“Kada koji put bacim oko na „indeks sreće“ koji svako malo u medijima izbace znanstvenici raznih fela, od srca se nasmijem, postanem sretan. Zbog gluposti koja ide mjeriti nemjerljivo, zbog tzv. znanosti dovedene do bizarnosti. Načitao sam se tone literature o sreći i na kraju od silne pameti i znanosti dođem do pjesme Gabi Novak i Maje Vučić „Za mene je sreća“, koja na umjetnički, lirski način sažimlje ono što kaže i zdrav razum, za Gabi je sreća jedno, za Maju drugo, za nekoga pedeseto”, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
“U tim silnim indeksima sreće, točnije prodavanju magle pod krinkom znanosti, uvijek prednjače Skandinavci. Kao znanstvenik otkrio sam i zašto. Kod nas se kaže „pije ko Rus“. No, kada sam bio u Rusiji, oni kažu „pije ko Finac“, a kada sam bio u Finskoj, oni kažu „pije ko Šveđanin“. Eto recepta za taj fluidni pojam zvan sreća koji nije moguće definirati, a kamoli mjeriti nekakvim indeksima sreće. Valjda je zato Škoro i otvorio vinariju.
(…)
Kako je Miroslav Škoro najavio osnivanje ministarstva sreće, što me usrećilo jednako kao i indeksi sreće, nudim mu se da me primi u stranku i postavi za ministra sreće. Kratko ću izložiti svoj ministarski program i poteškoće s kojima bih se mogao susretati.
Prvi potez koji bih napravio bio bi zabrana potresa u Zagrebu, pa onda i u cijelom svijetu. Zabranio bih tektonskim pločama da se pomiču oko Zagreba, kako ne bi ljude činile nesretnima.
Zabranio bih, nakon Gunje, i poplave, i to u suradnji s Ankom Mrak Taritaš. Zabranio bih zapravo sve elementarne nepogode.
Zabranio bih i plač na sprovodima i umjesto toga naredio da svi plešu ća- ća-ća dok pokopaju svoje najmilije. Zabranio bih i križni put u crkvama. I Isusovu biografiju. Zapravo, sve što čini ljudsku egzistenciju ljudskom, od boli, strahovanja, brige, žrtve, nesigurnosti, teškog rada, bolesti, ljubavnih brodoloma, sve emocije koje nisu ugodne, ali nas čine boljima, u kojima sazrijevamo, sve bih zabranio osim sreće. Zabranio bih i sebe u medijima, kao i druge kolege, koji svojim tekstovima, istinom ili stavom, nanose bilo kome, pa i Škori, duševne boli. Ostavio bih samo Bujicu.
No imam, kao ministar sreće, jednu poteškoću. Kada ljude učinim sretnim u svom ministarstvu istine, pardon sreće, suočit ću se s jednim ogromnim problemom, velikim porastom nezaposlenosti. Naime, prosječni zapadnjak, pa onda i Hrvat, za svog života proguta zbog raznih nesreća oko 40 tisuća tableta.
Ako maknemo nesreće i probleme iz ljudskih života, cijela industrija vezana uz ljudsku nesreću koja je sastavni dio života ostat će bez posla. Socijalni radnici, psiholozi, psihijatri, duhovnici raznih fela, ogromna industrija literature za samopomoć, izdavaštvo, farmaceutski i zdravstveni sustav, svi će završiti na ulici i bit ću u gabuli kako da ih, kao sve ostale, učinim sretnim? Kao ministar sreće moram već sada misliti i biti spreman na važni znanstveni aksiom: Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, i obrnuto.
U tom smjeru gledam i problem umjetničkog stvaralaštva o kojem ću kao ministar sreće morati voditi računa. Naime, od remek-djela grčkih drama preko Dostojevskog do dana današnjega ljudska nesreća i stradanja bili su najveći izvor inspiracije, koja je našoj kulturi podarila ogromna, briljantna dostignuća za vječnost. Ne znam bi li sreća mogla biti izvor tolike kreativnosti, ali to ću kao ministar sreće, ako me prihvate, morati raspraviti sa Škorom, čije pjesme, od “Mate” do “Sude mi” i “Ne dirajte mi ravnicu”, inspiraciju nalaze u ljudskoj nesreći.
Nadalje, tu ćemo morati kao Vlada, a ne samo ja u ministarstvu sreće, dati odgovor i na jedno drugo važno pitanje: Zašto je Danteov „Pakao“ neizmjerno dublji, kvalitetniji, čitaniji od Danteova „Raja“? Sve su to problemi s kojima ćemo se Škoro i ja, ako me prihvati za ministra sreće, suočiti kada krenemo s politikama sreće i raja, protiv pakla i nesreće.
Iako, možda griješim, možda nam je potrebnije ministarstvo političke gluposti i muljaže. Kada to riješimo, možda postanemo sretniji…”, zaključuje Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
