U vrijeme svekolikoga slobodarstva mišljenja, multikulturalnoga pretakanja ideja i ideološkoga „ilirizma“, sve negdje do 1990. (kad je nastupio mrak), svi su fakulteti, od Filozofskih, preko Pedagoških, pa sve doPrirodoslovno-matematičkih i Elektrotehničkih uz tjelesni odgoj imali dva zajednička studijska predmeta: Općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, te Marksizam. Sasvim logički i nimalo ideološki. Bivša državna tvorevina, raj na zemlji utjelovljen u socijalističkom samoupravljanju, bila je, naime, okružena neprijateljima: kako iredentistima, tako i vanjskim crnim avetima kojima je jedini cilj bio potkopati savršenstvo na zemlji. Otuda potreba za obranom i samozaštitom.
I za Marksizam je postojalo racionalno objašnjenje: bila je to svakome budućem intelektualcu zapravo silno važna filozofija, njezine osnove, „blago“ obojana revolucionarnim rumenilom. Trebalo je stvoriti nove naraštaje slobodnih mislilaca koji će sa sigurnošću moći ustvrditi i dokazima potkrijepiti, recimo, činjenicu da je religija opijum za narod, koji se ne će baviti tričavim činjenicama da su najveći slobodarski umovi zapravo izniknuli iz reakcionarnih, klero-fašističkih okruženja. Onako kako se ni povijest u ta slobodarska vremena, recimo, nije bavila „pozadinskim zatamnjenjima“ velikih ikona novoga doba. Ta, kog je zanimala činjenica da se veliki Marx ni u trenutcima najvećega ushita vezanoga uz ravnopravnost i prava radništva nije odrekao mnogosobnoga stana, potlačenih bedinerica ili mozelskih vinograda, da je „Veliki Mao“ staračko, vodom nikad prano tijelo umivao čednim tijelima mladih seljančica koje se pritisnute slobodarskom Partijom nisu smjele buniti, da je drug Staljin u pitoreskne sibirske predjele i onostrani mrak slao sve koji se s njim nisu slagali, da su pod velom nepogrešive ideologije Rusi u idili s istočne strane Željezne zavjese satirali nezadovoljne Mađare, Poljake, Čehe. Kog je uopće zanimalo da se prozbori o Golom otoku, Hudoj jami, tamo nekim logorima za tamo neke Nijemce, tamo nekim Križnim putovima koji u sebi ionako sadrže klero-fašističku konotaciju koja upućuje na omamljenost pogrešnim? To bi ionako zakompliciralo stvari, a prosječni ljudi ne vole kompliciranje.
Povijest je najlakše razmatrati ako je prikažemo kao crno-bijelu. Po principu: Mi – bijeli, Oni – crni.
Pobune
Tako je i s pobunama. Onim građanskim. U nas. Nakon izgubljene izborne bitke. Nakon obećanja u trenutku smjene vlasti: „We’ll give them hell“. Nakon gotovo pola stoljeća uhljebljivački naplaćene šutnje o verbalnome deliktu, partijskome ključu u uspinjanju karijernim vrletima, državnomFFZGFakultetom se, naime, počinje širiti panika od klerikalizacije koju kao moguću pojavu nitko od pobunjenih racionalno ne objašnjava. Svi, naime, poput mantre ponavljaju kako na fakultetu rasadniku slobodoumlja nikada nije vladao toliki mrak i nedemokratičnost te da gorega dekana od gospodina Previšića Sveučilište vidjelo nije. A oni se, vele, bore za pravdu. Svi padaju na pravdu, svi ju žele.(čitaj: partijskome) monopolu nad svim sredstvima javnoga informiranja, o obespravljenosti žena koje su „dobile“ osmi mart, ali i mikroskopsku prisutnost u izvršnoj vlasti i upravljačkim tijelima, o kolegama studentima koje je u hipu gutao mrak zbog pogrešno izgovorene riječi ili vica, neki su se odjednom sjetili slobode, vlastite vizije slobode. Kao iz onog vica: „Pitali poglavicu ‘Što je zlo?’ A on odgovorio: ‘Kad susjedno pleme spali naše selo, odvede žene i stoku, ubije muške.’ ‘A dobro?’ ‘Kad mi to učinimo njima.’“
