Ivan Hrstić: Za što Ivo Žinić (ne) može biti kriv?

Hrstić
Foto: fah

Banovina ili Banija, pitate me sad? Ne smin kazat, jer moga bi srušit državu! Ovih dana stječe se dojam da je to majka svih pitanja, važno barem toliko kao ono jesu li vlada i stožer zakasnili u organiziranju pomoći. Prvo da odgovorim na ovo drugo: naravno da su zakasnili, jer poslovično troma država nije mogla imati nikakve šanse biti brža od tisuća kuhara i drugih volontera koje je zbog “lockdowna” ostavila besposlenih ruku, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

A sad na početak. Mnogi su već rekli i nije se teško složiti: Banovina i Banija hrvatski su izrazi. Mogu samo dometnuti da Banovini u jezičnom smislu standardnijem obliku dajem prednost dok kolokvijalno nemam ništa protiv Banije. Bilo bi, naravno, mnogo pametnije energiju usmjeriti na sudbine ljudi koji danas ovdje žive te na rekonstrukciju najmanje desetak tisuća teško oštećenih kuća. No, opet se ovih dana više govori o jednoj jedinoj kući – onoj na Baniji, skužajte Banovini, u kojoj živi obitelj sisačkog župana.

Znam da se mnogima neće biti lako javno složiti sa mnom, ali, eto, priznajem, u mojim očima župan Žinić ne nosi baš nikakvu moralnu, kaznenu ni političku krivnju samim time što četvrt stoljeća živi u kući koju je država jednom davno otkupila od iseljenih Srba. Takvih je na oslobođenim područjima na tisuće nekadašnjih branitelja i bilo bi beskrajno licemjerno od mene javno danas ispirati vlastitu savjest ili signalizirati vrline na račun onih u čijoj koži nisam bio, onih koji su se u to vrijeme hrabro vraćali pokušavajući ponovno oživjeti opustošene dijelove Hrvatske.

No, koliko god bilo teško i ponižavajuće, svi oni koji su si mogli priuštiti biti uporni dobili su natrag svoje kuće. Jesu li izbjegli Srbi koji su uzeli novac od države to napravili samo zato što se u svoju kuću nisu mogli vratiti? Čini mi se da nismo dobili univerzalan odgovor na to pitanje. Ostaje činjenica da je obitelj Paspalj izbjegla u Novi Sad još prije Oluje te da se za svoju kuću u koju se na temelju ondašnjeg zakona uselio Žinić itekako cjenjkala i od hrvatske države primila respektabilnih 80 tisuća maraka. Ne zvuči kao otimačina.

Hodajući dugo ovih dana ulicama porušene Gline i Petrinje samo sam potvrdio tužne subjektivne dojmove otprije potresa: lavovski udio onih totalno uništenih kuća odavno su zaboravili i Bog i ljudi, u njima nitko nije stanovao, možda tek povremeno obilazio, tužne, oronule i napuštene već četvrt stoljeća.

To su činjenice na koje smo sve do potresa isto tako kolektivno žmirili: Banovina il’ Banija – posve jednako su zaboravljene. I ova solidarnost kojom smo se ovih dana iskazali još nas ne iskupljuje. Ne vidim, dakle, razloga da samo zbog toga Žinić kao primjer bude obješen na prvu banderu. A kao usput da hrvatskoj državi presudimo za protjerivanje Srba.

Mnogi kojima su sad srušene kuće u njih su uselili na posve isti način kao on. A prije toga su im u ratu uništene kuće negdje na Banovini ili u Bosni. Treba li njima sad biti uskraćena solidarnost? Ili je onda kao i danas njihov ostanak na Banovini bio prvorazredni hrvatski demografski, geopolitički i gospodarski interes?

Žiniću ne zamjeram posebno niti što je netočno upisao da mu je država već darovala kuću. Jer, dugo je imao opravdanih razloga vjerovati da će se to na koncu ipak dogoditi. Ta, grijeh je valjda prije svega kad skrivaš imovinu! Više zamjeram državi što mu tu kuću nije davno darovala, ili ga iz nje istjerala ako je mislila da na nju ne bi trebao imati pravo. Žinić nije kriv niti zato što je krivnjom države nestala pravna osnova za plaćanje ionako simbolične stanarine.

Ako nešto osobno zamjeram Žiniću, to je što sam previše puta morao slušati njegove strahotne demagoške govore, domoljubne budnice bez ikakve prave sadržine. Koliko se samo zaklinjao u rafineriju, da bi na koncu nepogrešivim instinktom okrenuo ploču istog trenutka čim je to napravio i Plenković. A zatim se umjesto rafinerije počeo zaklinjati u centar za svemirsku tehnologiju koji će Sisak dobiti, valjda kao zamjenu.

Žiniću ću itekako zamjeriti i smatrati da mora istog trena dati ostavku kad ili ako se stvarno dokaže da je za to vrijeme prikrivao vlasništvo ili nedvojben posjed nad drugim useljivim nekretninama.

Nevjerojatno je kako nakon svih onih palih ministara u vladi nisu čuli tada glasnu poruku. Plenković se čak usuđuje reći da on kao premijer nema vremena za provjere imovinskih kartica!

Da, i prečesto se damo upregnuti u hajke koje pokreću igrači iz sjene, no ovdje nema dvojbe: novinari imaju ne samo pravo nego i dužnost to pitati, a Žinić nema nikakvo pravo braniti se šutnjom. Plenković pak ima još manje prava na protunapad na novinare. Pa čak niti na one iz oporbe koji “zaboravljaju” da je HDZ-ovac Žinić postao župan prije svega zato što je SDP-ovka Marina Lovrić Merzel završila u zatvoru, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list