ali sada nema djece ni u Kini i Južnoj Koreji, a neki od tradicionalno najizdašnijih “izvoznika” djece povukli su se s “tržišta”. Međudržavna posvajanja maloljetnika recentna su moda. Bilo je samo 2500 slučajeva godišnje u 1950-ima i 1960-ima, a s toga se došlo na više od 40.000 sredinom 2000-ih. Pola sve svjetske siročadi usišu Sjedinjene Države, u čemu znatan udio imaju kršćanske evanđeoske obitelji, pa su se tome posvetile i zvijezde: Angelina Jolie usvojila je 2002. Madoxa iz Kambodže, 2005. Zaharu iz Etiopije i 2007. Paxa iz Vijetnama; Madonna je posvojila četvero djece od 2006. do 2017. i zbog njih se uplela u sudske procese u Malaviju.
Sve više zemalja zabranjuje “izvoz” mališana
No ti su dani, kad je djece bilo u izobilju, prošli, a međunarodno posvajanje spalo je na niske grane. Prvo, pad smrtnosti i porast životnog standarda u zemljama koje su tradicionalno bile izvor posvajanja smanjuju broj siročadi. Drugo, širenje kontracepcije i induciranih pobačaja te slabljenje stigme povezane s izvanbračnim rođenjima smanjuju broj neželjene i napuštene djece. Treće, zahvaljujući sve većem blagostanju, vlade sada mogu provoditi socijalne i obiteljske politike za potporu djeci bez roditelja ili napuštenoj djeci, a i u njima je sve više sterilnih parova koji su zainteresirani za posvajanje. I na Jugu i Istoku shvatili su ono što na Sjeveru i Zapadu znaju – da je dijete vrijedan resurs, pa sve više zemalja zabranjuje “izvoz” mališana.
Moratorij na međunarodno posvajanje nije uveo samo DR Kongo, nego, recimo, i Rumunjska i Bugarska. Nakon žalosnog slučaja malog Artioma Savelijeva, Rusija je 2012. zabranila posvajanje djece u SAD, a 2018. to je učinila i Etiopija pošto je njihova 13-godišnja državljanka umrla od hipotermije u Americi, zbog čega su njezini posvojitelji bili proglašeni krivima za ubojstvo iz nehaja. Povlačenje DR Konga i Etiopije zadalo je smrtni udarac posvajanju u Africi, jer moramo znati da je u 8 godina od 2003. do 2010. više od polovice djece posvojene iz Afrike došlo samo iz Etiopije, njih 22.282. I DR Kongo je veliki bazen ljudi – svako sedmo dijete u toj zemlji od 68 milijuna ljudi je nezbrinuto, no znaju da bez djece neće imati ni budućnost.
Žalosna pozadina međunarodnog posvajanja
Ndola, grad u kojem su uhićeni Hrvati, na granici je s Katangom, kongoanskom provincijom neizmjerno bogatom bakrom i niklom, od čega stanovnici nisu imali nikakve koristi, nego samo ratove, bijedu i jad. Dostava njihovih rijetkih metala za naše baterije izravno je povezana s tamošnjim prepunim sirotištima. Zemlje koje “uvoze” najviše djece po glavi stanovnika upravo su one koje imaju najniži natalitet – Norveška, Švedska, Danska, Luksemburg i Lihtenštajn – dok su one koje djecu daju najsiromašnije, pa je tako DR Kongo četvrta najsiromašnija zemlja na svijetu. Demografski slom na jednoj strani, a ekonomski na drugoj, to je žalosna pozadina međunarodnog posvajanja.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
