Kada sam s Ivanom Aralicom osmislio projekt “Četveroreda”, snimanja prvoga igranog filma na temu Bleiburga i tragedije Križnih putova Hrvata 1945., pretpostavio sam što me čeka ako budem uporan u namjeri da snimim film prema romanu i scenariju najboljega hrvatskog pisca. Od vjerojatnoga odbijanja na natječaju u Ministarstvu kulture do napada većine medija za koje je ta tema završena i bilo kakva drukčija istina njima je revizionizam. Zbog toga sam godinu dana prije snimanja otišao predsjedniku Tuđmanu, koji je na sastanak pozvao i ministra obrane Šuška. Objasnio sam im što kanim i odgovor obojice bio je: “Svakako to moraš snimiti. Ako se sada to ne napravi, ne će nikada!”, piše Jakov Sedlar za Hrvatski tjednik.
Bilo je to 1998. To je bio jedini film za koji sam dobio uobičajenu potporu Ministaratva kulture, kao što se daje svim autorima. Dobio sam potporu i Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova. Iako je obećala Predsjedniku, tadašnja zagrebačka gradonačelnica nije dala ni kune, tako da smo bili u minusu koji su tada (kao i mnogo puta i prije i kasnije) pokrili Anton Kikaš, Ilija Letica i Ante Kusturić, ugledni hrvatski poslovni ljudi iz Kanade i SAD-a.
Realizacija je krenula uz sudjelovanje više od stotinu ponajboljih hrvatskih glumaca i nekoliko tisuća statista. Vrlo komplicirano snimanje koje je od početka pratila medijska hajka protiv mene, Aralice, same teme, čak i protiv glumaca koji su pristali igrati u filmu. Jedino što sam tih dana želio, bilo je dovesti snimanje do kraja. Naime, takav spektakl u normalnim okolnostima snimao bi se barem pola godine uz dvadeset puta veći proračun, a mi smo sve napravili u dva mjeseca i uz proračun koji nije bio veći od onoga koji dobiva bilo koji drugi hrvatski film u kojemu igra desetak glumaca, bez ijednoga statista. Bilo je u tome poslu mnoštvo ljubavi svih nas koji smo u njega bili uključeni, ali i strasti da se ispriča istina o netaknutoj hrvatskoj temi. Svi smo bili svjesni da ovu temu (kao što je Tuđman rekao) nitko više , na žalost, ne će taknuti. Haranga protiv filma nastavljena je na poseban način neposredno prije HTV-ove TV-premijere (ukupno je objavljeno 614 negativnih komentara o filmu!). Novine su tvrdile da prikazivanje filma treba ili zabraniti ili odgoditi nakon izbora jer može biti prevaga na izborima! Na moju žalost u kampanju protiv filma uključio se i kardinal Bozanić koji je izjavio da je film propaganda i neka se prikaže nakon izbora! Na sreću , ravnatelj HTV-a Ivica Vrkić i urednik Obrad Kosovac ipak su film prikazali, kako je bilo i najavljeno. Gledanost je bila najveća u povijesti HTV-a: 69 posto!
Odmah nakon prikazivanja, dežurna ekipa pljuvača svega što bi istinito ili pozitivno govorilo o hrvatskim temama, napravila je sve da me se oblati, optuži i proglasi revizionistom i fašistom, netalentom i falsifikatorom. Jedan tobožnji kolega prijavio me policiji (bio sam i na ispitivanju) za širenje vjerske i nacionalne netrpeljivosti! Toj ekipi pljuvača smetalo je sve, ali ponajviše iznošenje činjenica da je masa nevinih civila ubijena od strane jugoslavenskih komunista. Ubijali su s petokrakom na glavi, to je žalosna činjenica, ali je činjenica. Vlado Gotovac za koga je teško reći da je bio fašist, nakon premijere rekao mi je: “Ovo što si pokazao tek je 30 posto istine. Ona je bila mnogo gora!”
TV-serija i film nikada više nisu prikazani na HTV-u bez obzira na to što je masa gledatelja tražila reprizu. Zašto, ne znam, ali pretpostavljam. Sve, ali baš sve ekipe koje su vodile HTV od 2000. do danas, napravili su ako ne sve, onda vrlo mnogo da se ni o Bleiburgu ni o drugim traumatičnim temama iz hrvatske povijesti ne kaže ništa mimo “istine” koju je tijekom pola stoljeća servirala jugo-komunistička historiografija. Žalosno je ovo, ali istinito. Po ocjeni većine gledatelja, radi se o dobrome filmu, sasvim sigurno boljemu od mase srpskoga, bosanskoga, slovenskoga i ostalog regionalnoga smeća koje HTV skupo plaća i njime provodi nečiju kurikulnu reformu.
Nemam iluzija da će film biti repriziran jer nakon prikazivanja “Četveroreda” 1999., na HTV-u više nikada nije bio prikazan neki moj film. Davao sam im da se bez bilo kakve financijske nadoknade prikažu neki filmovi koji su nagrađivani po svijetu, u kojima su bili svjetski poznati umjetnici (Martin Sheen, Macaulay Culkin, Charlotte Rampling, Armand Assante, James Earl Jones, Peter Bogdanovich, Steven Spielberg, Derek Jacobi…), ali odgovor nisam dobio.
Komunisti ne opraštaju, oni se drže one Đilasove doktrine o “plemenitoj mržnji”, oni se, na žalost ,osvećuju. To sam na ovoj priči o Bleiburgu najbolje osjetio.
Jedino mi je žao da se onaj Tuđmanov stav obistinio. Žalosno je da nikoga od onih koji u rukama imaju novac dobiven od hrvatskoga naroda i koji odlučuju (ponajprije na HTV-u i HAVC-u) o temama koje će biti financirane tim narodnim novcem, nemaju nikakvu namjeru poduprijeti bilo koji film koji bi rušio sliku o Hrvatima kao žrtvama svih totalitarizama: fašizma , nacizma i komunizma. Hvala Bogu, još ima ljudi (ponajprije iz hrvatske dijaspore) koji svojom pomoći ne daju da suludi antihrvatski kurikul potpuno zavlada Lijepom Našom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
