Iako je Leopold već odavno vraćen u Padovu, klerikalizacija je naš ‘najveći neprijatelj’

Jedan od pojmova koji se u posljednje vrijeme najčešće upotrebljavaju kako bi se opisalo stanje u društvu jest „klerikalizacija“. Argumenata za opravdanje teze da se društvo klerikalizira nema, ali se uvijek vješto isplete teorija zavjere poput one da KBF preuzima Filozofski fakultet ili priče o tome kako je Vlada pod direktnim utjecajem Bozanića, samo zato što se članovi Vlade pojave u crkvi. No posljednji slučaj ukazivanja na klerikalizaciju je po mnogočemu poseban: društvo se, naime, klerikalizira jer su se katolici opisujući odnos pojedinih novinara prema njima usudili upotrijebiti čarobnu riječ: „govor mržnje“. Ma kako ih nije sram.

Iako je Leopold već odavno vraćen u Padovu, gdje će njegovo tijelo biti daleko od zgražanja pojedinih hrvatskih društvenih kritičara, bura koju je izazvao još se ne stišava, a posljednji su svoj obol toj buri dali određeni intelektualci i „intelektualci“, među kojima su: Zoran Pusić, Žarko Puhovski, Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Zdenko Duka, osudivši HND-ovo reagiranje na govor mržnje upućen vjernicima koji su iskazivali štovanje svetom Leopoldu Mandiću.

Realno govoreći, kako bi u Hrvatkoj moglo proći bilo kakvo javno spominjanje govora mržnje, a da se o njemu ne izjasne dežurni suci, koji, sudeći prema količini njihove medijske prisutnosti, jedini mogu mjerodavno prosuditi ima li u kojem istupu govora mržnje ili nema. Govor mržnje postao je izraz koji je jedna strana monopolizirala, gotovo zaštitila kao intelektualno vlasništvo, pa se svako korištenje pojma „govor mržnje“ od strane bilo koga drugog tretira kao povredu prava na to intelektualno vlasništvo, čiju ispravnu upotrebu samo oni kao ovlašteni suci mogu procijeniti.

Premda je dosad većina njih redovito ukazivala na rast mržnje u društvu, do te mjere da bi se u Hrvatskoj praktički trebalo strahovati za život, a gospodin Zoran Pusić sam nedavno izjavio da s Ladislavom Ilčićem ne bi mogao biti niti u istom tramvaju zbog njegove navodne netrpeljivosti prema muslimanima, suci govora mržnje ovog puta se usuglasiše, vjerojatno po prvi puta u svojoj karijeri tako jednodušno, da govora mržnje u ovom slučaju nema.

Iz niza argumenata zašto tvrdnja da su vjernici „bolesnici koji vrše nekrofilske orgije“ nije govor mržnje valja izdvojiti procjenu Žarka Puhovskog koji je ustvrdio „Govor mržnje je napad na ljude zbog vrijednosti koje su im zadane porijeklom, a vjera nije zadana porijeklom vjera je stvar odabira“. Drugim riječima, Žarko Puhovski je ustvrdio da se čovjeka može u bilo kojoj mjeri vrijeđati po vjerskom, političkom, antifašističkom ili bilo kojem drugom uvjerenju bez ikakve sankcije. Djeluje mi kao da naši društveni kritičari imaju plakat na kojem s jedne strane piše „govor mržnje“, a s druge „sloboda govora“, kojeg okreću ovisno o tome tko se kome obratio.

Zoran Pusić je išao dotle da je obrnuo teze pa je ustvrdio kako ne samo da u dotičnome tekstu nema govora mržnje, nego je i iz ovog slučaja iščitao kako je zapravo „kršćanski fundamentalizam prijetnja društvu“. Eto, vama netko govori da izvodite nekrofilske orgije, da ste bolesnici, da je društvo pretolerantno prema vama, i ako vi makar riječ izgovorite u svoju obranu, gospoda vadi novu etiketu, toga im nikada neće ponestati, i proziva vas za kršćanske fundamentaliste.

Iako drugi nisu išli toliko daleko kao gospodin Pusić, svi su se komentatori jednodušno složili da je problem zapravo u Crkvi koja prema njima ima prevelik utjecaj u društvu. Taj navodni povećani utjecaj Crkve već je postala svojevrsna mantra, od toga da se naglašavalo da su, gle čuda, u zemlji od 85% katolika neki članovi Vlade praktični vjernici, do obmanjivanja o spajanju KBF-a i Filozofskog fakulteta, što je jednodušno osuđeno kao još jedan pokušaj širenja utjecaja Crkve na sveučilište. One iste Crkve koja je uopće stvorila pojam sveučilišta i koja je osnovala Zagrebačko sveučilište. U toj agresiji prema KBF-u jedna od rijetkih koja se javno usudila ići do kraja s ciljevima ove hajke, bila je Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije, koja je na Hrvatskoj televiziji ustvrdila da je temeljni problem cijele sitauacije u tome što je KBF uopće dio Zagrebačkog sveučilišta. Sad barem znamo u čemu je bio problem.

