Već u operaciji “Ljeto 95” stvoreni su preduvjeti da s vrhova Dinare prema Kninu krenu 4. i 7. gardijska brigada. S druge strane, s Velebita preko Svetog Roka silovito su u pravcu Knina prodirale Specijalne postrojbe MUP-a.
“Kad krenemo, gorjet će nebo i zemlja”, grmio je zapovjednik tenkista 4. gardijske brigade Andrija Matijaš Pauk predvodeći svoje oklopnjake na 1300, potom na 1800 pa i na 2000 metara.
Napad prema Kninu koji su vodile 4. i 7. gardijska brigada počeo je s plainne Dinare istočno od Knina, dok je napad prema tek 50 km udaljenom Gračacu počeo zapadno s visova Velebita, otkuda je krenulo stotine pripadnika specijalnih postrojbi MUP-a. Znalo se je da je odsijecanje odstupnice srpskoj vojsci u Kninu na području Gračaca i Like jedan od ključnih momenata ove velike bitke. Time se stvaraju uvjeti da Knin ostane u okruženju i da Srbi prvi puta nakon četiri godine rata osjete ono što su Hrvati osjećali 1991. godine u Vukovaru i mnogim mjestima Hrvatske (Kostajnica, Struga, Topusko, Bogdanovci, Tordinci, Dalj, Petrinja, Kruševo, Kijevo…). Otpor i bitka u okruženju koja dovodi branitelje u strašan vojničko-psihološki položaj.
Tradicionalna slabost srpske vojske – slabi obrambeni moral
Ono što su junaci dragovoljci mogli 1991. godine, braniti mjesecima Hrvatsku od ogromne oružane sile, srpska vojska je pokazala svoju tradicionalno veliku slabost – obrambeni rat pred motiviranim i snažnim vojnim protivnikom. Dijelom to potječe iz toga što se srpska vojna tradicija u velikom bazira na pokretnom hajdučko-komitskom načinu ratovanja, čak i u Balkanskim ratovima i I. i II. svjetskom ratu, čiji su najočigledniji primjer bili četnici u tim ratovima. Takva slaba vojnička tradicija ima više uspjeha u iznenadnim ili napadnim akcijama, a veliku slabost u obrambenim djelovanjima kada su izloženi trajnoj i upornoj obrani kao što su bili Hrvati 1991. godine.
Sada 1995. godine bila je na drugoj strani snažna i moćna Hrvatska vojska, izgrađena mukotrpnim radom i brojnim bitkama Domovinskog rata
Premda je srpska vojska u Kninu bila do zuba naoružana pokazala se vjekovna slabost srpskog vojnika: kada došlo do pucanja prve linije, srpsku vojsku je uhvatila panika, kao više puta u povijesti u raznim sukobima Prvog i Drugog svjetskog rata. Pucanje srpske vojske po šavovima u napadnoj operaciji Oluja bilo je vrlo slično kapitulaciji jugoslavenske (srpske) vojske u Prvom i Drugom svjetskom ratu kada su dva puta 1915. i 1941. bez ispaljenog metka napustili svoj glavni grad Beograd.
Tako se dogodilo i s Kninom.
Napadnuti su svi položaji srpske vojske na prvoj crti. Sa svojih položaja kod Grahova HV je snažno tukla položaje oko Knina. 7. gardijska brigada “Pume” se spustila niz Dinaru i napredovala cestom Strmica – Knin i zauzela položaje na Crvenoj zemlji oko 3 kilometara sjeverozapadno od Knina, dok je 4. gardijska brigada “Pauci” bila 5 kilometara sjeveroistočno od Knina.
Pomoćni smjer napada u ovom sektoru išao je iz Sinja; prema Vrlici i Drnišu probijale su se jedna pješačka brigada i jedna domobranska pukovnija. Kod Drniša naišla na poteškoće uslijed kratkotrajnog otpora neprijatelja. Jedna domobranska pukovnija izvršila je u tom sektoru obuhvat s Dinare prema Kijevu. Srbi su se povlačili u dva smjera Otrić – Srb i Obrovac – Gračac.
„Kada krenemo gorjet će nebo i zemlja!“ (Andrija Matijaš Pauk)
“Kad krenemo, gorjet će nebo i zemlja”, grmio je zapovjednik tenkista 4. gardijske brigade Andrija Matijaš Pauk predvodeći svoje oklopnjake na 1300, potom na 1800 pa i na 2000 metara, piše vecernji.hr
„Nekoliko sati uoči Oluje zapovjednik Matijaš od mene je zatražio da riješimo problem kako bi on mogao onuda proći sa svojim “oklopom”. S dvojicom inženjeraca otišao sam u sumrak u izviđanje. Snimajući lokaciju za cestu, procijenio sam da će nam trebati oko sat i pol vremena kako bismo spojili tih posljednjih 900 metara na prostoru između Plješivice i Borove glave. Operacija Oluja je krenula i mi smo zaista, u pratnji stroja D8 i dva tenka, u samo sat i pol, koji su nama trajali kao vječnost, uspjeli ispuniti zadaću. Taj trenutak sanjao sam pet godina i nisam mogao vjerovati da ispred sebe vidim Knin. Svašta mi je prolazilo mislima, sjetio sam se naših mrtvih, ranjenih. Odmah nakon ulaska u Knin tražio sam ured načelnika njihove inženjerije. Znate zašto? Jer sam znao koliko su mina posijali po Dinari, Svilaji i cijeloj Dalmaciji i zato sam želio doći do zapisnika minskih polja. Srećom, ubrzo sam ih pronašao – prisjeća se brigadir Čikara, a njegov suborac Roko Mijić kaže da je u toj operaciji bio presudan faktor iznenađenja:
„Neprijatelj nije očekivao napad s te strane. Očekivali su nas iz svih pravaca, osim da ćemo se iz tog pravca spustiti na Crvenu zemlju, njima iza leđa“, kaže, pa sumira važnost operacije probijanja puteva na Dinari.
„U Domovinskom ratu, a poglavito u posljednjim operacijama poput ove o kojoj govorimo, inženjerija je odradila ogroman posao. Ti ljudi izvršavali su nevjerojatne zadaće uz nevjerojatne napore konstantno radeći, a osobito noću, zbog djelovanja neprijateljskog topništva. Kada su drugi dijelovi bojišnice mirovali, oni su radili“, naglasio je bivši vojnik 4. gardijske brigade Roko Mijić.
Ivan Čikara kaže da je zadaća bila izrazito teška i izazovna, ali da su se inženjerijske postrojbe gotovo natjecale tko će probijati puteve više i bolje.
Sve je bilo pripremljeno za hrvatske oklopnjake i pješake, a 4. gardijska krenula je nezaustavljivo prema Kninu i uništila stoljetni san četnika iz Knina da će hrvatski kraljevski grad biti dio Velike Srbije.
4. gardijska brigada se vraća u Split nakon oslobođenja Hrvatske:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
