Jučerašnji su dan obilježila dva značajna događaja. Prvi se dogodio u 10h kada je Tomislav Karamarko podnio ostavku na mjesto predsjednika HDZ-a, a drugi između 21h i 23h kada je Hrvatska pobijedila Španjolsku s 2:1, nakon čega se nitko, barem za jednu večer, više nije niti sjećao ovog prvog događaja.
Neki će reći da je nerealno da zemlja koja je već neko vrijeme u političkoj krizi ne razmišlja o političkim događajima, nego su im se misli posve usmjerile prema nogometnoj reprezentaciji, prozvat će to bježanjem od stvarnosti i surove istine, ali što ako je ova nogometna istina puno stvarnija od one dnevno političke, koju kreiraju mediji i dobar dio političara. Što ako je Hrvatska puno više Hrvatska za vrijeme nogometne utakmice reprezentacije, negoli za vrijeme rasprava o politici.
Prijatelj iz Španjolske mi je neki dan začuđeno govorio kako u Hrvatskim kafićima ljudi iz svih krajeva zemlje zajedno gledaju utakmicu, dok su kod njih podjele znatno veće. Primjerice, Baske ćete naći u jednom kafiću, Katalonce u drugom, Madriđane u trećem. S druge strane, kod nas Dalmatinci, Zagrepčani i Slavonci zajedno uživaju bodreći istu momčad, iako se sve čini ne bi li nas se uvjerilo kako smo mi zapravo agresivan i netrpeljiv svijet.
U tom je smislu zanimljivo primijetiti činjenicu da je posljednih mjeseci govor o fašizaciji i radikalizaciji društva bio točka od koje je kretala svaka argumentacija u javnom prostoru s lijevog spektra, da bi na kraju mediji koji su neprestano podizali tu temu bili prvi koji su stali u obranu, ničim obranjivih, huliganskih ispada na utakmici protiv Češke, tvrdeći kako za njih „ima nekakvih opravdanja“. Očito i agresija i fašizacija imaju opravdanja ako djeluju protiv reprezentacije. Bez da ulazimo u problematiku stanja u HNS-u, smatram da nitko od onih koji su pokušali opravdati huligane ne bi voljeli da su oni u svojem huliganstvu razbili njihov auto ili njima nanijeli štetu, kao što su očito smatrali, barem dijelom, opravdanim kada se šteta nanosila Srni, Ćorluki i Rakitiću.
Ti momci koji su sinoć pokazali kako se igra za svoju zemlju, pobijedivši vjerojatno najbolji sastav na svijetu, govore o nama ono što već znamo, a to je da imamo dovoljan broj sposobnih i kvalitetnih ljudi koji, kada im se pruži prilika, mogu postići najbolje rezultate. Pozitivna atmosfera koja je posljedica vrhunskog timskog duha koji krasi ovu reprezentaciju, sušta je suprotnost onoga što gledamo na političkoj sceni.
Bilo bi zabavno da smo jučer mogli imati paralelni prikaz Perišića kako hvata za usta španjolskog igrača Moratu, dok ovaj napada mladog Jedvaja i s druge strane Milinovića i Miloševića, koji su imali svoje europsko prvenstvo u nadmetanju tko će se više ograditi od Karamarka i tko će nas od njih dvojice bolje uvjeriti da nije rekao sve ono što je posljednjih dana rekao. Milinović je ipak čini se pobijedio svojom izjavom da on nikada nije niti štitio Karamarka, nego instituciju predsjednika, što će reći da na njegovu odanost mogu računati ljudi koji su na poziciji, ali čim s pozicije odu, neka na Milinovića zaborave jer on podupire pozicije, a ne ljude. Smatram da je ta Milinovićeva rečenica najbolji sažetak svega onoga lošeg u politici zbog čega se ljudi osjećaju rezignirano. Svojim je riječima potvrdio optužbe na račun dobrog dijela političara kao onih koji brinu samo o pozicijama, a zbog čega narod kada odabire političku opciju, obično to čini jer jednostavno smatra da je ona „manje zlo“, a nipošto neki ideal kojemu bi društvo trebalo stremiti.
Ideal u nogometu je jasan: želimo biti najbolji. Naš politički ideal, s druge strane, kod trenutnih političara ne postoji. Gotovo svako djelovanje pretrpano je različitim razlozima zašto se želje naroda ne mogu ostvariti. U nogometu smo s jedne strane uvjereni da smo (po)najbolji u Europi, da imamo strašnu ekipu, pobjednički duh, prekrasne navijače, u politici smo, s druge strane, uvjereni da smo osuđeni na neprestano izmjenjivanje uvijek istih lica, kao da ne možemo bolje. Od političara ne očekujemo ništa više nego da budu samo mrvicu boljih od od svojih političkih oponenata, ne tražimo dosljednost, timski rad, ostavljanje srca na terenu, dovoljno je da „nisu kao SDP i HNS“. Ukratko, kriterij koji prosječni Hrvat postavlja za nogometaše puno je veći od onoga kojeg imamo za političare, vjerojatno su zato nogometaši toliko uspješniji.
U raspravama oko novog predsjednika HDZ-a, čini se da je dio ljudi ponovno krenuo razmišljati prema mediokritetskim obrascima kojima smo i dosad vođeni, pitajući se „koji će kandidat biti medijski najprihvatljiviji“, kao da se bira TV voditelja, a ne predsjednika najveće stranke desnog spektra, i kao da je medijima ikada bilo stalo da desnica jasno i dosljedno artikulira svoje stavove. Uspjeh naših nogometaša mogao bi poslužiti kao putokaz da se napokon počnu birati najbolji i slijediti jasno definiran ideal onoga što većina ljudi smatra uistinu dobrim, a ne tek „prihvatljivim“. Nadajmo se da će povećani optimizam koji ovih dana osjećamo uspjeti stvoriti klimu u kojoj će napokon biti malo više političke odvažnosti, pa da i u politici ostvarimo barem upola dobre rezultate kao u nogometu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