Paranoja o crkvenom preuzimanju društva je uzela toliko maha da je SDP-ov uvaženi zasptupnik Nenad Stazić u Saboru osudio to što je HRT paralelno s prijenosom dolaska tijela Leopolda Mandića i na svom drugom programu prikazivao „vjerski sadržaj“, a riječ je bila dokumentarcu Stipe Božića „Sveti vrhovi starog kontinenta“, koji zasigurno nije imao namjeru alpinizmom pokrštavati mase. Možda kritičari uskoro primijete da i u Hrvatskoj postoje brojni vrhovi koji nose imena po svecima, ili dapostoji bolnica koja nosi naziv Sveti Duh, ili grad koji se zove Sveti Ivan Zelina. Sve bi se moglo protumačiti kao urota i nasilan napad na sekularno društvo, koji je upravo sada planski počeo izbijati na površinu, nakon što je godinama čekao svoj trenutak, krijući se po nazivima vrhova, ustanova, ulica i gradova.

Zdenko Duka, bivši predsjednik HND-a poznat po dijeljenju na „naše i vaše“ u svom je osvrtu ustvrdio: „Treba imati na pameti da smo svjedoci sve dominantnijeg utjecaja Katoličke crkve u javnosti, a čini mi se da sadašnja vlast to misli još i pojačati. Naravno da to mora izazvati i reakcije.“ Zanimljiva je ova iritacija samom činjenicom da Crkva ima utjecaj u javnosti, očito Crkve u javnosti ne bi trebalo biti, kao u „dobra stara vremena“. Onaj koji kritizira ne treba niti objašnjavati koje bi bile loše posljedice utjecaja Crkve u javnosti, samo je po sebi razumljivo da je taj utjecaj nužno štetan, a samo pojavljivanje vjernika u vlasti je klerikalizacija. Ako si vjernik i usput u Vladi, nema drugog objašnjenja nego da tobom upravlja Bozanić, jer su svi vjernici po definiciji produženi krakovi kardinala Bozanića koji mu svako večer podnose izvještaj koji on prekriva velom ispovjedne tajne.

Kada bi neupućen čovjek slušao te silne govore o širenju utjecaja Crkve i klerikalizaciji našeg društva, vjerojatno bi pomislio da su pola hrvatskih ministara biskupi, a da u saboru sjedi svećenstvo. Zasigurno bi ostao nemalo zbunjen kada bi saznao da je jedini svećenik koji je sjedio u prošlom sazivu Hrvatskog sabora bio s pljeskom dočekan od svih onih koji strepe od klerikalizacije društva, a to je samo još jedan pokazatelj kako Crkva i svećenici ne smetaju sami po sebi sve dok se ne protive suvremenom „svećenstvu“. One pak koji trenutno strepe od povezivanja pojmova nacionalnog i crkvenog treba podsjetiti da je Tito bio za osnivanje „narodne crkve“, a da je Stepinac robijao zato što nije želio odustati univerzalne Crkve, nije Crkvu htio vezati uz vlast.

Kako god da bilo s našim društvenim komentatorima, prosječni građanin, posebice ako je vjernik, koji ne živi od pronalaženja unutarnjih neprijatelja u obliku katolika koji djeluju u javnosti, primjećuje da se u stvarnome svijetu prema vjernicima nerijetko odnosi s omalovažavanjem. Stereotipno i dosta prošireno poimanje vjernika je kao naivca koji iz vlastite slabosti pristaje biti vođen od strane nepoznate sile. Ne pristati na bilo koji suvremeni oblik uništavanja vrijednosti poput braka, majčinstva, domoljublja, dovoljan je razlog da osoba postane okarakterizirana kao nazadna, neprosvijećena, zadrta… To je ono što stvarni vjernici doživljavaju na svojoj koži bez službenih filantropa koji bi stali u njihovu obranu, pa čak ni u smislu da upotrijebe svoj brendirani izraz „govor mržnje“ kada ih se napada.

Na kraju, razmišljajući o svim ovim maglovitim prozivkama o klerikalizaciji društva, koja je očito u stanju prevladati društvom u roku par mjeseci, pala mi je napamet strašna misao, koju sam morao što prije otjerati: okružen svim tim vjernicima u novoj Vladi i javnome životu, što bi se tek moglo dogoditi ako, ne daj Bože, ministar Hasanbegović postane katolik?