Dr. Darko Milinović, prvi lički HDZ-ovac, pobunio se protiv predsjednika stranke Andreja Plenkovića i ovaj ga je izbacio iz stranke. HDZ se ionako htio riješiti Milinovića kao čelnoga čovjeka HDZ-a u Ličko-senjskoj županiji, predvidio je za tu dužnost drugo ime, Marijana Kustića, a kako Milinović nije htio odustati od kandidature, HDZ je odugovlačio s datumom izbora u stranci, na što je Milinović izgubio živce i prošloga tjedna izvršio svojevrsnu invaziju s dvjestotinjak pristaša na stranačke prostorije u Zagrebu i time dao Plenkoviću povod za isključenje koje se dogodilo početkom ovoga tjedna.
> Ako, prema HDZ-u, Milinović treba vratiti mandat, treba li i Saucha koji podržava Plenkovića?
Milinović je time olakšao Plenkoviću posao i omogućio mu da se jednim činom riješi Milinovića i kao protukandidata i kao člana stranke. Posao isključenja obavio je Visoki sud časti HDZ-a i to jednoglasno. Tzv. visoki sudovi časti uvijek jednoglasno donose odluke kakve gazda traži. Nije isključeno da će isti sud, štoviše isti ljudi u njemu, u ne tako dalekoj budućnosti, kad se promijene okolnosti, isto tako jednoglasno isključiti i Plenkovića iz HDZ-a, piše Ivica Marijačić u Hrvatskom tjedniku.
Sukob između Milinovića i središnjice HDZ-a isključivo je makijavelističke naravi. Kad je osjetio da stranka, odnosno Plenković, više ne računa na njega, Milinovićev ego to nije mogao podnijeti. Nema tu, dakle, nikakva ideološkoga ili svjetonazorskoga konflikta. Čak se Milinović tijekom svoje „operacije“ opsade središnjice s istomišljenicima do zadnjega trenutka dodvoravao Andreju Plenkoviću kazujući da on ne stoji iza njegove marginalizacije, nego neka fluidna središnjica. Time je demonstrirao sva obilježja provincijalnoga poltrona koji vjeruje da će dodvoravanjem autoritetu navesti ga na promjenu odluke. On nije izvršio desant sa svojih 200 pristaša kada je Plenković rušio spomenike braniteljima, rehabilitirao agresorske simbole, dao vlast gubitnicima izbora, obračunavao se s „nacionalistima“ nego tek sada kada se privatno osjetio ugroženim, što kazuje da on zapravo i nema ideala pa kada se događaj promatra na individualnoj razini, Milinović vjerojatno nije ni zaslužio bolju sudbinu.
Milinović jest dugogodišnji i zaslužni HDZ-ovac, čovjek koji je u ratnim i poratnim godinama brinuo o Ličko-senjskoj županiji, imao je svojedobno i povjerenje prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i rođaka mu Nikice Valentića, premijera u HDZ-ovoj Vladi. Nakon 2000. godine, kada je Račanova vlast hapsila generala Mirka Norca, u znak prosvjeda vezivao se lancima. Ali je kasnije podupirao Sanaderovu detuđmanizaciju HDZ-a samo zato što je Sanader u tom sramnome procesu računao i na njega, Milinovića. Pa ipak, nema sumnje da je Milinovićev doprinos HDZ-u neusporediv u odnosu na Plenkovićev. Plenković je, uostalom, tek 2011. postao član HDZ-a. Milinović je prije rata bio komunist koji je javnim pismom pružao potporu Ivici Račanu i nije odmah osjetio dah povijesnih promjena i dolazak HDZ-a i Tuđmana. To se dogodilo kasnije. Prilagodivši se, on je u Gospiću i Ličko-senjskoj županiji stekao status svojevrsnoga šerifa o kojemu je doslovce sve ovisilo. Sve je dobrano koristio i za osobnu korist, za svoju karijeru i stjecanje imovine pa su mediji odavno registrirali da je sagradio kuću u Gospiću površine veće od dvije tisuće četvornih metara, veliku vikendicu na otoku Viru i razne druge vrijednosti, čime je pokazao da je zapravo vulgarni materijalist kojemu su nacionalni ideali sredstvo, a ne cilj, piše Ivica Marijačić u Hrvatskome tjedniku.
