”Što su Bogu zgriješili ljudi u Turskoj i Siriji da ih je zadesila ovolika patnja apokapliptičkih razmjera? Što su zgriješila nevina dječica koju nije poklao Herod već prirodna katastrofa? Ništa”, piše Ivica Šola u svojoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomično prenosimo.
(…)
Pitanje stradanja i patnje nevinih, još od Joba, pa onda preko literature poput Dostojevskog, Camusa… jedno je od glavnih uzroka ateizma: kako pomiriti vjeru u dobrog i milosrdnog Boga, kojeg u prvom članku Vjerovanja nazivamo i svemogućim, i toliko zla i patnje u svijetu kroz povijest? Nikako, pogotovo ne na način jeftinih katekizamskih odgovora.
(…)
Božja šutnja, nakon ovakvih katastrofa, nije ništa manje teža za prihvatiti od patnje nevinih koji u strašnim mukama umiru pod ruševinama, ubijeni na spavanju od prirode koju je stvorio Bog, ali njome ne upravlja, ili ne želi, ili tko zna što već… Kao da nismo Božja stvorenja, Božja djeca koju će isti Stvoritelj, kao i svaki savjesni otac, zaštititi od patnje i smrti? Ispada da smo Božja siročad, ostavljena u domu za nezbrinutu (Božju) djecu zvanom planet Zemlja.
(…)
Gledajući ove scene iz Turske i Sirije, ili je dovoljno svaki dan otići na dječji onkološki odjel neke od bolnica, i konstatirati da je o Bogu u takvim situacijama teško govoriti. Teško je tu Boga “pravdati”, pogotovo što se već u prvom članku Vjerovanja Bog definira kao svemoćni.
‘Pojam svemoći je politički pojam koji se primjenjuje na despote, na tirane’
No, pojam svemoći je politički pojam koji se primjenjuje na despote, na tirane koji mogu činiti štogod žele. Kršćanstvo ga je prepisalo od politike kada je sklopilo još za Rima pakt s politikom, pa imamo tako i Krista Kralja (opet politička interpretacija), svevladara (pantokratora) čiji mozaici niču nakon spoja trona i oltara, kada je kršćanstvo dobilo političku moć. To je bila fatalna greška jer s Novim zavjetom pojavljuje se lik raspetoga, nemoćnoga Boga, koji definitivno briše političku sliku svemogućega Boga.
>Šola: Milanović je izvršio agresiju na Hrvatsku i strateške odrednice njezine vanjske politike
U kršćanstvu imamo Riječ koja nije svemoćna. Riječ propovijedanja, koja, kada je lišena političkih privilegija moći, uglavnom je nemoćna. Pavao tako evocira lik poniženog Krista koji se odriče svemoći, koji se samooplijenio zbog – ljubavi.
(…)
Pitanje je zašto?
Nemam odgovora. Ljubav je riječ koja može objasniti sve i ništa.
Možda je, zato, ovom (ne)prilikom dobro izvući iz naftalina misao isusovca, teologa, geologa i paleontologa Teilharda de Chardina koji je vješto spojio znanost i vjeru u evolucijskoj perspektivi. Čitati biblijsko izvješće o stvaranju svijeta u sedam dana iz zrenika današnjice mnogima je smiješno. Jer stvaranje, ili evolucija svijeta nije dovršena.
”Božje siročad koja prema takvom svemogućem ocu gaji sve više indiferentnosti”
Za Chardina proces evolucije je proces mučan i pun patnje, u kojem je materijalni svijet rastao u duhu do razine (samo)svijesti, do razine čovjeka. Taj mučni evolucijski proces još traje, on se nastavlja u cijelom kozmosu. Vjerujem da smo dio nekog smislenoga evolucijskoga kozmičkog procesa, kako vjeruje i Chardin, citirajući svetog Pavla (1 Kor 15, 28), i dovršenja kada će “Bog biti sve u svemu”. Bog koji, očito, nije svemoguć, već neizreciva duša kozmičke evolucije o kojoj malo znamo, ali se nadamo da ove tektonske ploče u Turskoj nemaju zadnju riječ.
No udari tih i drugih “ploča” zla sve više nagrizaju strpljenje božje siročadi koja prema takvom svemogućem ocu gaji sve više indiferentnosti, tražeći posvojitelje, zamjenske bogove. Da, definitivno, ovo nije tekst za novine…
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
