Donošenje posebnog Zakona o civilnim žrtvama Domovinskog rata najavljeno je u Kninu, na području gdje je najmanje civila u agresiji na Hrvatsku stradalo, piše Ines Grbić za medjugorje-info.com
Učinio je to Andrej Plenković, premijer zemlje pobjednika, u gradu koji je bio sjedište paradržave SAO Krajine u srbijanskoj okupaciji otete hrvatske zemlje 1990.-ih, u mjestu koje je osobiti simbol u sjećanju na agresora.
Učinio je to na događaju koji bi trebao slaviti Oluju, čistu vojnu operaciju kojoj se pripisuje i humanitarna dimenzija u brizi za čuvanjem i spašavanjem civila koji su bili i na neprijateljskoj strani na okupiranom hrvatskom dijelu. To je potvrđeno i u Haagu čije je sudsko vijeće odbacilo dokument Documente, uradak HHO-a u kojem se znanstvenom metodom dvostrukog upisivanja istih događaja, navodi da je u Oluji ubijeno više od 600 srpskih civila, a nakon Oluje 677. Rejected!!
Odlazak srpskih civila iz Krajine nije bio rezultat hrvatskog nasilja i progona, nego, uz svojevoljne odlaske i prije Oluje uslijed ratnih poraza, njihovo izvršenje Zapovijedi o evakuaciji Srba iz Krajine koju je potpisao predsjednik te samoproglašene paradržave Milan Martić. Ta je odluka Glavnog štaba RSK zaprepastila i Milana Babića, čelnika pobunjenih Srba, tim više što „na većini crta dodira s HV-om nisu bila ozbiljnija borbena djelovanja“.
Štoviše, u okolici Knina u svojim kućama ostalo je 7 000 Srba i 3 000 Hrvata, starijih ljudi, koje su nakon Oluje zbrinuli Hrvatski crveni križ i Međunarodni crveni križ. Srpskom politikom etničkog čišćenja iz Općine Knin nasilno je protjerano 3650 Hrvata, 94 % ondašnje hrvatske populacije u Kninu.
No! Najava Zakona o civilnim žrtvama Domovinskog rata uklapa se u ovogodišnji ‘slavljenički’ kontekst niveliranja zločina agresora i stradanja žrtve. Pa se uz Oluju, umjesto o veličanstvenoj hrvatskoj vojnoj pobjedi koja je pomogla spasiti tisuće života i u BiH, dominantno govorilo o porazu agresora ali iz njihove, srpske perspektive.
To izgleda tako da i u Haagu dokazani falsifikator Savo Štrbac, u napuhanih 2500 srpskih civilnih žrtava patentira kategoriju ‘uvjetno civili’. To su srpski civili koji su bili naoružani, pa prema međunarodnoj klasifikaciji imaju status vojnika. Tako je npr. hrvatski branitelj izašao iz kuće kad je u njoj vidio dvoje srpskih staraca, a za tu časnu vojničku velikodušnost poštede njihovog života, starac Srbin našeg je branitelja na pragu izlaska mučki upucao u potiljak.
Kad i sam Štrbac ipak raščlani koliko je među tima vojnika, vojnih obveznika i milicije, preostane 80 ubijenih srpskih civila. Ratni ministar Andrija Hebrang u knjizi Zločini nad civilima u srpsko – crnogorskoj agresiji na Hrvatsku, alarmira da je naspram 80 srpskih civila u Domovinskom ratu, čak 8000 ubijenih hrvatskih civila, među kojima 800 nestalih.
Polovica ubijenih hrvatskih civila su žene (127 poginulih hrvatskih braniteljica, 1113 žena su trajni invalidi) i djeca (402 ubijenih, 15 000 djece rođeno u progonstvu), polovica ubijenih hrvatskih civila stariji su od 60 godina. Dakle, četnici su nišanili i razarali hrvatske civilne ciljeve. Bez jednog roditelja ostalo je 4 285 hrvatske djece, bez oba roditelja 54. Trajnim invalidima ostalo je 108 djece.