> Treba li Milinović vratiti mandat HDZ-u: Što kažu Ressler i Barić, a što Ustav RH
Nije u tom smislu jedini, štoviše tipičan je balkanski provincijalni politički aktivist, koji je uz to rabijatan s medijsko-komunikacijskim hendikepima, što sve zapravo upućuje na to da nad njegovom aktualnom sudbinom nitko ne će posebno prolijevati suze. Jednostavno, Milinović nije velik političar niti je predestiniran da to bude. Ali politički problem HDZ-a i Hrvatske, koji se zrcali i kroz njegov slučaj, sadržan je u nečemu drugom.
Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković ne bi izbacio Darka Milinovića iz HDZ-a kada bi mu o njegovu glasu ovisila vlast, odnosno većina u Hrvatskome saboru. Vladajući HDZ već gotovo dvije godine opstaje na tankoj većini, ali većini koja nikada nije došla u pitanje, ni onda kada se dio HDZ-ovih zastupnika suprotstavio Plenkoviću, kao u slučaju Istanbulske konvencije, ni sada kada HDZ u Milinoviću gubi jedan glas. Plenković je odavno inaugurirao model vladavine uz potporu oporbenih glasova kada i ako nema dovoljno HDZ-ovih, a oporbene glasove dobiva zato što donosi odluke koje ideološki pripadaju tim oporbenim strankama, a ne HDZ-u. Dakle Plenković provodi politiku SDP-a ili HNS-a, a ne HDZ-a.
> Izbori u HDZ-u po komunističkom obrascu – jedna funkcija, jedan kandidat
Bilo bi prirodno da je on predsjednik SDP-a, a ne HDZ-a. Drugim riječima, na djelu je neformalna koalicija između HDZ-a i SDP-a. Nedavno je, primjerice, Gordan Bosanac izabran za člana saborskoga Odbora za nadzor obavještajnih službi. Protiv njega su još lani ogorčeno istupali mnogi HDZ-ovci jer taj civilni aktivist ima velikosrpska stajališta o Oluji i o Domovinskome ratu, ali sada to Plenkovićevu HDZ-u ne smeta. Nadalje, nedavno su članovi saborskoga odbora glasovali za veleposlanike i neovisno o činjenici što su neki HDZ-ovi članovi toga tijela bili suzdržani, Plenković je uspio progurati Joška Paru na dužnost veleposlanika u Bruxelles, dakle diplomata koji, da je pravde, ne bi smio biti ničiji kandidat, a kamoli kandidat HDZ-a, uz pomoć oporbenih glasova.
