U javnosti se pojavila inicijativa o osnivanju Kiborgoetičkog povjerenstva. O toj inicijativi i etičkim pitanjima vezanim, ne samo uz kiborgizaciju, već robotizaciju i digitalizaciju razgovarali smo s prof. emeritusom Igorom Čatićem, voditeljem Znanstveno-istraživačkog odbora za bioetiku, tehniku i transhumanizam (ZIO-BTT). Odbor djeluje u okviru Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku Sveučilišta u Zagrebu kojeg vodi prof. Ante Čović.
Narod.hr: Otkud inicijativa za osnivanjem povjerenstva, o čemu je riječ?
Inicijativa o osnivanju Kiborgoetičkog povjerenstva potječe iz rada u ZIO-BTT-a. Za daljnji razgovor o naznačenim temama potreban je uvod.
Riječ kiborgoetika pojavila se na ovim prostorima još krajem 2000, tijekom jednoga mog predavanja. Bila je potaknuta prilogom na HRT-u o radu prof. Kevina Warwicka sa Sveučilišta u Readingu u Velikoj Britaniji. Prof. K. Warwick ugradio je 1998. u svoju ruku čip. To mu je omogućilo da mahanjem ruke otvara i zatvara vrata garaže. Taj čip je poznat pod složenom kraticom (akronimom) kao RFID čip, punog naziva radiofrekvencijskoidentifikacijski čip.
Prof. K. Warwick nastavio je s radom i postavio si je zadatak da putem računala prenese svoje seksualno uzbuđenje na svoju suprugu. Ugradnja čipova u ljudsko tijelo zainteresirala je tadašnjeg urednika Znanstvene redakcije HRT-a, gospodina Stanislava Govedića, koji je vodio emisiju “Znanstveno sučeljavanje”. Raspravljalo se o etičkim dvojbama koje nastaju sve učestalijim kiborgiziranjem i robotiziranjem s pomoću humanoidnih robota, ovdje muških ili androida. Emisija je emitirana 3. siječnja 2002., pet mjeseci prije nego što je bila čipirana prva osoba svijetu, u SAD. U emisiji su sudjelovali: bioetičar, prof. Tonči Matulić, znanstveni novinar Damir Mikuličić, vrhunski neurokirurg prof. Josip Paladino te moja malenkost. Vrhunac u emisiji bio je e-dopis prof. K. Warwicka pristigao dan prije snimanja. U dopisu je najavio da će se najavljeni pokus prijenosa osjećaja putem računala skoro ostvariti. To se dogodilo u ožujku 2002.
Narod.hr: Što Vas je potaklo da pratite kiborgizaciju?
Moje je osnovno područje djelovanja, proizvodnja plastičnih i gumenih dijelova. Plastika i guma ubrajaju se u polimere, koji mogu biti organski i anorganski. Tu dolazimo do potrebe naglašavanja pojmovnog razumijevanja naziva polimeri. Rezultat, bila kasnije predložena nova podjela tvari i tvoriva (materijala) na polimere i nepolimere (2014.), umjesto uobičajene podjele: metali, nemetali i u posljednje vrijeme, kompoziti. Prvi anorganski polimer bio je cirkon (najstariji kristal) nastao prije oko 4,3 milijarde godina. Prvi organski polimeri: bjelančevine, polisaharidi i nukleinske kiseline nastale su pred približno 4 milijarde godina. Daljnjim evolucijskim razvojem, nastale su biljke i životinje te ljudsko biće. Prema tome ljudsko biće je organski polimer.
Narod.hr: Nameće se pitanje, što je to kiborg?
Kiborg je hibrid živoga (organski polimer) i neživog. On može biti: materijalni (zamijenjeni i/ili dodani dijelovi) ili informacijski (čipiranje) (2013.). Dodaci su za sada načinjeni od neživog, a mogu biti organski polimeri, npr. plastika, anorganski polimeri npr. silikoni (silikonske grudi) ili od metala (npr. titanski dio umjetnog kuka, anorganski nepolimer). Kiborgiziranje može biti unutrašnje (pretežno) i vanjsko (npr. egzoskelet). Kiborzi mogu biti fitokiborzi te animalni i humani. U središtu našeg daljnjeg razmatranja bit će humani kiborzi.
Narod.hr: Kako se to područje dalje razvijalo?
Pretežno sam o tome pisao i govorio na skupovima Hrvatskog filozofskog društva. To su Lošinjski dani bioetike u M. Lošinju i Dani Frane Petrića u Cresu. Godine 2009. u Cresu u sekciji koju sam vodio, predavanje je održala Ivana Greguric, studentica na doktorskom studiju filozofije. Oduševljen njezinim predavanjem, pozvao sam ju kao suradnicu na projekt: Primjena sustavnosne teorije u općoj tehnici. Prva tema koju je obradila bila je transplantacija sa živoga na živo i ugradnja neživih dijelova u živo. Uspješno razrada teme omogućila joj je daljnji rad i to na području kiborgizacije. Tom prilikom Ivana je izrazila želju da doktorira na tom području. Što je i ostvarila krajem 2014., a uskoro će biti objavljen taj doktorat u obliku knjige.