Taj Zakon itekako je potreban, ali okolnosti u kojima je najavljen uklapaju se u ponor kako je Hrvatska, i na najveći dan oslobodilačke memorije našeg naroda, prostor političkih manipulacija zamjenama teza o napadaču i napadnutima, o strateški planiranom pothvatu i uzroku (Velika Srbija) i vlastitim zlom izazvanoj posljedici (odlazak Srba, tzv. traktorijada). Izostavlja se razlikovanje državnog i zapovjednog sustava od sporadičnog, individualnog incidenta u domeni vlastite kaznene odgovornosti pojedinca, što su u osveti učinili pojedini hrvatski vojnici, za to uglavnom i kažnjeni.
Žalosno je, neprimjereno i na simboličkoj razini za civilne stradalnike hrvatskog naroda kao žrtve agresije uvredljivo, da premijer Plenković Zakon o civilnim žrtvama najavljuje, s aluzijom na ‘konačno’ ispunjenje zadovoljštine desetinama srpskih stradalih civila, i u kontekstu kada dominira govor o ubojstvu pet srpskih civila što nije bila, za razliku od srbijanske politike masovnog istrjebljenja Hrvata, službena hrvatska politika.
Tužno je i ponižavajuće da taj Zakon nije slavodobitno istaknut kao rezultat potrebe na čije donošenje vlast primarno i urgentno potiče više tisuća ubijenih hrvatskih civila (omjer ubijenih civila 80:8000) na strani žrtve. Pa da se taj Zakon najavi u sklopu komemoracije najvećeg i najkrvavijeg hrvatskog stratišta u apokalipsi agresije, u Vukovaru, gdje je poginulo tisuću civila, a 7000 hrvatskih vojnika i civila odvedeno je u logore u Srbiji.
Nego, Zakon se najavljuje u sklopu razmjene hrvatsko – srpskog pijeteta žrtvama ‘na obje strane’, (brojčano i supstancijalno neusporedive, neuravnotežene), pri čemu je hrvatski pijetet u izrazu vlasti iskompleksiran i reviktimizirajući za Hrvate, srpski nepokajnički i nepriznavajućih povijesnih fakata, a oba forsirani u nepoštivanju i omalovažavanju stvarnosti, stavljanja istine pod tapet, vrijeđanja žrtava i krvi mučenika. A srpska strana i dalje otvoreno živi svoju interpretaciju Domovinskog rata i Oluje.
Čak i predsjednik Zoran Milanović poznaje i na dan Oluje proklamira istinu starozavjetnog proroka da za sve na svijetu postoji vrijeme, mjesto i radnja kada se nešto čini.
Ali, 18. studenoga nećemo čuti glas hrvatskih stradalnika i logoraša, a 5. kolovoza nećemo čuti glas hrvatskih generala i vojnika. Nema glasa ni hrvatskoj patnji ni oslobađajućim bitkama, ni hrvatskom trpljenju i pobjedi. Hrvatska koja je (bila) žrtva, zemlja je začepljenih glasova glavnih lica iz oslobađajućih bitaka, neispričanih iskustava tragedije svoga naroda i njegovanja zamjena teza.
Samo u Zadarskoj županiji poginulo je 400 civila. Što je to naspram petero u Gruborima? Bezimena statistika. Ranjeno je 62 zadarske djece i 140 odraslih, mnogi s amputacijama. Ubijeno je 19 zadarske djece, od mina je poginulo 98 civila, a 187 teško ranjeno. Ti stradali hrvatski civili spadaju u domenu – to se u ratu događa.
Kao što ne poznajemo neku obitelj od 174 ubijena hrvatska branitelja u Oluji, 15 nestalih, 1100 ranjenih, kako smo najnovije upoznali saborsku srpsku povratnicu s traktora. Ovogodišnju Oluju zasjenilo je isticanje ubojstva petero srpskih civila u Gruborima, nakon Oluje. Spomen tog individualnog zločina, uzdignutog do simbola masovnog srpskog stradanja u Oluji, stavlja se uz bok spomena slavne hrvatske oslobodilačke bitke čija je izvanredna provedba potvrđena i u međunarodnim pravnim i vojnim krugovima i izučava se na vojnim učilištima svijeta.
