U političkom magazinu »Obzor«, koji kao prilog objavljuje Večernji list, u subotu 16. ožujka objavljen je opširan intervju bivšega predsjednika Republike Hrvatske i novopečenoga povratnika u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u kojem je, uz ostalo, teško optužena Katolička Crkva u Hrvatskoj, piše Ivan Miklenić za Glas Koncila.
Govoreći da je kao predsjednik Republike otišao na Bleiburg »pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti«, dodao je: »Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke Crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im.
Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.« Te riječi vrlo jasno održavaju veliku pristranost i nespremnost na prihvaćanje istine o hrvatskoj prošlosti. Kao političar bivši predsjednik na takvo mišljenje i na njegovo javno iznošenje ima apsolutno pravo, no to ne znači da nije i on, kao i svaki čovjek, dužan tražiti i, kad je spozna, prihvatiti istinu.
‘Sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći’
Iz citiranih riječi vidljivo je da je ideja nacionalnoga pomirenja, koju je zastupao prvi hrvatski predsjednik, apsolutno ignorirana, mrtva, te da bi jedini pravi odnos prema prošlosti bio onaj da »žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin« svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih«. Apsolutno je nužno da se pijetet iskazuje svakoj žrtvi bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, vojnu, ideološku ili neku drugu pripadnost, ali to bi trebalo činiti bez ikakve zadrške i na način da svatko može staviti cvijet na grob svakoj žrtvi, a ne samo uvjetno rečeno »svojoj«. Izrečena rezerva da svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih« pokazuje veliku i neprimjerenu skučenost, moglo bi se reći svojevrsno sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći jer za njih sve žrtve ipak nisu jednake i ne zaslužuju jednak pijetet.
Apsolutno je nužno da se osudi svaki zločin bez obzira na to tko ga je počinio, kada, u kakvim okolnostima i s kakvim motivima, no stajalište da »svatko svojima stavlja na grob cvijet« znači da ipak svi zločini ne trebaju biti jednako osuđeni jer velik dio pripadnika ljevice ni 30 godina nakon povijesnoga pada komunizma još ne može principijelno priznati i stvarno osuditi komunističke zločine.
Velik je minus takva mišljenja i činjenica da ono sadrži zaborav, tradicionalni, odnjegovani ili smišljeni, da oni koji po tom mišljenju nisu na strani antifašista, vrlo često, zapravo prečesto, uopće nemaju groba na koji bi se mogao položiti cvijet i da se upravo zbog utjecaja ljevice baš ništa ne čini da bi te žrtve dobile makar zajednički grob. Koliki su posmrtni ostatci hrvatskih žrtava, pobijenih bez ikakva suđenja, pronađeni i otkopani u susjednoj Sloveniji, no hrvatske vlasti ni prstom nisu maknule, a nema naznaka da se išta u tom spremaju mijenjati, da bi te žrtve dobile makar zajednički grob na tlu svoje domovine? Dok je god takav odnos prema tim hrvatskim žrtvama, ne može se govoriti ni o principijelnom iskazivanju pijeteta ni o principijelnoj, tj. jednakoj osudi baš svakoga zločina.
Zabrinjavajuće neznanje
Katolička Crkva po svem svijetu jednako iskazuje pijetet molitvom svakomu čovjeku bez obzira na sve njegove moguće posebnosti i jednako principijelno osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. Stoga nema niti je ikada bilo misa za »ustaške zločince« ili za »partizane«, nego postoje i slave se mise za pokojne osobe, bez obzira koliko grješne bile i bez obzira na sve njihove pripadnosti. Slavljenje mise za pokojnike molitva je da im Bog oprosti sve grijehe, a ne njihovo proglašavanje svetima.
Zabrinjavajuće je neznanje koje je u tom intervjuu očitovano glede misa za »ustaške zločince« jer opća kultura nalaže barem minimalno poznavanje smisla i cilja molitve za pokojne u Katoličkoj Crkvi. No iz takva manjka znanja iz opće kulture lako je politički optuživati Crkvu u Hrvatskoj za tobožnju »ustašofiliju«. Političari imaju, doduše, stanovito pravo na pretjerivanja, zaoštravanja i oštre kvalifikacije, no nemaju pravo na gaženje istine i na diskvalifikacije i lažne optužbe. Nemaju ni mediji, pa tako ni uredništvo »Obzora«, pravo iz pukoga neznanja, nepoznavanja, nekulture isticati naslov: »Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikad nisu služene«, jer to nema baš nikakve veze sa stvarnošću ni s istinom, zaključuje Ivan Miklenić.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
