Ina Vukić: Ratni zločini srpskog agresora su i političko pitanje hrvatske države

Foto: Privatni album

Niti jedna izborna kampanja za novog predsjednika/cu Republike Hrvatske nije se temeljila na, niti je konzistentno usađivala u misli birača, najbitnije pitanje za Hrvatsku odnosno hrvatski narod. Bez ikakve dvosmislenosti način i odvažnost obraćanja na patnje hrvatskog naroda i trajne velike štete njemu uzrokovane i počinjene od strane srpske agresije nad hrvatskim narodom za vrijeme Domovinskog rata sačinjavaju to najbitnije pitanje. Nakon predsjedničkih izbora ostaje gorak i bolan utisak da, eto, pitanje stavljanja krvoločnih srpskih ili četničkih zločinaca nad hrvatskim narodom na mjesto koje im pripada, i po ljudskim i po zakonskim normama, nikada neće dobiti svoje zasluženo mjesto pod nacionalnim suncem Republike Hrvatske (?). 

U lipnju 2008. godine Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je, konačno, usvojilo rezoluciju 1820., u kojoj je rečeno da je seksualno nasilje u konfliktnim zonama pitanje međunarodnog mira i sigurnosti. A po Hrvatskoj se još dan danas slobodno šetaju srpski zlostavljači i silovatelji hrvatskih žena (i muškaraca) tijekom Domovinskog rata bez da ih se, koliko ja vidim, sustavno goni sudski za te zločine koje su počinili; bez da ih se goni i kao pojedince i kao skupinu krvoločnih neprijatelja hrvatskog naroda! A čini se da će takvom nadasve užasnom stanju doprinositi i činjenica da se na nacionalnoj razini u Hrvatskoj „moćnici“ još nisu probudili činjenici da je Europski parlament u rujnu 2019. proglasio i komunistički režim zločinačkim! I srpski agresor i Liga hrvatskih komunista nisu željeli slobodnu i nezavisnu Hrvatsku pa će, čini se, tako zajedničkim snagama i nastojati zatrpavati u zemlju i pod tepih što više zločina protiv hrvatskog naroda koji je želio i koji se borio za slobodu i demokraciju. I uspijevaju u tome, na veliku žalost – ali dokle?

Rezolucija 1820 ne kaže samo da je silovanje loša stvar. Kaže da zločini seksualnog nasilja počinjeni tijekom sukoba, posebno oni počinjeni sustavno kao oružje ili taktika rata za teroriziranje, ponižavanje i uklanjanje ili prisilno premještanje čitavih zajednica, produžavaju, produbljuju i promiču sukob.

Takvi zločini, posebno ako se o njima ne govori na državnoj razini ili ako se ne kažnjavaju, zadržavaju se u umovima i mislima, u strukturi i sastavu čitavih zajednica. Sustavna uporaba silovanja protiv zajednica (u našem slučaju Hrvatska zajednica) emocionalno, fizički i financijski šteti i pojedincima i zajednicama godinama i godinama. Oni hrane gnjev, osvetu i nepovjerenje i na taj način potiču kontinuirane cikluse sukoba, raseljavanja i izbjegličkih tokova. Rezolucija UN-a čini izravnu vezu između takvih zločina seksualnog nasilja i sukoba koji mogu bujati godinama ili opet izbijati godinama kasnije. To jest, uporaba silovanja i seksualnog nasilja kao oružja rata pitanje je nacionalne i međunarodne sigurnosti i mora se uzeti u obzir u planiranju, odlukama i strategijama međunarodnog mira i sigurnosti. I to je također i političko pitanje kako državno tako i međunarodno.

Doista, povijesna tendencija razdvajanja zločina nasilja nad ženama u privatno ponašanje pojedinaca kao da ono nema političku ili javnu dimenziju uvijek je bila bolno kratkovidna i doista diskriminirajuća. Još uvijek se borimo da svijet shvati nasilje nad ženama kao političko pitanje jednakosti, razvoja, sigurnosti i stabilnosti.  Dok i dalje viđamo takva zlostavljanja i žalimo zbog njih, ova rezolucija UN-a nam jača ruku, ali uz hrvatsku politiku kakva se od završetka Domovinskog rata do sada vodila još preostaje mnogo toga da se ova rezolucija prevode u djelo i da se srpski silovatelji prestaju šetati slobodno po Hrvatskoj. 

Za međunarodnu zajednicu, veliko postignuće tijekom 1990-ih i 2000-ih bila je suvremena provedba silovanja kao ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i seksualiziranog nasilja u smislu genocida. Provedba je sadržana u presudama slučajeva koji su se vodili na tzv. Jugoslavenskim i Ruandskim sudovima u Hagu, kao i na Specijalnom sudu za Sierra Leone. Stupanje na snagu zločina seksualnog nasilja u Rimskom statuta međunarodnog kaznenog suda ojačalo je taj osjećaj postignuća. 