25. godišnjica Oluje bila je spomen, a ne proslava vrijednosti, izvrsnosti i značenja te najveće vojne akcije u hrvatskoj povijesti. Svake godine u govorima predstavnika hrvatske vlasti, Oluja ispada kao sredstvo, a slavljenička pozornica te kristalno čiste i pažljive akcije uporno se koristi za obraćanje desetini stradalih srpskih civila i ispričavanja, kao da je to bila službena hrvatska namjera i politika. To se rješava sankcijom na sudovima. Iz Srbije ne slušamo isprike ni priznanja o namjeri i planu istrjebljenja i osvajanja Hrvatske, a kamoli o izgredima, poput onog čike starca Srbina, koji za svoj pošteđeni život, hrvatskom branitelju zahvaljuje mučki metkom u potiljak.
Dominantni sadržaj govora na Oluji obezvrijedio je bît slavljenja Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Takva atmosfera u javnosti stvarana je već u danima uoči Oluje.
Umjesto da glavnu ulogu u rasvjetljavanju junačke obrambene prošlosti imaju njeni protagonisti, hrvatski generali i vojnici, Božji suradnici u ostvarenju slobode, primat se daje predstavniku srpske nacionalne manjine u Vladi i saborskoj zastupnici čija obitelj 1995. g. Oluju nije doživjela kao oslobađanje i njihove zemlje. Lojalni Srbi koji su ostali i za Hrvatsku se borili, pokazuju da je alternativa bila moguća. Umjesto isticanja krvavo ustrojene države, uzdiže se prolazni stranački trenutak u kojemu predstavnici Srba osiguravaju trenutnu većinsku vlast, manjinski obrazac nepostojeći u demokracijama svijeta.
Umjesto zahvale i prevladavajućeg govora o hrvatskim mučenicima, prostor se daje mučiteljima i predstavnicima Srba koji se do danas nisu izrijekom distancirali od velikosrpskih težnji iz Beograda, ne demantiraju mitsku ugrozu srpskog naroda u Hrvatskoj niti službeno žale zbog četničkog pokušaja prisvajanja tuđe zemlje.
Kada Hrvat priča o svom stvarnom stradanju koje se dogodilo, to je (revizionističko) kopanje po prošlosti koju smo pozvani prepustiti povjesničarima, znači dizanje tenzija, nije u prilog suživota i zacjeljivanja rana. Kada Srbin priča tj. laže o svojoj imaginarnoj ugrozi i stradanju u Hrvatskoj (uz sve rukovodeće položaje i privilegirane stanove koje su imali), to je katarzično, oslobađa, u prilog je međusobnog razumijevanja i pomirbe, bolje budućnosti i u svrhu podizanja demokratskog standarda.
U zadarskom zaleđu svako drugo selo do jučer zbog svog navodnog ustašluka (čitaj, nastanjenosti Hrvatima) nije imalo vodovod. Ali nedostatak vodoopskrbne mreže zadnje se nameće kao ekskluzivni nedostatak samo tzv. ‘srpskih sela’. U jednakim uvjetima, bez vode i struje, nenaviknuti na povlastice u bivšim protuhrvatskim režimima, Hrvati su svojom marljivošću vrhunski oplodili krš i zemlju u hrvatskim zaleđima, ne žaleći se na zakinutost osnovnom infrastrukturom.
Oslobođenje od velikosrpskog jarma Olujom, suvislom i državničkom porukom nacionalne samosvijesti, samopoštovanja, kao i poštovanja vremena i „malog broja ljudi koji su iznijeli pobjedu za mnoge“, dostojanstveno je govorom, treba priznati vrijednost izrečenoga, ‘spasio’ predsjednik Milanović. Za mnoge iznenađujuće. Ne znam što ćemo još čuti od nepredvidljivog Milanovića, ali za te njegove govore emocije, fakata i naboja koji uzdiže ponos osloboditelja i tješi žrtvu, predsjedniku od kojeg sam to najmanje očekivala – Hvala!
Sve drugo oko ovogodišnjeg spomena Oluje doživjela sam kao zabijanje čavla u naše narodno i državno dostojanstvo, kao bič koji udara po našoj slobodi, da se zapitaš koliko smo kvalitativno oslobođeni. Umjesto da veličamo najuzvišenije ljudske vrline branitelja i slavimo žrtvenu pobjedu koja je slobodom darovala i hrvatske Srbe. Iako je oni u takvom aranžmanu nisu zamišljali.
Po prolivenoj krvi stradalih i posvjedočenoj spremnosti umiranja za drugoga, ta sveta akcija za svoj srebrni jubilej zaslužuje kulminaciju u svom uzdizanju kojem nikoji drugi spomen ičega ne konkurira. Ističe li netko od zemalja pobjednica nakon Drugog svjetskog rata progon od 12 milijuna Nijemaca iz Europe ili umanjuje i zacrnjuje pobjedu saveznika upornim isticanjem nekoliko milijuna njemačkih civilnih žrtava? Tko uzdiže do paradigme državne i vojne stigme i na saveznike svaljuje krivnju ili ih potiče na ispriku Njemačkoj za osvetničke pohode i masovna protjerivanja Nijemaca iz zemalja Istočne Europe koje su bile pod njemačkom okupacijom? To jednostavno nije praksa svijeta.
Zlobna je osobina prebacivanje krivnje, kada pojedinac/sustav govor o uzroku u čijem je on temelju, preokrene u svoju korist pa se govori o posljedicama koja uzročnika problema amnestira od odgovornosti. Umjesto da raskrinkavamo uzrok zla, korijen agresije čiji je operativni mozak u Srbiji izvršen uz pomoć JNA, slušamo o posljedicama za Srbe u Hrvatskoj, među kojima se toliki nisu identificirali s Hrvatskom kao domovinom i s narodom Hrvata kao tijelom jednog političkog etnosa.
Umjesto prokazivanja i sankcija sustavno organiziranog masovnog zločina koje su provodili Milošević, JNA, KOS i četnici, ističu se pojedinačni incidenti druge strane koji nisu bili dio državne hrvatske politike, učinjeni nakon Oluje i mimo zapovijedi HV-a. I sankcionirani su. Srbi su izgubili u ratu, pa dobitak nastoje ekstenzivirati u miru, manipulirajući stradanjem desetaka srpskih civila i vlastito zapovijeđenom evakuacijom.
Umjesto govora o pobjednicima i govora pobjednicima, žrtvama i braniteljima koji su svoja tijela iz zemaljske egzistencije isključili da bi nam Srbi i danas mogli docirati, i Oluju se časti floskulom o potrebi uključivosti. Oluju su proveli hrvatski vojnici koji su petinu otetog teritorija uključili u ustavno-pravni poredak Hrvatske, uz osobne žrtve. I ostavili je u nasljeđe i Srbima među kojima mnogi i danas o tom oslobođenju govore kao o činu progona i etničkog čišćenja.
Koja izopačenost govoriti o solidarnosti Hrvatima koji su usred rata zbrinjavali i njegovali i srpske ranjenike i skrbili za stotine tisuća izbjeglica i prognanika i iz BiH!?
Koje promašeno moraliziranje o normalizaciji odnosa Hrvatima čija je vojska s 15 392 ubijena branitelja, i još 3000 samoubijenih branitelja u poraću, prije 30 godina činila nadljudske napore da omogući normalan život svima koji Hrvatsku smatraju domovinom, dok su Srbi i moćnici svijeta radili i rade na isključenosti Hrvata i Srba iz njihovog narodnog i državnog korpusa.
Mučno je da se nonsensima nadglasa glas hrvatske vojne pobjede na njen dan kada je slavno zapečaćena. Tko je vidio pričati o sjajnim pobjednicima uz njihov briljantni Dan!? „Jesmo li mi uopće pobjednici? Nisam više siguran. Pobjeda, pobjednički mentalitet je trajna vrijednost“ reče jedan snažni ratnik, sudionik Oluje, koji je nekad rezolutno govorio: ‘Mi smo u tom ratu pobijedili!’. Ali, znamo mi i kako nakon rata nedostojno i bez respekta pobjede pretvarati u poraze…
Grijeh je omalovažavati duh velikana koji su Hrvatskoj donijeli slobodu, i to u vrijeme slobode ostvarene po njihovim srcima i tijelima. Uz koje se to podvige pobjedničke vojske u svijetu kao stalni privjesak vuče: ‘Ali taj i taj iz vojske pobjednika učinio je to i to loše’. I da se izgredi izvan vojne zapovijedi urezuju na razinu opće memorije koja cijelom narodu nabija krivnju zločinca i prlja čistoća njegove pobjede.
