Hrvatsko društvo želi odmak i osudu komunističkog režima

Sjećate li se hajke Jutarnjega lista na hrvatsku Wikipediju iz rujna 2013. godine, koju se optuživalo da je desničarska, skoro proustaška? Kako to enciklopedija može biti proustaška, pitate se?

Neki mediji u Hrvatskoj posljednjih godina otkrivaju “fašiste” u hrvatskom društvu, ako ih nema onda ih po potrebi izmisle, proizvoljnim novinarsko-neprofesionalnim tumačenjem istraživanja, putem režimskih umjetnika ili lijevih ekstremista iz takozvanih nevladinih udruga.

Odmak od komunističkog totalitarizma

Danas se svi bitni elementi hrvatskoga društva odriču komunističkog totalitarizma, krvavog Titovog pohoda na vlast.

Iako je 1990. kada je pisan prvi Ustav neovisne RH u njega unesen duh odluka ZAVNOH-a, već je 1992. u Saboru donesena Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, a odluka u tom duhu bilo je još, od one iz 1992. o Andriji Hebrangu do odluke iz 2006. kada je Sabor donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990., ili npr. dopune Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj iz lipnja 2011. godine, kojom se 23. kolovoza obilježava se kao spomendan – Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Time se Sabor jasno odredio prema komunističkom totalitarnom poretku.

Predsjednica RH je nedugo po preuzimanju dužnosti uklonila Titovu bistu s Pantovčaka, o čemu se u kuloarima dugo brujalo, antifašisti su bili jako nesretni, dok su svi normalni ljudi pozdravili taj civilizacijski iskorak hrvatske predsjednice.

Kulturni i znanstveni hrvatski krugovi okupljeni u INICIJATIVI EU 1481 jasno traže odmak od komunističkog totalitarizma, odnosno govore o disfunkcijama današnjeg hrvatskog demokratskog društva koje u gotovo svim svojim segmentima i danas trpi od posljedica komunističkog režima, odnosno od nedovoljnog odmaka od komunističkog totalitarizma.

Dakle Sabor, predsjednik RH i hrvatska inteligencija traže ili provode odmak i osudu komunističkog totalitarizma.

Krvava hrvatska povijest

Prije nego što su Titovi partizani pobili 1945. na Bleiburgu i križnim putovima po najskromnijim procjenama 50.000 civila i nenaoružanih vojnika po repatrijaciji iz Austrije natrag u Titovu Jugoslaviju (novije procjene demografa govore o 300 i više tisuća ljudi), 49 mjeseci je postojala NDH, nesumnjivo nedemokratska država.

U vrijeme nakon rata svaki neprijatelj partizana bio je narodni neprijatelj, tako su mnogi koji su preživjeli Jasenovac pod Pavelićem ubijeni od Titovih partizana, jer partizani nisu ubijali samo ustaše, nego su ubijali sve koji su im bili prijetnja u njihovom pohodu na vlast.

Tuđmanov je otac bio partizan, ali je prije rata bio HSS-ovac. Ubijen je zajedno s Tuđmanovom pomajkom. Tih godina stradali su mnogi Hrvati, bez obzira jesu li bili partizani, ustaše, domobrani ili obični civili. Revolucija traži žrtve, a krv žrtava je tih ranih poratnih godina tekla u potocima.

Još početkom rata ubijen je 31-godišnji Jure Francetić, koji je zbog svojih uspjeha u borbi protiv četnika i partizana u NDH stekao status heroja. Prema svim dostupnim izvještajima Francetićeve jedinice nisu ubijale lokalno stanovništvo, nego su se junački borile protiv neprijatelja. Slavko Kvaternik, umirovljen 1942. najvjerojatnije zbog neslaganja s Pavelićem glede pristajanja odnosno dopuštanja progona Židova u NDH, izručen je iz Austrije 1946. godine Titovoj Jugoslaviji i strijeljan godinu kasnije. Najvjerojatnije mu je najveći krimen bio što je proglasio NDH.

Nezavisna država Hrvatska nije bila demokratska država, Sabor se sastao jednom ali nije bilo izbora, zastupnici su imenovani, i nakon prvog zasjedanja drugo nikada više nije došlo. Rasizam u NDH o kome je partizanska historiografija trubila naveliko bolovao je od mnogih rupa i nedosljednosti. Poznato je da su supruge većeg broja visokih dužnosnika NDH bile Židovke, poznato je da je nakon početnog negativnog pristupa srpskom narodu u NDH već 1942. osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, a kasnije su pravoslavni vjernici novačeni bez problema i u vojne postrojbe NDH. Točku na i stavlja izbornik boksačke reprezentacije NDH, Jimmy Lyggett, američki crnac. Da je NDH postojala 1936. godine, bilo bi zanimljivo vidjeti bi li Hitler dopustio nastup crnog boksača za NDH na Olimpijskim igrama u Münchenu.

Odnos komunizma i antifašizma u Hrvatskoj

U Europi je osuda komunističkog totalitarizma civilizacijski doseg podjednako kao i antifašizam, ali u Hrvatskoj je situacija složenija. Kako domaći antifašisti mogu osuditi komunističke totalitariste, kad se bez pretjerivanja može postaviti jednadžba antifašisti = preživjeli partizani = komunistički totalitaristi i njihovi vjerni sluge?

Felix Srećka Puntarića u karikaturi na vecernji.hr to vidi ovako:

Seljaci pitaju komunista, partizana: “Možemo li mi biti borci protiv fašista, a da nismo komunisti?”
Partizan odgovara: “E, to ne može!”