Slobodarski uznositi, iz zatajena jednoumlja izrasli u autoritete, kao vicem nadahnuti, a izravno nepriznato potaknuti onom prijetnjom paklom, odjednom su poustajali svi koji sve do spomena suradnje Filozofskog fakulteta u Zagrebu s Katoličkim bogoslovnim fakultetom također u Zagrebu nisu vidjeli razloga da se pobune u vrijeme kad je dizanje glasa doista bilo čin hrabrosti. Sporna suradnja započela je u ograničenim okvirima još 2014. Demokratskom većinom na fakultetskom Vijeću ugovor o suradnji srušen je 2015., a suradnja je time onemogućena. Usprkos činjenici da isti, Filozofski fakultet već godinama surađuje s drugim fakultetima te tako svojim studentima omogućuje pristup širem obrazovanju i većim mogućnostima izbora. Fakultetom se, naime, počinje širiti panika od klerikalizacije koju kao moguću pojavu nitko od pobunjenih racionalno ne objašnjava. Svi, naime, poput mantre ponavljaju kako na fakultetu rasadniku slobodoumlja nikada nije vladao toliki mrak i nedemokratičnost te da gorega dekana od gospodina Previšića Sveučilište vidjelo nije. A oni se, vele, bore za pravdu. Svi padaju na pravdu, svi ju žele. A pravda mora biti glasna i ubojita. Znaju to učenici agitpropa. Slijede tako transparenti. I fotomontaže. Prpošne i humorne, nipošto neumjesne: dekan i rektor kleče ispred pripadnika ISIL-a s oštrim predmetom u ruci.
Dekan zove zaštitare kako bi se zaštitio od dvjestotinjak onih koji također vrlo humorno sebe nazivaju Plenumom (zbog činjenice da etimološki plenum znači cijeli, potpun, zbog činjenice da Fakultet broji oko šest tisuća studenata koje 200 osoba ne može jednoumno predstavljati, ali i činjenice da se među dvjestotinjak „plenumaša“ ušuljalo količinski nimalo zanemariv broj profesionalnih političara, odavno bivših studenata, profesionalnih prosvjednika koje smo viđali na prosvjedima frapantno sličnog tipa, kao i profesori koji u napadima šaljivosti kao Kapović izjavljuju „serem vam se na Bleiburg“).
Užasnut takvim postupanjem dekana Previšića, profesor Borislav Mikulić na svome facebook profilu revolucionarne studente poziva pokličem: „Polomite im (zaštitarima) noge!“ Istodobno traje aktivna borba na elektronskim medijima, točnije putem facebook grupe Slobodni Filozofski na kojoj se odmah vidi u kojem grmu čuči koji svjetonazor. Nose se majice s borbenim natpisima, najblagoglagoljiviji „studenti“ pred kamerama kao napamet naučene pjesmice izgovaraju fraze o slobodi, o tome kako žele zadržati slobodu mišljenja, njoj se učiti na fakultetu lišenom klerofašističkoga nasilja, kako se ne žele vraćati na staro, u mrak. Kao da su studenti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta gubavci koji kapljično prenose svoju mentalnu skučenost.
Fotorobot studenta-aktivista
Tu se pojavljuje saborski zastupnik Željko Glasnović i daje svoj fotorobot studenta-aktivista za lakše prepoznavanje i: izaziva zgražanje slobodoumnih koji odjednom ne prepoznaju diskurs. Začudno, isti oni koji mjesecima objavljuju karikature mrskih im svjetonazorskih protivnika, koji nemilice na svim razinama (od fizičkog izgleda, do izjava i postupaka) cipelare mrsku im „Markićku“, „Ko(ko)lindu“, „Buljavog“, „Tupavog“ (Karamarka), „Plenkija“, „Hassana“, „Njonju“ sad se zgražaju nad primitivizmom koji se zapravo ni po čemu ne razlikuje od njihova koji im nekim (ne)božanskim čudom dopušta da neke (legitimno izabrane) nazivaju kokošima, guskama, kravetinama, da im se rugaju debelo ispod civilizacijski prihvatljive razine. Mjerila su dvostruka. To je jedini zaključak. Eklatantan primjer koji tomu ide u prilog jest da je Beljak za neke lopov preko noći postao tek prelaskom iz jednog tabora u drugi. A ti neki su oni koji već mjesecima zahtijevaju podjelu na Naše i Njihove, na Pravične i Notorno zločinačke, Mudre i Zatucane.
