U večerašnjoj emisiji “Iza zavjese” Tihomira Dujmovića gostovao je povjesničar Josip Jurčević. Govorio je o različitim temama iz hrvatske prošlosti, od Bleiburga i komunističkog nasljeđa pa prijedloga zakona o otvaranju arhiva i kanonizaciji Alojzija Stepinca.
O Bleiburgu
“Bleiburg je jedna od najvećih tajni jugoslavenskog komunističkog režima koji je poduzimao sve vrste akcija i operacija da se ta tema potpuno makne s javne scene, odnosno da se o njoj ništa ne zna i ne govori, te da se ne obilježava. Istina o bleiburškoj tragediji bi teško kompromitirala taj sustav, kako unutar Jugoslavije, tako i u međunarodnim okolnostima”, rekao je Jurčević.
“Ta tema još uvijek nije doživjela status kakav bi, u objektivnom smislu, trebala doživjeti”, nastavio je. “To je daleko najveća tragedija u hrvatskoj povijesti”.
O broju žrtava
“Još uvijek i nakon 25 godina postojanja hrvatske države, neovisno o strankama koje su bile na vlasti, one nisu pokazale spremnost tu temu riješiti imenima i prezimenima”, kazao je Jurčević. “Hrvatske institucije još uvijek ne žele riješiti to pitanje, a razlog zašto ne rješavaju jest da bi se moglo s time manipulirati”, dodao je.
“Naime kod pripreme popisa pučanstva u Hrvatskoj 2001. i naročito 2011., kad smo već bili blizu ulasku u EU, stručnjaci, uključujući mene, su predlagali da se pored popisa pučanstva postave još dva pitanja: ‘Je li Vam netko stradao tijekom Drugog svjetskog rata ili poraća?’, i drugo pitanje – jer ni to nije riješeno – ‘Je li Vam netko stradao tijekom srbijanske oružane agresije odnosno hrvatskog Domovinskog rata? (…) Taj prijedlog je rađen u okviru MUP-a kad ga je vodio gospodin Karamarko, a zaustavila ga je tadašnja premijerka'”, rekao je.
“Prema mojim procjenama 100 do 200 tisuća Hrvata pogubljeno je u Sloveniji. Postoje masovna prikrivena grobišta koja su u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Samo ta grobišta pokazuju koliko je zločin rasprostranjen. Do 2000. godine hrvatska državna komisija ustvrdila je 850 prikrivenih grobišta u Hrvatskoj, u Sloveniji 600, a u Srbiji je 200 takvih grobišta. Govorimo o ukupno 1750 evidentiranih masovnih grobišta. Prema procjenama britanskih vojnika, pola milijuna hrvatskih civila i 200 tisuća hrvatskih vojnika povlačili su se prema Austriji, a pogubljenja su se i kasnije nastavila”, ustvrdio je nadalje.
Demografske posljedice Bleiburga
“Tada je pobijeno toliko ljudi da i danas izumiremo fizički, demografski”, ustanovio je Jurčević. “A to je jedan od razloga”.
Po dostupnim podacima, nastavio je, “vidi se da su 90 posto ubijenih muškarci i da 90 posto od njih nije imalo djece. Tada je napravljena ta golema demografska rupa koja se multiplicirala i umnožavala svakih dvadesetak godina, kako dolaze novi naraštaji”.
“To je jedan od glavnih razloga – pored ostalih čimbenika – zašto Hrvatska danas izumire”, rekao je. “Tada je doista pogubljena cijela pretkomunistička hrvatska baština, u institucijskom, vrijednosnom i svakom drugom smislu. Cijela paradigma, svjetonazor, vrijednosni sustav komunizma je nametan gotovo 45 godina, i u tranzicijskom procesu u kojem se Hrvatska s time još uvijek nije suočila”.
O Povjerenstvu za suočavanje s prošlošću
“Osnovano je Povjerenstvo za suočavanje sa prošlošću koje je nestručno, i postavljeno po nekom institucijskom kriteriju, umjesto da su u njemu povjesničari, politolozi, pravnici, komisiju predvodi liječnik koji je čelna osoba Akademije”, rekao je Jurčević.
“Povjerenstvo je osnovano izvan standarda uobičajenih u svijetu. Inače ih osnivaju civilne udruge kojima se najviše vjeruje. Vjerujem da je Povjerenstvo osnovano rutinski da bi se riješili trenutni problemi”, naglasio je.
O zakonskim prijedlozima otvaranja arhiva
“Što se tiče pitanja zakona o arhivu vrlo je važan Mostov prijedlog, a kojeg su sve stranke prihvatile. Važno je to da da se građa do 22. prosinca 1990. može koristiti bez ograničenja za istraživanje, što je u skladu s europskim standardima”, rekao je Jurčević.
“GLavni problem je međutim što glavnina kompromitantne građe više nije nije u državnim ustanovama; ona je sustavno uništavana već od 1980-ih godina”, dodao je. “Ta građa je uništavana i nakon ’90. godine, o čemu postoje svjedočanstva, i ta su pitanja još pred nama”.
O kanonizaciji Alojzija Stepinca
“S unutarcrkvenoga motrišta to predstavlja presedan, budući da procedura svake Crkve, pa tako i rimokatoličke, je dosad bila takva da Crkva sama određuje tko će biti blaženik i tko će biti svetac. Taj proces je dovršen i još se čeka samo potpis”, kazao je Jurčević.
“Ono što nas treba najviše zabrinjavati, s obzirom na identitetsko-nacionalno, a ne samo vjersko značenje blaženog Alojzija Stepinca, jest simbioza poltiike i Srpske pravoslavne crkve, koja je i u prošlim stoljećima i u ovom stoljeću bila u službi politike”, nastavio je. “Rekao bih da je to problem s kojim se još nismo suočili”.