Stvarnost je bila drugačija, nisu svi partizani bili komunisti, no mnogi partizani koji nisu bili komunisti poslije rata su marginalizirani ili ubijeni.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Otpor preživjelih i nekih novih antifašista

U prosincu 2012. u emisiji TV kalendar HTV-a emitiran je prilog o Juri Francetiću. Hrvatski povjesničari koji su vidjeli prilog pozitivno su ga ocijenili. No anonimni aktivisti ekstremno lijeve Građanske akcije zatražili su smjenu urednika TV kalendara, a prijetnje ekstremista toliko su eskalirale da je urednik dobio policijsku zaštitu.

Sredinom 2013. na kioscima se pojavio časopis Vojna povijest koji je na naslovnici imao sliku Jure Francetića. Počasni predsjednik SABE (Saveza antifašističkih boraca i antifašista) i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić zatražio je da se časopis povuče iz prodaje.

Isti onaj Mesić koji je veličao NDH, koji je tvrdio da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu pobijedila dva puta.

mocilac-m

U rujnu 2013. lijevi ekstremisti pokrenuli su novu akciju, u Jutarnjem listu zgražali su se nad desničarskom hrvatskom Wikipedijom, na Facebooku su se gomilale prijetnje nasiljem i smrću volonterima Wikipedije, nije bilo teško uočiti ime Pavla Močilca, onoga istoga koji je pozivao da se na konvenciju HDZ-a “dođe sa šmajserom, bojnim otrovom, bombom, eksplozivom… pobit govna i gotova stvar.”

Tko je htio lako je mogao ustanoviti da se članci na hrvatskoj Wikipediji bitno ne razlikuju od sličnih članaka u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda.

Samo kako napasti Hrvatsku enciklopediju? Wikipediju je lako napasti.

Istraživanja političke pismenosti hrvatskih srednjoškolaca pokazuje da žele kažnjavanje komunističkih simbola

Ovih su dana u javnosti objavljeni rezultati istraživanja političke pismenosti hrvatskih srednjoškolaca. U istom Jutarnjem listu koji je 2013. proveo brutalnu harangu protiv volontera hrvatske Wikipedije, najviše se ističe kako “gotovo tri četvrtine učenika završnih razreda srednjih škola ne smatra da je NDH bila fašistička tvorevina”.

Ne spominje se kako su se mladi u izvještaju u istoj tablici 14 “Stavovi o totalitarističkim sustavima” jasno izjasnili protiv svakog totalitarizma:

Treba kažnjavati isticanje komunističkih simbola u javnosti. – slaže se 57,1 %
Treba kažnjavati isticanje fašističkih simbola u javnosti. – slaže se 54,4 %
Nezavisna država Hrvatska je bila fašistička tvorevina. – slaže se 28,5 %, ne slaže se 22,9 %; niti se slažu niti se ne slažu 48,6 %

Informacije iz ove tablice zapravo numerički potvrđuju ono što je napisano u ovom članku, to da odmak Hrvatske, hrvatskoga društva od komunističkog totalitarizma nije dovoljan pokazuje svijest mladih koji se najviše zalažu za kažnjavanje isticanja komunističkih simbola u javnosti.

Dakle mladi misle da je vrijeme da se počne kažnjavati nošenje “lijepih kapa partizanki”, a također je možda napokon došlo vrijeme da jedan od najljepših trgova u Zagrebu prestane nositi ime komunističkog zločinca.

Mladi tek 2,7 % manje osuđuju isticanje fašističkih simbola od onih komunističkih. Na kraju, izgleda da je komunistička dogma o fašističkoj NDH opasno nagrižena, jer iako se 28,5 % ispitanika slaže s time, više od 70 % mladih danas više nije tako sigurno u komunističku istinu.

Budućnost pravne države

Joe Šimunić je nakon pobjede nogometne reprezentacije Hrvatske vikao “Za dom”! Vrlo vjerojatno je pozitivna stvar biti spreman braniti svoj dom. Bar je tako bilo za vrijeme Domovinskog rata, kad se branitelje nije novčano kažnjavalo jer su bili “Za dom spremni”.

Joe Šimunić platio je prekršajnu kaznu. Pravna država.

Slavonski bećarac je od 2011. godine dio UNESCO-ve nematerijalne baštine. Član HKUD-a Valpovo je na sudu, jer je za vrijeme manifestacije Ljeta valpovačkog pjevao: “Mala moja, ti u plavoj bluzi, dođi bliže pa mi se naguzi.” Pravna država.

Što su DORH i ostale državne institucije poduzele protiv lijevih ekstremista koji prijete smrću građanima Hrvatske? Ništa. Pravna država.

Poznati odvjetnik Zvonimir Hodak je u više navrata izjavio kako je Hrvatska pravno retardirana zemlja. Možda nije retardirana, ali u stilu Kolarove Rože (Svoga tela gospodar), pravna država u Hrvatskoj “malo pošepavle”.

Uskoro će izbori, tko nije zadovoljan šepavom hrvatskom pravnom državom možda će uskoro doći na svoje. Bilo bi vrijeme za lustraciju, demokraciju i konačan ulazak Hrvatske u 21. stoljeće bez tereta zločina 20. stoljeća, ma tko ih počinio. Partizani ili ustaše, svejedno.

[FB]

Izvor: Narod.hr
Photo: urbanadesnica.hr