Oni su vazda pravični, čak i kad bi na branitelje i ratne vojne invalide slali specijalce s pendrecima, premda se zgražaju nad zaštitarima koji druge štite od njih. Oni su pravični kad OniRugaju se svima koji nisu oni, a svaki pokušaj pošalice na njihov račun nazivaju fašističkim ispadom, oni katalogiziraju mrtve, dijele ih ideološki, određuju pravo na spomen i zaborav kao da nisu svjesni (a bojim se da jesu) kako time samo produbljuju jaz između onih koji pobjednički svoje mrtve nose kao medalje i onih koji svojima ne znaju locirati ni kosti.dižu graju zbog afere Konzultant (jer grme protiv lopova), no šute kad novinarka Smiljana Škugor dobiva otkaz nakon otkrića milijuna „oproštenih“ tvrtki supruge bivšeg ministra Mrsića, rugaju se svima koji nisu oni, a svaki pokušaj pošalice na njihov račun nazivaju fašističkim ispadom, oni katalogiziraju mrtve, dijele ih ideološki, određuju pravo na spomen i zaborav kao da nisu svjesni (a bojim se da jesu) kako time samo produbljuju jaz između onih koji pobjednički svoje mrtve nose kao medalje i onih koji svojima ne znaju locirati ni kosti.
Oni koji inzistiraju na dijalektici bez čvrstih argumenata i govore kako ne će dopustiti povratak u mrak, koji sustavno inzistiraju na povratku na ideologiju koja se ofucala do neprepoznavanja čak i u svojim najčvršćim citadelama nakon pada Berlinskoga zida, koji se pri spomenu Crkve sustavno referiraju na lomače i vještice na njima, pritom svim retoričkim sredstvima furiozno brane ideologiju kojoj su sastavni dio i izvješća nekadašnjih komesara pisana tijekom provedbe odmazde nad poraženima u posljednjem svjetskom ratu („Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone…“), koji svim sredstvima istodobno pokušavaju blatiti Domovinski rat, pod cijenu od tri tisuće života branitelja koji su si poniženi oduzeli život – oni kamenuju i provode linč, to nazivaju demokracijom, Crkvu nazivaju parazitom kojemu se dopušta prodiranje u sve pore države koja dakako mora i treba biti sekularna. A vlastita im je ideologija utjelovljena u personalizirani etatizam bez imalo srama bila preuzela baš crkvenu ikonografiju, liturgijski se preslikala u slijepo vjerovanje jednom vođi. Sami, pak, žive na grbači poreznih obveznika – udruženi u građanske inicijative i udruge na, čuda li, državnim jaslama.
Odlukom nadležnoga ministarstva „fašistoidni“ dekan Previšić u međuvremenu se s funkcije povukao i otišao u mirovinu. Svi koji misle kako će se slobodarci, odnosno „borbeni ateisti“ (kako ih je nazvao kolumnist Jović) koji sad slave na tome zaustaviti, grdno se varaju. Očigledno je kako je sljedeća „utvrda klerofašizma“ na koju će se okomiti proizvodeći pakao rektor Zagrebačkog sveučilišta, gospodin Boras. Rat do konačnog istrjebljenja po principu „Mi ili Oni“ sastoji se od ofenziva. Živio pluralizam! Ako se dogovorimo da „bude po mome“.
* Ivana Šojat Kuči poznata je hrvatska višestruko nagrađivana književnica, prevoditeljica i urednica kazališnih izdanja HNK u Osijeku. Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika, sudjeluje u javnom i društvenom osječkom životu radeći na promocijama knjigama, gostovanjima i predavanjima gdje se često zalaže i za braniteljsku populaciju.Autorica je romana “Jom kipur” o vukovarskom branitelju (iz 2014.), zbirke novela “Emet i druge priče” (2016.), zbirke poezije koja uskoro izlazi iz tiska “Ljudi ne znaju šutjeti”, te mnogih drugih djela.
