Bruna Esih nije u pravu, koalicija HDZ-HNS nije ništa protuprirodno. Zašto? Evo primjera Osijeka, koji je paradigmatski za cijelu Hrvatsku, jer ovo što rade HNS i HDZ samo je preslikani model iz Osijeka od prije četiri godine kada je Vrdoljak ”izmislio” Vrkića. Ivica Vrkić zanimljive je političke biografije, piše Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.
On me ovdje ne zanima kao čovjek, nego kao društveno-politički fenomen koji tumači cjelokupnu hrvatsku politiku, pa i ovaj besprizorni politički kupleraj Plenkovića i Vrdoljaka.
Vrkić je počeo karijeru kao šef Titove omladine. Devedesetih odlazi Savki i Tripalu. Potom postaje HNS-ovac. Onda gubi izbore u stranci od Čačića. Potom prelazi u HDZ. Nakon što HDZ gubi vlast od Račanove koalicije, Vrkić odlazi i iz HDZ-a pa opet mijenja stranku i ulazi DC Mate Granića.
Onda odlazi i od njih te na jednim izborima daje javnu podršku HSP-u. Onda se okušao kao nezavisni i doživio potop u Osijeku. Pa se povlači. Da bi ga prije četiri godine iz političkog naftalina izvukao “razdjelnik” Vrdoljak, da bi uz potporu SDP-a, HNS-a i drugih stranaka postao gradonačelnik Osijeka i vladao gradom u koaliciji, pazite sad ovo – HDZ, SDP, HNS, Laburisti i – Anto Đapić. Koji protuprirodni politički “blud”, izgovorih tada, slično kao Bruna Esih neki dan.
Vrkić je unatoč ovoj vjerodostojnoj političkoj biografiji u nedjelju ponovno postao gradonačelnik. Geslo mu je bilo da je čovjek koji spaja ljude. Točno, evo primjera. Vojislava Stanimirovića naziva svojim prijateljem i staje mu u obranu, kao i Antu Đapića.
To je i više od spajanja ljudi, to je kvadratura kruga. Zahvaljujući “spajanju ljudi”, opet je gradonačelnik Osijeka. Ali na izborima sa stravičnim demokratskim deficitom. Od oko 90 tisuća registriranih birača u Osijeku na izbore je izišlo tek 30-ak tisuća, a Vrkić postaje gradonačelnik s tek oko 19 tisuća glasova!?
Ljudi jednostavno nisu izašli, pustili su da onaj dio građana koji živi od politike, od raznih Vrkića, Vrdoljaka i Plenkovića, od gradskih tvrtki i državnih institucija te privatnika navezanih na njih, nastave svoju zabavu, svoj hranidbeni lanac koji nazivaju “politika”, “demokracija”.
Vrkić se u javnosti “brendirao” kao žrtva hrvatskog proljeća. No, ni tu nije jasno mnogo toga. Radio sam s njim nekoliko godina. Dobro ga poznajem. U njegovoj radnoj knjižici stoji da je samo kratko vrijeme bio bez posla, da nemalo nakon sloma proljeća dobiva posao na Zavodu za zapošljavanje, a potom i u prestižnom Institutu za građevinarstvo. Za to vrijeme proljećari robijaju ili su bez posla.
Također, nije mi jasno kako mu je kao žrtvi hrvatskog proljeća Partija potom dala ogroman stan u elitnom dijelu Osijeka, u Radićevoj ulici. Kada sam ga jednom prilikom upitao kako to da si dobio stan od Partije, koja te proganja, odgovorio je da je to zato da bi ga kontrolirali, da se u blizini stana nalazi milicijska postaja (!??).
Kada je nakon objave rezultata izišao pred novinare, iza njega je u crvenoj haljini stajala Biljana Borzan (SDP), rođena Ćupurdija, čija je majka Rosa za vrijeme SFRJ radila u Udbi… Možda je to nebitan detalj, meni nije, kao ni životopis “nekih” članova Plenkovićeve obitelji. Obitelj, naime, formira osobe u svim bitnim stvarima. Ovdje ne nastupam kao neotesani Milanović, niti mislim na Plenkovićevu majku, nego na oca, i nije mi cilj uvrijediti, dapače, nego ukazati na njegov životopis iz komunizma.
O političarima koji odlučuju o našim sudbinama i sudbini naše djece (kurikularna reforma) moramo znati sve, pa i obiteljsko stablo. Kad se Obama pojavio na političkoj pozornici, američki mediji prevrnuli su svaki kamen u Africi da bi vidjeli obiteljsko stablo, što i tko ga je formirao, tko su mu bliske osobe, kao Borzanica Vrkiću, ili Božinović Plenkoviću, Božinović koji također ima “zanimljivu” biografiju.
Kada se sve rečeno zbroji, onda ni slučaj Osijek, ni slučaj koalicije HNS-HDZ zapravo nije nikakvo iznenađenje, nego nešto što se dogodilo prirodno, a ne protuprirodno. Ali ne na europski način gdje pučani i liberali uistinu koaliraju, kako mulja Plenković, jer niti je HDZ demokršćanska ili konzervativna stranka kakve su to u EU-u, niti su HNS liberali kao u EU-u. HNS-ovi ključni kadrovi i ideolozi su komunisti iz bivšeg režima, iste glave, drugačijeg odijela – “liberalnog”.
Sve ključne stranke u RH zapravo su frakcije SKJ/SKH koje su se izvanjski prilagodile padu Berlinskog zida.
Zato ni savez Plenkovića i Vrdoljaka, kao ni moguća velika koalicija SDP-HDZ neće biti ništa neprirodno, nego prirodno. Kao što je prirodno da Ranko Marijan, koji je u komunizmu u političkom procesu presudio Paragu, bude kandidat za ministra pravosuđa, kao što je prirodno da se kurikularna reforma vrati na matricu koju je postavio zadnji šef Komunističke partije na Filozofskom Neven Budak.
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
