Nakon izbacivanja Darka Milinovića iz HDZ-a, kao i mnogo puta do sada postavilo se pitanje – je li saborski zastupnik, ako izađe iz stranke, dužan toj stranci “vratiti” mandat na raspolaganje?
Darko Milinović izabran je za saborskog zastupnika u IX. izbornoj jedinici s više od 10 000 preferencijalnih glasova, a u međuvremenu je postao ličko-senjski župan. Zato ga je u saborskoj klupi zamijenio Marijan Kustić koji je trebao biti Milinovićev protukandidat za predsjednika ličko-senjske organizacije HDZ-a na izborima 9. rujna. Nakon što je Milinović izbačen iz HDZ-a, otvorila se mogućnost njegova aktiviranja saborskog mandata i u javnosti su se postavili zahtjevi da ga Milinović vrati stranci jer je izabran na listi HDZ-a.
Karlo Ressler, koji je bio na čelu HDZ-ove radne skupine za izradu novog Statuta HDZ-a, tvrdi u izjavi za Jutarnji list kako saborski zastupnik ima moralnu dužnost vratiti mandat ako izađe iz strank: “Dakle, riječ je o moralnoj obvezi [formuliranoj u novom Statutu HDZ-a], nema pravni učinak, ali htjeli smo na taj način definirati [u Statutu]”, pojašnjava Ressler.
S njim se slaže Sanja Barić, profesorica ustavnog prava iz Rijeke koju je SDP predložio za sutkinju Ustavnog suda u 2015.: “Ta odredba [Statuta HDZ-a] nema pravno obvezujući učinak i može se smatrati isključivo moralnom obvezom i ništa više od toga. Ne bih ja to osudila, dapače, mislim da je ljudski i moralno da se mandat vrati stranci, ali Ustav ne daje takvu mogućnost jer mandati nisu obvezujući”, kaže Barić za Jutarnji list.
I dok se Ressler i Barić slažu da bi mandat trebalo iz moralnih razloga vratiti stranci, Ustav Republike Hrvatske izričito propisuje u čl. 74.: “Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat”, što znači da se zastupnik u svom djelovanju vodi načelom slobode savjesti te da mandat za zastupanje naroda pripada njemu.
Prema Izvješću o obvezujućem mandatu i sličnim praksama Venecijanske komisije, obvezujući mandat je u svakom obliku gotovo u potpunosti odbačen u zemljama zapadne demokracije, i to u velikoj mjeri još u 18. i 19. stoljeću. U povijesnom smislu, on predstavlja praksu prema kojoj poslanici u zastupnička tijela dobivaju izričite upute kako postupati po određenim pitanjima, od kojih se ne smiju odvajati.
Međutim, takav je mandat našao je svoje uporište te evoluirao u komunističkim i drugim totalitarnim sustavima 20. st. u kojima mandat nije vlasništvo, odnosno pravo birača, već vlasništvo stranke (partije). Stoga su zemlje istočnog bloka nakon izlaska iz komunističkog totalitarnog režima u svoje zakonodavstvo uključile odredbe o neobvezujućem mandatu, a to je učinila i Hrvatska “Božićnim” Ustavom iz 1990.
Upravo se u tom smislu “vlasništva Partije” pokušava obvezujući mandat nametnuti kao svojevrsna moralna dužnost zastupnika, koja pretpostavlja da stranka daje mandat pojedincu, a ne da ga pojedinac osvaja svojim imenom i prezimenom – na temelju glasova birača.
Ideja da je pojedinac izabran isključivo na temelju stranačke pripadnosti, a ne imenom i prezimenom, ukazuje da HDZ i drugi akteri na hrvatskoj političkoj sceni smatraju kako pojedinac na listi nije uopće važan, već se na listu može staviti bilo koga, a birači će svejedno birati stranački.
Međutim, glede predstavništva u Saboru moralno je djelovati jedino po savjesti i zastupati interese naroda, odnosno birača koji su povjerili mandat određenom zastupniku, a ne biti bezrezervno poslušan stranačkom vodstvu i njegovim direktivama.
Zanimljivo, upravo je HDZ 2001. pokrenuo inicijativu za promjenu Ustava kojom bi u Ustav bila unesena odredba prema kojoj je zastupnik dužan vratiti mandat stranci u slučaju prelaska u drugu stranku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
