Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija članice su skupine G7, najvećih svjetskih, ne samo gospodarskih, sila. To su ujedno zemlje koje drmaju Europskom unijom. Ima jedna nepolitička stvar koja im je zajednička. Ni Angela Merkel, ni francuski predsjednik Macron, ni talijanski premijer Gentiloni, ni britanska premijerka May – nemaju djece.
Da se ogradim od mogućih zlobnih ili krivih shvaćanja, ne osuđujem, niti prosuđujem ljude po tome imaju li djece ili ne, kao ni prema boji kože, rasi, klasi, ili nacionalnosti. Dapače. Nije, uostalom, na meni da određujem hoće li netko imati ili nemati djecu, kao i koliko će ih imati. Pogotovo ne ako u vidu imamo parove koji se muče s neplodnošću i koji teško pate zbog toga. Duboka solidarnost, duboki naklon svima i svačijoj slobodnoj odluci, piše Ivica Šola u Glasu Slavonije.
No ovdje je tema demografija, a primjer lidera najjačih Europskih zemalja koji nemaju djece nije osuda, nego to spominjem kao kuriozitet nakon što sam pročitao intervju Alejandra Macarrona, znanstvenika svjetskog glasa u liberalnom španjolskom El Mundu, koji je autor uznemirujuće knjige koja se upravo prevodi i na engleski, pod naslovom “Demografsko samoubojstvo Zapada.”
Macarron na temelju istraživanja donosi zastrašujuće podatke za Španjolsku i druge europske zemlje iz kojih je vidljivo da Europa, a tu je i Hrvatska u vrhu, svake godine, zavisno od zemlje i regije, gubi između dva i četiri posto domicilnog stanovništva, pa nije teško izračunati kojom brzinom ćemo nestati.
Uvjet opstanka
Zbog toga, smatra ovaj ugledni profesor, treba skinuti rukavice zvane politička korektnost i govoriti istinu, ma kako neugodna bila. On tu citira Churchilla koji je govorio kako je kritika utemeljena na istini najveći dar koji političar može dobiti, pa, iako boli, veli Churchill, ona je dar kao i bol tijelu, jer nas upozorava na problem u organizmu.
Prvo, za srljanje u samoubojstvo naše kulture sami smo si krivi. Sedamdesetih godina, u vrijem eksplozije blagostanja, kaže Macarron, službene politike bile su protunatalitetske, jer se smatralo da bi demografski rast i rađanje ugrozilo gospodarstvo i blagostanje. To se argumentiralo (neo)maltuzijanskom teorijom da su djeca uzrok siromaštva, da je čovjek štetnik i “karcinom Zemlje”.
Nakon ove katastrofalne pogreške i sukladne depopulacije, slijedi nova, koje je aktualni imigracijski val, točnije invazija na Europu, vrh ledene sante. Ujedinjeni narodi donose plan tzv. “zamjenske imigracije”, gdje bi se planski domicilno bijelo stanovništvo koje nestaje zamijenilo useljenicima iz Azije i Afrike. No profesor ovdje pali alarm i politički nekorektno kaže da je to opasno, i kulturološki i gospodarski, da to nije rješenje nego put u propast, i to baš gospodarsku.
Naime, do prije samo nekoliko desetaka godina imigranti iz Afrike i Azije dolazili su da bi radili, ovi što danas dolaze, dolaze zato da ne bi radili nego uživali sve blagodati naše socijalne države. Primjerice, od milijun imigranata koji su došli u Njemačku samo ih nekoliko desetaka tisuća radi, ostali su na teret države i poreznih obveznika, čitaj domicilnog stanovništva koje bi prema UN–u trebali zamijeniti i pomoći, no događa se suprotno. U jednom, Macarron jasno kaže kako UN i EU vatru gase benzinom. Koji je izlaz po njemu? Nema tu posebne pameti. Potrebno je osvješćivati domicilno stanovništvo da djeca nisu teret i trošak, već suprotno, uvjet mogućnosti našeg opstanka, civilizacijskog, kulturološkog, demokratskog, gospodarskog i sigurnosnog.
Pitanje svih pitanja
Radi se dakle o pitanju svih pitanja, o korijenu krize svih drugih kriza. Zato, sasvim konkretno, ako EU ima desetke i desetke milijardi eura da financira imigrante koji ne rade, a niti kane raditi, jer od socijalne pomoći i svih drugih primanja koje im osigurava socijalna država u EU jako dobro žive, Macarron traži da jednako tako država financira važan dio troškova podizanja djeteta domaćeg stanovništva (ne sve, jer će ispasti da rađaju djecu zbog novca, što je za dijete koje se rodi i to kasnije spozna, jako opasno i ponižavajuće), kao i da se odnos prema zaposlenoj ženi maksimalno fleksibilizira u njenu korist, jer ako imigrantska obitelj može dobiti tisuću do dvije eura mjesečno, a da ne rade i prave djecu, što je njihovo pravo, možemo li iste uvjete osigurati domicilnoj ženi koja odluči roditi dijete?
Je li to diskriminacija zapadnjakinje? Macarron nije protiv imigracije i imigranata, dapače, ali se s pravom pita zašto ima novca za silnu vojsku imigranata, a nema za stimuliranje zapadnjakinja i domicilnih obitelji, ne samo financijski, nego na svaki drugi način, pazeći iznimno na dostojanstvo i slobodu svake zapadnjakinje pri svojoj odluci i izboru.
Čine li se Macarronova razmišljanja nekorektnim, preteškim? Ne znam. No i situacija o kojoj govori je jednako tako i teška i – nekorektna! Ako nekog njegove riječi zabole, sjetite se gore citiranog Churchilla.