Mnogi članovi HDZ-a, uključujući i Milinovića, još se ne žele suočiti s činjenicom da je Plenković već praktički realizirao tzv. veliku koaliciju pa danas kada mnogi raspravljaju hoće li doći do te koalicije i treba li ona, sve djeluje tragikomično jer ona je na djelu. HDZ nema samo 76 ruku u Saboru, ima ih koliko mu treba. Ako izgubi poneki glas od zastupnika svoje stranke koji iz raznih razloga ne mogu pratiti tu čudovišnu metamorfozu HDZ-a iz nacionalno-konzervativne u potpuno anacionalnu političku stranku, Plenković ih lako kompenzira s glasovima zastupnika iz redova oporbe koja se raspada i koja de facto kao organizirana politička snaga više i ne postoji. Predsjednik HDZ-a i premijer je, prvo, kao bruxelleski otpravnik poslova, odabran zato što je u etničkome smislu posve indiferentan, vrijednosno uništio i ispraznio HDZ, što je on programski u početku formulirao kao istjerivanje ekstremizma iz stranke, a u praksi to znači obračun s elementima tuđmanizma. Da, i u aktualnome slučaju političke eliminacije Milinovića, koliko god ovaj bio politički kameleon koji apsolutno ne zaslužuje nikakvu solidarnost, ima elemenata Plenkovićeva istjerivanja tuđmanizma iz HDZ-a. I dok provodi tu paklenu misiju pred zblenutim HDZ-ovim kukavičkim članstvom, koje će se probuditi tek kad Plenković ode s ove dužnosti, Plenković istodobno razara oporbu. Danas se može reći da Plenković nema oporbe ni u klasičnoj oporbi ni u HDZ-u. Slučajevi Saucha, Ronko i sada Bojan Glavašević svjedoče što se događa sa SDP-om, ali rasulo jednako traje i u Mostu i u ostalim političkim strankama.
Milinović postaje HDZ-ova prošlost. Na vjetrometini Plenkovićeve autokracije u HDZ-u bit će otpuhani i svi oni koji su bili toliko drski da su sramežljivo ustali protiv usvajanja Istanbulske konvencije, ali su se istodobno opravdavali pred šefom da su oni i dalje uz njega. Ivo Davor Stier, Miro Kovač, Milijan Brkić, Miroslav Tuđman i još njih desetak u stranci bačeni su na margine, Plenković s njima danas ne komunicira, ne naziva ih, prezire ih, a kakva im je politička sudbina, dao je svojedobno naslutiti on sam govoreći im da se ne će naći na listama ako se uskoro dogode izbori. Svoju šansu da se postave kao relevantna snaga unutar stranke prokockali su u trenutku izglasavanja povjerenja Martini Dalić kada su mogli zatražiti od Plenkovića da odustane od Istanbulske konvencije u Saboru ili će oni biti protiv povjerenja Martini Dalić i Vladi, čime bi pala Plenkovićeva Vlada. Ne, šutjeli su, dopustili da ih Plenković ponizi i diskreditira kao nekakve rigidne katolibane i za to je dobio frenetičnu potporu neokomunista, srpskih nacionalista i svih anacionalnih zastupnika u Hrvatskome saboru. Uz pomoć takvih i dalje vlada. Mnogima u HDZ-u je u tome vakuumu između ideala i Plenkovićeva vađenja utrobe HDZ-u isparila supstancija i od nje je ostala na dnu te političke tezge obična klonovska sjena.
> Dr. sc. Hasanbegović o izbacivanju Darka Milinovića iz HDZ-a: ‘Ljevica ima novog vođu…’
Nakon toga valjda je svim političkim naivcima u ovoj državi postalo jasno da su izbori imali jedan ishod, a da je sada na djelu, na vlasti, sasvim druga formula, odnosno da Plenkovićeva vlada nema nikakvoga legitimiteta. On je počinio prvu prijevaru odmah nakon izbora kada je, suprotno rezultatima, u vlast uveo one koji te glasove nisu dobili, a odbacio one koji su dobili najveće povjerenje. Drugu prijevaru birača počinio je kada je u koaliciju uveo HNS, stranku čiji je rejting oko jedan posto i na čuđenje čitave javnosti predao joj neke presudne resore poput školstva. Nije mu bilo ni to dosta pa je počinio treću i konačnu prijevaru građana tako što je detuđmanizirani i dekroatizirani HDZ-a uveo u neformalnu veliku koaliciju s komunistima pa su danas Plenković nema političkih protivnika osim ponekih preostalih tuđmanista i nacionalista u vlastitim redovima s kojima se postupno, ali sigurno obračunava. Dakako, Plenković kao neprijatelja doživljava i čitav hrvatski narod čijih 800 tisuća potpisa odbija provjeriti i provesti referendume.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