Narod.hr: Kako je došlo do njezine inicijative da se sastavi međunarodno Kiborgoetičko povjerenstvo?
Kada je osnovan Znanstveni istraživački centar za integrativnu bioetiku, predloženo je da se osnuje Znanstveno-istraživački odbor za bioetiku, tehniku i transhumanizam u jesen 2015. Definirana su 4 područja djelovanja: kiborgizacija, robotizacija, digitalizacija (umjetna inteligencija i avatarizacija) te tranhumanizam. Održan je veći broj tribina s navedenih područja, organizirani su brojni nastupi članova Odbora na TV i radiju te održana brojna predavanja u javnosti i na navedenim skupovima HFD-a. Najuspješnijom ocjenjujem tribinu posvećenu utjecaju digitalizacije, osobito pametnih telefona i tableta na razvoj djece, pod skupnim nazivom Digitalna demencija. Tribina je u cijelosti dostupna na Youtube u četiri dijela. Posebnu pozornost u naporima ukazivanja na posljedice prerane digitalizacije djece privuklo je predavanje dobitnika godišnje nagrade za bioznanosti (2016.), neuroznanstvenika, prof. Gorana Šimića. To područje pomno prati od početka i jedan portal, Zg-magazin.com.hr.
Kako je, sada kao dr. sc., Ivana Greguric u ZIO-BTT zadužena za područje kiborgizacije, od nje potječe prijedlog o Kiborgoetičkom povjerenstvu. Očekuje se da to bude međunarodno Povjerenstvo. Ona je naime svojim nastupima u inozemstvu, posebno na jednom skupu u Oxfordu stekla niz poznanika koji su zainteresirani za tu temu. Posebno treba naglasiti da je dr.sc. I. Greguric dovela 2016. kao predavača na jedan skup u Zagrebu kao gosta prof. K. Warwicka i njegovu suprugu. On je prihvatio da bude vanjski član ZIO-BTT-a.
Narod.hr: Što bi bila osnovna svrha rada povjerenstva?
Postoji nešto što se naziva „Vrednovanje tehnike“ (nj. Bewertung der Technik, e. assessment of technology) i to je propisano u SR Njemačko kao VDI – preporuka 3780. U Preporuci se traži da se svako tehničko rješenje mora ispitati s pomoću društveno-humanističkih kriterija. To je zapravo osnovna misao u radu ZIO-BTT. Tehničari moraju obrazložiti opravdanost nekog rješenja, a ne da čitamo izjavu Seana Parkera, prvog direktora Facebook društvene mreže, koji se danas brine o utjecaju društvenih medija na djecu. On je izjavio »Osnivači Facebooka namjerno su stvorili nešto zarazno« i dodao »Samo Bog samo zna što Facebook radi s mozgovima naše djece« (Zg-magazin 10. studenoga 2017.). Dakle, društveno-humanističke provjere tehničkih rješenja su nužnost. Što velike informacijske tvrtke (u nas pogrešno nazvanim tehnološke tvrtke) izričito izbjegavaju.
Narod.hr: I na kraju, koliko su kiborgizacija ili digitalizacija važne odnosno neophodne u obrazovanju? Moraju li svi ljudi naučiti programiranje?
Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Ono što se u pravilu ne shvaća, pa ni u znanstvenoj zajednici, jeste činjenica da sve što se zbiva je trojedinstvo informacije, energije i materije. Realni svijet nastaje u digitalno-fizičkom sustavu, dok je za potrebe informacijskih sustava nužna energija i materija u obliku svih oblika računala, uključivo pametne telefone. Samo učenjem područja koja se sada promiču sa zastarjelom složenom kraticom STEM (prirodoznanstvo, informatika, tehnika i matematika) to nije moguće ostvariti. Zato smo uveli novi akronim Poststem koji je zajedničko ime za STEAL i SSH. STEAL znači prirodoznanstvo, informatika, tehnika, art (u smislu umjetnosti i umijeća) te jezici. Jezici mogu biti formalni: matematika, logika, računalni jezici te humani: vizualni i auditivni. SSH je akronim za društveno-humanističke znanosti. Rad navedenog ZIO-BTT-a temelji se na tom konceptu.
Svi moraju čuti u muzičkom odgoju osnove od tradicijske glazbe do najnovijih dostignuća. Međutim, svi ne moraju pritom naučiti svirati ili pjevati. A posebno ne skladati. A skladanje je svojevrsno programiranje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
