Protekle godine smo se naslušali optužbi na račun Crkve kako preuzima kompletan politički život u svoje ruke. Gotovo u svakom potezu s kojim se ljevica nije slagala, prepoznat je utjecaj „svemoćnog“ Kaptola koji na pomalo mističan način preuzima čitavu državu u svoje ruke. Od odabira premijera, postavljanja ministara, do Zagrebačkog sveučilišta i kompletnog obrazovnog sustava, Crkva je u svemu, prema njima, vukla ključne konce. Možemo na određeni način reći da su ljevičari postali veći vjernici od bilo kojeg katolika,jer katolik bi u svemu trebao vidjeti Božju prisutnost, a kod nas je pak ljevica preuzela tu ulogu gledanja crkvene prisutnosti u svemu na puno većoj razini i s puno više uvjerenja nego što je to ijedan pobožan katolik na temelju svoje vjere u stanju.
No ako stavimo po strani ove uglavnom paranoične ispade o crkvenoj prisutnosti, bilo bi dobro da i sami otkrijemo što zapravo Crkva naučava o svojem odnosu prema državi. Za to nam nema boljeg izvora od Kompendija Socijalnog nauka Katoličke Crkve na čijim su stranicama objedinjeni svi ključni stavovi Crkve o njezinoj ulozi u društvu kao institucije, baš kao i o društvenoj ulozi vjernika katolika, što svakako treba razlikovati. Tako, pozivajući se na Drugi vatikanski koncil, u Kompendiju stoji: „Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne.“, a malo dalje: „Crkva poštuje zakonitu autonomiju demokratskog poretka i nema razloga da izrazi naklonost prema jednom ili drugom zakonskom ili ustavnom rješenju te nema ni zadaću ulaziti u pitanja političkih programa, osim u slučajevima njihovih vjerskih i moralnih implikacija.“, baš kao što i papa Benedikt XVI. kojeg su optuživali kao da želi obnoviti Sveto Rimsko carstvo, u svojoj knjizi Europa jasno kaže: „laička država je ishod izvorna kršćanskoga opredjeljenja“.
Tako dakle, dok smo čitajući hrvatske medije mogli steći dojam da nam je barem pola ministara svećenstvo, a da su u Saboru dominikanci i isusovci nastavili voditi prepirku o odnosu Božje milosti i slobodne volje, koju je još u 17. st. prekinuo papa Pavao V., shvaćamo da Crkva nema nikakvih sličnih pretenzija (o licemjerju da su upravo pojedini mediji koji se najviše zgražaju nad tobožnjom klerikalizacijom snažno podržavali ulazak svećenika don Ivana Grubišića u Sabor ovdje nema prostora govoriti). Zapravo, u čitavome Saboru teško da ćete naći mnogo zastupnika koji će se založiti za neke elementarne istine koje Crkva naučava, a za čije poznavanje nije uopće potrebno biti vjernikom, nego samo razboritim i hrabrim političarom, poput potrebe zaštite svakog ljudskog života ili zaštite uloge obitelji u društvu.
Temeljni kriterij pri donošenju bitnih odluka u vođenju države trebalo bi biti otkrivanje onoga što je istinito i dobro, bez obzira na to dijeli li te ideje usput i određena vjerska zajednica. Kod nas smo pak došli do toga da se svaka ideja povezana s onime što i Crkva smatra ispravnim samim time promatra kao potencijalno sumnjiva, makar ni sami vrijedni novinari ne mogu uvijek otkriti kojim putem su se „crkvene strukture“ umiješale. O istinitosti tog pritiska najbolje svjedoče političari koji, barem nominalno, pripadaju političkoj desnici, a očituje se u trenucima kada na pojedina, poglavito vrijednosna, pitanja odgovaraju tako da rečenicu započnu s „Ja sam vjernik, ali…“, nakon čega obično slijedi obrazloženje koje nema nikakve veze s činjenicom da dotični političar sebe smatra vjernikom, pa se onda postavlja pitanje čemu to naglašavanje da je osoba vjernik. No čini se da se ta ograda koristi kako bi se naglasilo da on kao javna osoba jednostavno ne može djelovati drukčije, bez obzira što on osobno smatrao istinitim i dobrim. Političar time poručuje: „Moj pogled na ovo pitanje kao vjernika nespojiv je s mojom ulogom kao političara jer bi to bilo miješanje crkvenog u svjetovno.“
Kada bi pitanje koje se političaru postavlja bilo „Planirate li nametnuti da svi građani ove zemlje vjeruju u dogmu o Presvetom Trojstvu?“, tada bi logično bilo da političar odgovori sa „Ja sam vjernik, ali smatram da se vjerovanje u dogmu o Presvetom Trojstvu ne smije politički nametati“, no problem je što pitanje nikada nije postavljeno na taj način. Redovito je riječ o pitanjima o kojima se odgovor može potkrijepiti posve svjetovnim argumentima. Isticanjem činjenice da je vjernik, političar kao da naglašava da mu je to samo po sebi otegotna okolnost. To je pak posve krivi stav, jer jedno je, kako rekosmo, djelovanje Crkve kao institucije, koja je odvojena od države, a nešto sasvim drugom uloga vjernika laika koji formiraju svoju savjest u skladu s moralnim vrijednostima Katoličke Crkve, te zatim te vrijednosti prenose u konkretne političke odluke koje se donose i izvršavaju svjetovnim putem, ali u čijoj se provedbi ne moraju svi vjernici međusobno slagati.
Konrad Adenauer, prvi kancelar Zapadne Njemačke koji je na toj funkciji bio 1949. – 1963., jednom prilikom je izjavio: „U svim zemljama trebamo kršćanske stranke koje neće ne samo prožimati politički, društveni i ekonomski život kršćanskim duhom, nego će iznad svega stvoriti temeljne uvjete za kršćansko postojanje pojedinca“. Koliko naših političara možete zamisliti da danas javno iznose ovakav stav? Ako ih ne možete zamisliti puno, onda nam je jasno da ne živimo u društvu u kojemu je Crkva preuzela sve poluge, nego u društvu u kojemu se uzima zdravo za gotovo da je politički nekorektno istovremeno biti političar i praktični vjernik. Preko oceana smo već čuli i drastičnije najave za vrijeme predsjedničke kampanje u Americi kada je H. Clinton, nesuđena predsjednica, naglasila kako se pojedina „vjerska uvjerenja moraju promijeniti“. Čini se da je bog sekularizma vrlo ljubomoran bog koji ponavlja zapovijed „Nemaj drugih bogova uz mene“, no dok je kršćanstvo kroz povijesni napredak znalo odrediti pravu ulogu vjerskog i svjetovnog, možemo se samo nadati da će i naši suvremeni političari i mediji znati dođi do spoznaje koju Crkva već stoljećima posjeduje.