Na Dan hrvatskih branitelja, čiji čelični karakter i volju svi ističu kao odlučujući faktor u obrani, kada je duhom hrvatskih Davida sunovraćen srbijanski i JNA Golijat, nama je uz spomen Oluje, znak -supstancu hrvatske državotvorne, državničke i vojne pobjede, u fokus stavljena manipulativna jadikovka poraženog srpskog agresora nad izgredima (kažnjenih) pojedinaca. Tu ne vrijedi – to je rat, događa se.
Srebrni jubilej Oluje trebao je biti kulminacija u manifestaciji ponosa i veličanja pouke i poruke koju pruža ta najveća kopnena europska vojna operacija nakon Drugog svjetskog rata. Od biblijskih vremena naraštaje cijelog jednog naroda, među kojima se oduvijek u nekom trenutku pojavljuje i veliki otpad, spašava i izbavlja onaj mali, Bogu vjerni ostatak naroda. To nije lagana uloga izabranih, vjernih, nepotkupljivih, ali to što čini mali kvasac je posvećujuće i iskupljuje cjelinu. I plaće na ovoj zemlji, osim vjernosti idealu, uglavnom nema.
Dragi branitelji, da nam je barem uz dan Oluje, s te službene protokolarne pozornice, moguće čuti u kojim ste prilikama na bojišnici puštali uzdahe i jauke, kako ste puzali pod zračnim preletima i svijetlima raketa. U ovih 25 godina, moglo se službeno sabrati barem 25 zlatnih svjedočanstava iz toga vremena, božanske hrabrosti vas, emotivnih junaka. Hvala vam za vaša stupanja, vaše šapate i krikove, suze i urlike, kada ste padali pokošeni ili se s osmijehom pobjednički uzdizali. Kada ste jedno drugoga nosili, kada ste dijelove svoga tijela nosili. Vi niste znali što znači položiti oružje…
Jedan od vas, tribun hrvatskih ratnika, Ivica Matešić Jeremija, u ime vas branitelja piše: „Mi nosimo hrvatski križ, a ostali čekaju da se raspećem okoriste. Uvijek je tako bilo. Kad je Isus nosio križ, rijetki mu pomagahu, a kamoli da svoja leđa podmetnuše. Većina ih je stajala u publici i čekala ishod. Tako i sada. Kao da je nama Hrvatska ostavljena u testamentu…
Doktor je pitao naše branitelje: ‘Kakvi ste vi to ljudi? Od čega ste izgrađeni?’. Srećko je na putu u bolnici, a on pita ima li mjesta za njega negdje na crti. Ne bi on u pozadinu. A ostao je bez oka. Joso kaže: ‘Ostala mi ruka i noga na terenu. – Ne brini, Mićo je već krenuo po to. Ništa se ti ne boj. Mi svoje nikad na cjedilu ostavili nismo’.
Mile, Ive, Ervin, Marin, Elvis – svi skupa imaju pet i pol nogu. A svi izgaraju od želje za bojišnicom. Svi bi se htjeli vratiti. Zube bježi iz bolnice s upalom pluća na bojišnicu… Kako se vratiti, kad ovo jednom stane, ako budem živ? Kako vratiti čovjeka svijetu s novom osjećajnošću i starim brazgotinama koje još nisu zacijelile?“.
Oprostite, plemeniti branitelji, izgraditelji naše slobode, što mi u miru nemamo osjećaja za vašu u ratu izbrušenu novu osjećajnost. Vi ste tamo, unutra, naučili što znači biti istinska braća. A mi ovdje, vani, ipak ostajemo samo ljudi.
Hvaleći odlično obučenu Hrvatsku vojsku i političko vodstvo predvođeno Tuđmanom, Amerikanci Oluju vide kao „Akciju koja može promijeniti povijest“. I mi sada vidimo kako se mijenja naša povijest. Ono tada je bilo nasreću, ovo sada je nažalost. Da se, baš uz spomen Oluje, relativizira i potamnjuje uzvišenost državotvornih postignuća i slobode koju su nam ostvarili hrvatski olujni ratnici!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