Dok je međunarodno tijekom posljednja dva desetljeća priznavanje silovanja u ratu i drugo seksualno nasilje povezano s sukobom kao međunarodni zločini dramatično napredovalo to očito nije slučaj u Hrvatskoj. Samo je izuzetno mali postotak seksualnog nasilja nad ženama i muškarcima ozbiljno istražen, optužen i osuđen. Kao da silovanje nije bilo oružje s kojim se srpski neprijatelj borio protiv hrvatskog naroda, protiv nezavisnosti Hrvatske! Silovanje na teritoriju Hrvatske bio je ratni čin isto kao što su to bila progonstva hrvatskog i nesrpskog stanovništva, etničko čišćenje, ubijanje, genocid, uništavanja kulturnih i inih dobara… ali na golemu žalost i štetu svekolikom hrvatskom narodu sve se to skriva, omalovažava, zaboravlja … nebi li se – zbog političkih poriva i interesa pojedinih političara – išlo neprijatelju, mrziocu, silovatelju, ubojici…“niz dlaku“. 

Loša politika – ubitačna po hrvatski narod i hrvatski identitet. 

Seksualno nasilje u ratu kao oružje ostaje i dalje zatišju kao što i njegove žrtve ostaju tihe.

„Hrvatski rat za neovisnost, ili Domovinski rat, od 1991. do 1995. godine, bilo je jedno od najstrašnijih razdoblja života hrvatskih žena. Masovna silovanja srpskih vojnika zahvatila su svaku ženu, od djece do starijih (Sveučilište u Minnesoti 1995.),“ navodi na svom samom početku novoutemeljeni blog portal za pravdu i istinu Harvard Model United Nations General Assembly https://hmunga.wordpress.com/2020/01/02/croatia/ (blog portal Generalna skupština Harvard model Ujedinjenih naroda) koji je početkom siječnja 2020. upravo preuzeo tri članka koje sam ja tijekom proteklih osam godina pisala na engleskom i objavljivala na mom veoma diljem svijeta čitanom blog portalu „Hrvatska, rat, i budućnost“ (Croatia, the War, and the Future). Znanstvena istraživanja pokazala su da su  blogovi s dokazanim i provjerenim kredibilitetom postali vrlo važan održiv izvor vjerodostojnih informacija i analiza i da su članci napisani na blogovima sve više spominju i citiraju u mainstream novinama i medijima, akademskim udžbenicima, kao i u knjigama o pitanjima koja utječu na čovječanstvo, međunarodno pravo itd. Blogovi postaju moćna sila utjecaja na svjetsko javno mnijenje i tako, s vremenom, na otkrivanje prave povijesne istine i na postignuće pravde. Možda i zato što su mainstream medije prečesto kontrolirane od strane pojedinih političkih brigada pa istina dobiva vražjeg neprijatelja. 

Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu (2016) i materijalna naknada žrtvama koja iz tog zakona proizlazi ne vrijede ništa, ama baš ništa, ako počinitelji nastave slobodno šetati po Vukovaru, po Zagrebu – po Hrvatskoj! Dok je evidentno da političku elitu na moćnim pozicijama u Hrvatskoj ne brine previše što srpski zločinci nad hrvatskom narodom šetaju slobodno po Hrvatskoj ili oni amnestirani po Srbiji, tješi činjenica da se na svjetskoj razini ipak događaju stvari i pomaci koji tim političarima ipak neće dozvoliti da mirno spavaju, i možda ohrabriti neke da se s dužnom ozbiljnošću pozabave sudskim procesuiranjem tih zločinaca zbog čije slobode nema mira, nema pravde, nema olakšanja za hrvatski napredak niti za napredovanje potpune demokracije u Hrvatskoj.    

Po mom mišljenju, ključno pitanje koje je trebalo izrazito obojiti predsjedničke kampanje je pitanje postavljanja jednom zauvijek srpskog agresora tamo gdje i pripada; javno osuđen, iza rešetaka, onemogućen da i dalje remeti i falsificira hrvatsku istinu…  Da je tako govori nam i činjenica da je svojim glasanjem ili neglasanjem na predsjedničkim izborima velika „gomila“ Hrvata ukazala da Hrvatskoj trebaju političke promjene i politika koja će nastaviti s onim na čemu je pobjednički Domovinski rat gašenjem vatrenog oružja stao. Dolazeći opći izbori za Sabor u Hrvatskoj pružiti će hrvatskom narodu priliku da masovno i čvrsto stanu na pravu stranu povijesti, na stranu vrijednosti Domovinskog rata. Nakon toga, uvjerena sam, i zločini srpskog agresora nad Hrvatskom stati će konačno na pravu stranu povijesti (i pravde) jer tamo će ih se tada nesmetano ili relativnom lakoćom i poslati. 

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr